Herta Müller za svog gostovanja u Beogradu nije željela davati intervjue. I vjerovatno je ispravno odlučila, uzevši u obzir nacionalističku buktinju koju su od nekolicine njenih rečenica uspjeli rasplamsati desničarski mediji u Srbiji. Njemačka spisateljica pred beogradskom je publikom govorila o svakodnevici u Ceaușescuovoj Rumuniji, neminovnoj angažovanosti u književnosti, te razumijevanju među ljudima različitih iskustava.

Piše: Tamara Zablocki

Gostovanje dobitnice Nobelove nagrade za književnost Herte Müller u Beogradu povodom 62. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga jedan je od najvažnijih kulturnih događaja u prijestonici Srbije u ovoj godini. Riječ je o književnici od koje je teško naći umješnije pero u opisivanju tereta koji diktatura stavlja na pleća pojedinca i koja svojim iznimno poetičnim izrazom, na trenutke bliskim magijskom realizmu, dočarava život u Rumuniji pod režimom Nicolae Ceaușescua. Život u kojem su i najintimniji i najbanalniji trenuci, poput razgovora sa životnim saputnikom ili kuhanja ručka, stvar koja se tiče državnih struktura. No, budući da na ovim prostorima svaka prilika bude iskorištena za demonstraciju nemogućnosti suočavanja s prošlošću, tako je bilo i sa svečanim gostovanjem cijenjene njemačke spisateljice u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Ne postoji ništa što nije političko

U ovom ću tekstu, upravo zbog toga, prednost dati kraćem, umjerenijem i nezapaženom predstavljanju Herte Müller na samom Sajmu knjiga. Spisateljica i njen prevodilac u Srbiji Nebojša Barać razgovarali su na sajamskom štandu “4 zemlje 1 jezik” o njenoj sposobnosti da prodre u um čovjeka u represivnom režimu, značaju biljnog svijeta u njenim rukopisima, budući da joj je “bašta bila dadilja” dok je odrastala na selu, te neobičnim naslovima knjiga, od kojih su neke, poput “Lisica je već tad bila lovac”, “Remen, prozor, orah i uže”, “Da mi je danas bilo ne susresti sebe”, “Ljuljačka daha” i “Čovjek je veliki fazan na ovom svijetu” prevedene i na naš jezik. Rođena i odrasla u njemačkom selu u Rumuniji Herta Müller je rumunski naučila tek u tinejdžerskom dobu, kad se preselila bliže velikom gradu Temišvaru, te je riječi bilo i o njenom osjećaju domovine, ali i važnosti jezičke izmještenosti.

“Ne pišem na rumunskom jeziku i svaki Rumun nakon tri minute mog rumunskog shvati da nisam Rumunka, ali i svaki Nijemac nakon tri rečenice zna da nisam rođena u Njemačkoj. To je najljepše što čovjeku može da se desi“, ocijenila je, dodajući da Rumunija za nju ima značaj domovine u smislu mirisa iz djetinjstva koji joj se vraćaju u sjećanje, poput mirisa kiše u prašini, ali da ne pristaje na nacionalistički koncept domovine. “Uvijek se osjetim najbliže Rumuniji nego bilo kojoj drugoj zemlji. Istinski značaj domovine čovjek shvata kad je više nema, a u međuvremenu tu riječ zloupotrebljavaju sve ideologije. Ne mora čovjek neprestano pričati o domovini onda kad je ima, stoga me ona u tom nacionalističkom smislu ne zanima.”

Označena iskustvom života u diktaturi, Müller je u razgovoru s Baraćem ocijenila da mentalitet traje duže nego jedna diktatura, te zahvaljujući tome danas posvuda u Evropi vidimo ostatke totalitarnog razmišljanja, u Mađarskoj, Poljskoj ili Turskoj, bez obzira na to što su mnoge od takvih zemalja danas članice Evropske unije. Naglasila je i da ne postoji ništa što nije političko, te da književnost, ako se bavi životom, ne može izbjeći angažovanost. “Političko je sve što radimo, naša svakodnevica je politička, naš odnos prema drugima također: je li nam čistač ulica vrijedan kao drugi ljudi? Život je politika, a književnost se bavi životom. Angažovanost ne osjećam kao zadatak, ali imam unutrašnji poriv i integritet za koji se nadam da bih ga imala i kad bih bila frizerka, a ne spisateljica.”

