Zatvorska svakodnevica sklonjena je od naših pogleda, opasana debelim, visokim zidovima, zaštićena sistemskom šutnjom i pratećom stigmom. O njoj zato najčešće i gajimo mišljenja “na neviđeno”. Trogodišnjim praćenjem života unutar Okružnog zatvora u Beogradu, fotograf i antropolog Igor Čoko uspio nam je osvijetliti usložnjenu zatvorsku priču.
Piše: Tamara Zablocki
“Iza rešetaka”, monografija o životu u zatvorenom odjeljenju Okružnog zatvora u Beogradu i knjiga koja se teško zaboravlja – što zahvaljujući kvaliteti fotografija koje je sačinjavaju, što pod utiskom djelića ličnih iskustava samih zatvorenika o kojima svedeno progovaraju – rezultat je utjecaja koji je Johnny Cash imao na Igora Čoku i autorove želje da osuđenike prikaže kao ljude, a ne kao brojeve. Svojim fotografijama, Čoko je zabilježio moć kojom kreativnost može pomoći u godinama tavorenja unutar zatvora, u kojem je jedini vidljivi komad neba kvadrat iznad zatvorskog dvorišta.
Sve je počelo idejom Marine Kovačević, predsjednice beogradske nevladine organizacije Centar za rehabilitaciju imaginacijom, da s osuđenicima koji čekajući na slobodu vrijeme prekraćuju radom, čitanjem, vježbanjem, stonim tenisom ali i kreativnim, likovnim, literarnim, dramskim radionicama, producira predstavu po romanu Dostojevskog “Zapisi iz podzemlja”. Uz podršku zatvorske Uprave, nastala je predstava “Zapisi iz ćelije br. 12” u kojoj su glavni protagonisti šestorica osuđenika, a godinu dana dugačak proces nastanka predstave pretočen je u istoimeni dokumentarni film.
Igor Čoko, koji je u svom fotografskom radu posvećen destigmatizaciji nevidljivih i deprivilegovanih društvenih grupa, nikad ne napuštajući poziv antropologa, čitav kreativni proces dokumentovao je kroz fotografiju, istovremeno bilježeći i svakodnevni život u zatvorskom odjeljenju bloka 5-1. Čokin rad na knjizi “Iza rešetaka” i višemjesečna interakcija u kojoj su nastajale fotografije, osuđenicima su ponudile vrstu emocionalne rehabilitacije jer su se kroz razgovor otvarali, oslobađali, prevazilazili vlastite predrasude i zapreke. “Oni su ljudi koji ne znaju da glume – vrlo će jasno shvatiti namjere s kojima im se prilazi i od toga zavisi da li će se otvoriti ili ne. Dato im je u ovoj igri da budu svoji, da to bude ispraćeno vrlo dobrom sinergijom i od strane osuđenika, mene kao fotografa i institucije koja stoji iza ovog projekta”, ispričao nam je Čoko.
U svakom čuči nešto ljudsko
“Iza rešetaka” je, s druge strane, javnosti ponudila nesenzacionalistički uvid u život koji se odvija iza zatvorskih zidina, u aktivnosti osuđenika, njihovu dokolicu, promišljanja o vlastitim postupcima, u ono sasvim ljudsko koje postoji u svima nama, te priliku – koju bi bilo dobro iskoristiti – da izbjegne zamku demonizacije i umjesto toga porazmisli o odgovornosti čitavog društva za pojedince koji završe u zatvorskoj izolaciji, izdržavajući kazne za svoja nedjela. Čoko kaže da mu je rad na knjizi, koja je odštampana naporima Uprave Okružnog zatvora kao dokument rada sa Službom za tretman kroz proces rehabilitacije, otkrio drugu, pozitivnu stranu zatvora i zatvorskog života, ponudivši alternativu utvrđenim stereotipima o osuđenicima.