Müller je, kako ćemo vidjeti, iste večeri dobila priliku da svoj osjećaj za integritet demonstrira i u Beogradu, na svečanom predstavljanju u dupke punoj dvorani Jugoslovenskog dramskog pozorišta na događaju nazvanom “Logika 29. februara”. Referenca je to na još jednu epizodu iz života njemačke spisateljice označenog Ceausescuovim režimom, koja ilustruje i zašto je čitavu književničku karijeru posvetila temi upliva totalitarnog režima na život pojedinca. Naposljetku, dobivši dozvolu da kao etnička Njemica napusti Rumuniju 1987, Herta je u vozu kojim je 28. februara napustila zemlju doživjela posljednji napad totalitarne države na vlastitu slobodu: policijski službenici u pasoš su joj udarili pečat s datumom 29. februara, koji te godine uopšte nije postojao. Ovaj pečat, koji joj je u Njemačkoj, zemlji u koju je izbjegla, još dugo stvarao administrativne probleme, označio je i posljednji dan njenog postojanja kao građanke Rumunije.

San o prelasku Dunava

U razgovoru s moderatorima Ivanom Ivanjijem, književnikom koji je preživio Auschwitz i Buchenwald, a dobar dio radnog vijeka proveo kao prevodilac Josipa Broza, te novinarom Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michaelom Martensom Müller se najprije osvrnula na tjeskobno iskustvo života u Ceausescuovoj Rumuniji. O neizvjesnosti, nesigurnosti, svakodnevnom strahu i tjeskobi koja se provlači kroz sve pore intimnog života osobe, o pritisku tajne službe Securitate, koji je osjetila i na vlastitoj koži, o želji Rumuna da preplivaju Dunav i domognu se slobode Müller piše u čitavom svom opusu te priznaje da je trajno obilježena godinama koje je provela u jednoj od najrigidnijih diktatura koje je Evropa doživjela u svojoj historiji. San da preplivaju Dunav i stignu do jugoslovenske obale bio je zajednički za većinu državljana Rumunije.

“Idući vozom iz Temišvara, gdje sam živjela, do Bukurešta velikim dijelom puta prolazili bismo tik pored Dunava i vidjeli bismo Dunav kroz prozor. U tim trenucima svi su izlazili iz svojih kupea, dolazili do prozora i u tišini gledali rijeku. Nisu to radili samo obični putnici nego i oficiri. Jednostavno, svi su željeli pobjeći. Poznavala sam ljude koji su i preplivali Dunav, premda je to bilo veoma opasno i rizično jer su granice nadzirane. U Rumuniji ni danas ne postoji statistika ljudi koji su poginuli u pokušaju da pobjegnu, dok, recimo, u Njemačkoj postoje jasne brojke o ljudima koji su poginuli pokušavajući preći Berlinski zid. Znam da je bilo vrlo drastičnih načina na koje su ljude u Rumuniji sprečavali da preplivaju Dunav; brodovima su proganjali bjegunce i neki od njih su stradali od brodskih propelera”, ispričala je Müller, dodajući da se lično nije usuđivala na taj način pokušati napustiti zemlju.

“U to vrijeme sam radila u fabrici i često se znalo šaputati o ljudima koji se nisu pojavili na poslu jer su pobjegli. Za neke od njih uskoro biste čuli da su se uspjeli domoći druge države, dobili biste vijest da su na sigurnom, dok za druge nikad više ništa niste čuli. Nebrojeni su oni koji su nestali, vjerovatno poginuli, umrli i nikada nisu nađeni. Ni danas se ne zna gdje su oni ukopani. Uprkos svemu tome, želja da se pobjegne bila je sveprisutna i svako ko je dobio priliku pokušao je pobjeći. Pojedini su dozvolu za posjetu inostranstvu iskoristili da ondje i ostanu, dok su ljudi koji su radili kao geodeti na granicama za bijeg iskoristili svoju profesiju. Čuli biste za brojne slučajeve smrti u tim pokušajima, ali to nije odvraćalo ljude. Svima je bilo dosta svega”, dodala je Müller, rekavši i da u današnjoj slici svijeta obilježenoj prilivom izbjeglica u Evropu prepoznaje isti fenomen, premda razlozi bijega današnjih izbjeglica nisu isti.

Usamljenost bolnija od saslušanja

Müller je nasilje Securitatea na svojoj koži osjetila i prije nepostojećeg 29. februara. Prvi put se izbliza upoznala s taktikom rumunske tajne policije već po završetku studija: nakon što je odbila postati doušnica, Securitate je organizovao kampanju protiv nje. Podvrgavana je saslušanjima, prijetnjama zatvaranjem i smrću, nadzoru i lažnim glasinama koje su za cilj imale diskreditovati je. Jedna od glasina bila je i da je – doušnica. Činjenicom da represija države ne mora ostavljati modrice ili slomljene kosti, ali rezultira strahom i permanentnim ožiljcima na mentalnom zdravlju Müller se u svojim knjigama bavi iznova i iznova. Njemačka spisateljica rijetko informiše čitatelja ili čitateljku o historijskim činjenicama, a Ceausescu jedva da se igdje spominje imenom. Očekujući da većinu detalja o njegovoj jezivoj vladavini koja je rezultirala nacijom siromašnih i uplašenih već znamo, svojom prepoznatljivom igrom kratkih rečenica i radikalnih metafora dočarava mučno zrcaljenje političkog u osobnom i borbe unutar pojedinca.

Bez obzira na iskustvene razlike između ljudi koji su u brojnim zemljama istočne Evrope doživjeli slično pod represivnim režimima te onih u, naprimjer, zapadnoj Evropi koji nikad nisu živjeli u državi koje su se morali plašiti, Müller vjeruje u suštinsko razumijevanje među ljudima. “Vjerujem da ljudi mogu zamisliti nešto kada im o tome pričate. Ako nešto žele da saznaju, onda su u stanju da to i razumiju. Ali, koliko smo mi sposobni da zamišljamo tuđe živote? Koliko sam ja sposobna da zamislim kako je nekom bilo pod Franciscom Francom u Španiji ili da razumijem kako je bilo ljudima u Iranu, gdje je čitava jedna generacija ugašena uslijed diktature? Iskustva su drugačija, ali je uvijek isti prezir prema pojedincu, prema onome koji ne sluša sistem bezuslovno, kao i strah koji ide uz sve to. Progonjeni ljudi su, također, izuzetno usamljeni, jer ih svi drugi izbjegavaju pokušavajući izbjeći probleme. Usamljenost boli još i više nego saslušanja.”

Müller je naglasila da Rumunija nije raščistila ni sa zločinima iz Drugog svjetskog rata, u kojem je iznjedrila brojne pripadnike ogranka Waffen SS, među kojima je bio i sam spisateljičin otac. Zločine je, umjesto toga, natovarila na pleća manjinama. “U Rumuniji se uvijek govorilo da su to bili Mađari, Nijemci. Od djetinjstva sam znala da je moj otac bio dio SS-a, ali nisam znala šta to znači. U nastojanju da saznam što više o tom dijelu historije, počela sam da čitam sve što sam našla o progonu Jevreja. Jedno vrijeme sam razmišljala i da trebam da se izvinjavam jer dolazim iz tog kraja. Ali, ja nisam moj otac. I mislim da sam nakon svih pročitanih knjiga razumjela šta je značio nacistički progon. Zato smatram da, ako neko želi razumjeti određenu tematiku, može to učiniti putem knjiga koje nude činjenice, ali i uvid u psihološki uticaj na ljude. U svakom slučaju, ako pročitam deset knjiga o Kini, sigurno ću znati više nego ako ne budem čitala uopšte.”

Pacifizam ponekad nije dovoljan

Buru koju su poslije gostovanja Herte Müller u Beogradu proizveli srbijanski desničarski mediji koji su književnicu, “poganu ženu”, optužili za “mržnju” i “napad” uslovilo je pitanje Michaela Martensa o opširnom intervjuu koji je spisateljica dala u Italiji prije niza godina implicirajući da ne vjeruje u moć riječi kod rješavanja sukoba, te da smatra kako je nasilje ponekad jedino moguće rješenje. “Vjerujem da se priča može upropastiti u onolikoj mjeri u kojoj se može učiniti dobrom, u zavisnosti od toga ko šta kaže. Iz pričanja nastaju i konflikti. Nisam pacifistkinja. Mislim da postoje situacije koje se mogu riješiti samo određenim intervencijama. Intervencije koje pomažu jednoj strani da se odbrani također spadaju u ljudsku i moralnu poziciju. Razgovor i pijenje čaja često nisu dovoljni, što su mnogi ratovi već pokazali. Ljudi koji su napadnuti trebaju imati podršku ako sami ne uspijevaju da se odbrane od jače sile”, prokomentarisala je u neposrednom i iskrenom maniru Müller.