“Pozitivnu u smislu bavljenja osuđenicima i njihovim feebackom na ponuđeni sadržaj. Pružiti ovim ljudima šansu da se iskažu na konstruktivan, kreativan, autentičan način velika je stvar. Jer, svako od njih može da pronađe neku svoju suštinu u ponuđenom, bilo da je riječ o glumi, slikanju, pisanju. Umjetnost je ta koja oslobađa i ruši sve okove. Najlakše je stvoriti stereotip o osuđeniku kao nekom zlu po defaultu. Ali pitanje je, koliko su mnogi od njih imali mogućnost izbora u životu? Koliko je mnoge njih odsustvo emocija u životu koštalo ovakvog puta? Postoji struktura osuđenika koji su svjesno izabrali svoj put i koji ne mogu da se prilagode na život izvan zidina, ali i u njima čuči nešto ljudsko, kreativno. Razgovor i rad s njima je suština. Ljudski odnos, oči u oči iznad svega. Posmatranje njih kao ljudi, ne kao osuđenika. E, kad dođete do tog nivoa interakcije, napravili ste veliku stvar. Baš sam nedavno sreo jednog bivšeg osuđenika na ulici, srdačno me pozdravio i upitao: “Brate, još se baviš nama posrnulima? Ne odustaješ? Nek’ te čuva Bog”. To je najveća nagrada i kruna svih napora.”
Lično, svakodnevno, realistično
Različiti smo, na slobodi i iza zatvorskih rešetaka. Neki od onih čije su priče okupljenje u knjizi “Iza rešetaka” pola su života proveli u zatvoru. Drugi su imali jednu lošu epizodu. Treći se nadaju da im je ovo posljednji put “unutra”. Četvrti su u zatvorskom stažu svjesno birali samicu, smatrajući da se, na miru, sam sa sobom, može štošta naučiti o životu. Jedni ne žale što su uradili ono zbog čega su danas u zatvoru. Drugi su imali divno djetinjstvo i brižne roditelje, pa ih je “uzela ulica”. Treći imaju ožiljke po tijelu koji progovaraju sami za sebe. Četvrte na slobodi čekaju porodice. Za jedne je najbolje mjesto u zatvoru biblioteka, drugima smisao u zatvoru daje posao. Većina ih ima tetovaže, jer one znače otpor sistemu, oblik iskupljenja ali i poziciju u zatvorskoj hijerarhiji. Kafi i cigaretama se odreda obraduju.
Lično, svakodnevno, ljudsko, realistično s kojim se lako poistovjetiti čak i ukoliko sami nikad niste zavirili ni u jedan zatvor način je na koji Čokova knjiga pomaže boljem razumijevanju društvenih problema koji su sastavni dio priče o osuđenicima. “Javnost prosto mora da shvati da u zatvoru ne žive samo loši momci, da među njima ima doktora nauka, intelektualaca, sportista, kreativaca, sasvim običnih ljudi kojima je život na žalost spakovao malo teži put. Da je filmska predstava o osuđenicima često pogrešna ili površna. Knjiga fotografija “Iza rešetaka” je stvarana dugo, gotovo tri godine. Dakle, dug vremenski period intenzivnog rada sa osuđenicima. Priče s njima, demistifikacije, emocionalne interakcije. Fotografije u knjizi su samo konačni efekat, klik koji je dokumentovao taj proces.”
“Pohađamo ovde opismenjavanje. Hoću da naučim da pišem, da mi bar malo robija bude korisna. Kako ide? Pita me drug iz sobe dokle sam stigao. Ja mu kažem, za dva dana sam stigao do V. On se smeje…”
“Kroz knjige makar na trenutak pobegneš iz zatvora. Kroz knjige i dok spavaš.”
“Dobio sam priliku da radim. Znači mi to. Imaš neku svrhu dok čekaš da istekne kazna. Ispunjen dan. Dođeš s posla umoran i nemaš vremena da misliš o glupostima. Kažem ti, napolju me čeka porodica, daj da ovo odrobijam i nikad više.”