Martens je zatim citirao njen esej iz 1999, jedan od nekoliko njih u kojima se bavila raspadom Jugoslavije, u kojem je napisala da ne razumije arogantni stav prema NATO-u te da “Milošević mora biti zaustavljen za sva vremena. Onoga ko u devet godina vodi četiri rata i ko pravi groblja pragmatizmom kojim drugi grade ulice ne može se pobijediti riječima. Ja bih petnaest godina bila sretna da je NATO ušao u Rumuniju, ali nije došao: bilo je nužno da se Rumuni bore protiv Rumuna i proliju krv da bi oborili Ceausescua i stavili tačku na sav taj jad”. Moderator je spisateljicu upitao da li skoro dvadeset godina kasnije i dalje tako misli, a ona je bez ustezanja odgovorila potvrdno. “Istog sam mišljenja. Kosovu i Bosni i Hercegovini naneseno je toliko zla zahvaljujući užasnom nacionalizmu koji je podržavala i Srpska pravoslavna crkva. Lično sam bila šokirana da se to dešava u Jugoslaviji, koju smo poznavali kao otvorenu zemlju i koja je za Rumuniju onog vremena predstavljala poluraj.”

“Ova zemlja je sama sebi nanijela bol i patnju i s tim mora danas živjeti”, zaključila je Müller, ističući da se patnja koju je Srbija proizvela vidi i danas pri pogledu na žene iz Srebrenice. Spisateljica je kao argument za intervenciju NATO-a navela i aktuelna dešavanja u Ukrajini, optužujući Rusiju i Vladimira Putina za nasilje i uticaj koji imaju širom istočne Evrope, kao i za iznevjeravanje nade da će nakon raspada Sovjetskog saveza uslijediti demokratija. “Nećemo se raspravljati o Rusiji, Miloševićeva porodica živi ondje, što također objašnjava pozicije”, odgovorila je Müller na negodovanje moderatora. Nekolicina prisutnih je napustila dvoranu, premda ne u značajnijem obimu o kojem su kasnije dramatično izvještavali malevolentni mediji u Srbiji. Mi koji smo ostali u sali još jednom smo se podsjetili na to da devedesete na ovim prostorima i dalje traju, ali i ostali uskraćeni za konstruktivnija pitanja koja su mogla biti postavljena plodonosnoj književnici.

U završnici, Ivan Ivanji se, kao čovjek s iskustvom koncentracionog logora, osvrnuo na “Ljuljačku daha”, koju Müller temelji na iskustvu svoje majke i prijatelja, pjesnika Oskara Pastiora, koji su u mladosti odvedeni u sovjetski radni logor, nespretno poredeći koncentracioni i radni logor kao da se radi o uporedivim kategorijama. “Nikad ne bih uporedila to dvoje. Koncentracioni logori su otvarani s ciljem ubijanja ljudi, a radni logori s ciljem izgradnje zemlje, njihova problematika je potpuno drugačija. Tu knjigu sam željela napisati u čast svoje majke, koja je bila veoma oštećena logorom i nikad se nije sasvim oporavila. Ostarjela je mlada i nije željela pričati o deportaciji i logoru. Umjesto nje, o tom iskustvu mi je pričao prijatelj, zajedno smo otputovali u današnju Ukrajinu da bi mi pokazao mjesta na koja su odvođeni. Radni logori nemaju veze s koncentracionim logorima; premda se u njima pojavljuje slična hijerarhija i premda često znače neuhranjenost, težak rad i veliku smrtnost, oni nisu otvarani da bi ljudi u njima bili ubijani.”

Svjesna da je atmosfera u Jugoslovenskom dramskom pozorištu postala sasvim drugačija nakon spominjanja Miloševića i bombardovanja NATO-a, Müller je posljednjih nekoliko minuta svog nastupa iskoristila da istakne kako u Srbiju nije došla da bi se nekom zamjerala. “U Srbiju sam došla jer sam to željela. Ali, kada me pitate šta mislim, moram da vam odgovorim. Sve drugo bilo bi nepristojno. Želim vam sve najbolje i želim sve najbolje ovoj zemlji“, izgovorila je, i njene riječi su ovog puta bile popraćene gromoglasnim pljeskom. A željeti najbolje Srbiji, baš kao i ostatku našeg tragičnog političkog prostora, svakako znači biti spreman na suočavanje s prošlošću i konačno osposobljavanje za hrabar, istinoljubiv, katarzičan razgovor o devedesetima.