Piše: Ilma Islambegović Fišo
Foto: Majda Turkić
„Drž` ovu patiku“, izgovorio je tiho. Jedva sam ga čuo između kuckanja potpetice ženske čizme koja je podsjećala na Italiju. Trznuo sam se, poskočio na noge i uzeo mušku patiku.
„Hvala, majstore“, rekao sam.
Tišina između nas dvojice nikada nije bila neugodna. Lijepili smo, kuckali, šili i popravljali cipele i torbe. Neugodno bi mi postalo samo kada bi me štrecnuo svojim ozbiljnim, zapovjedničkim tonom bez puno objašnjavanja. Srećom, to se nije dešavalo često jer bih po njegovim kretnjama, koje sam hvatao perifernim vidom, unaprijed znao šta želi.
Nije bio jedan od ljudi koji su voljeli razgovor, pa me je odavno puštao da uslužujem mušterije. To mi je pričinjavalo sreću. Volio sam da mušterijama koje uđu namrgođene ili tužne popravim – i dan i cipelu. Svoje dane popravljao sam pjevušeći u sebi, a jednom mi se tako otelo ono od Zabranjenog pušenja: i sad čekaaaš sabah sa šejtanom. Umalo me koštalo glave. Majstor Avdo se silno naljutio. Makaze su tresnule o pod. Stegao je pesnice i sav se zajapurio.
Prešao sam liniju. Znao sam dobro taj ljutiti izraz njegovog lica, ali iskreno, poslije dvadeset godina bio mi je smiješan. Suzdržavao sam se da ne prasnem u smijeh, a kada sam ga savladao, rekao sam mu:
„Izvinite, majstore.“
„U mojoj radnji to neće moći, mladiću, van!“
Stao sam kao ukopan. Vani od stida nisam mogao, pa sam brže bolje sjeo na stolicu i nastavio da popravljam žensku čizmu. Brojao sam u sebi svaki otkucaj i kada sam došao do petnaest, zvuku kuckanja potpetice pridružio se i zvuk majstorove stubne šivaće mašine. Sve je bilo u redu. Nastavio sam pjevušiti u sebi: pomogao ti je i onu noć kada je rekla da s fukarom neće.
***
„Ah, gospode Bože“, na trenutak sam se uznemirila kada je metalni lanac moje crvene pismo torbice udario o pod. Pukao je baš kada sam isprobala šta ću večeras obući na izložbu fotografija posvećenu starom duhu Sarajeva.
Marijana bi mi sada sigurno rekla: „Hajde, Senka, uzmi drugu torbicu i prestani da se vežeš za stvari“, ali moj mozak, uprkos ubjeđivanju, to nikako ne bi prihvatio. Za mene, sve stvari su imale dušu i tačno sam znala gdje pripadaju. U protivnom, ništa ne bi imalo smisla, barem ne u mojoj glavi. Kako, eto, da sada nosim neku drugu torbicu kada je ova crvena bila ona u koju mi je moj prijatelj, fotograf Marić, ubacio jednu od svojih prvih fotografija. Poklonio mi je još u septembru 1985. godine prije predstave Labudovo jezero. Sve je imalo smisla, zato me zvuk metala na laminatu poprilično uzbudio.
Druge nije bilo. Odgoditi odlazak na pijacu i odmah otići – pronaći obućara koji će sve popraviti.
***
Ušetala je ljupka gospođa u kasnim pedesetim. U tom trenutku ušivao sam i ne bih je ni primijetio da nisam čuo majstorovo: „Mušterija!“ Skočio sam i stao za pult da je dočekam. Pitao sam se ima li majstor treće oko kada uvijek ovako spazi mušteriju na kilometar.
„Dobar dan“, rekla je dok je iz platnenog cekera vadila torbicu. Spustila je na pult i nastavila govoriti:
„Lanac na torbi je potrebno popraviti. Ali, vidite, imam jednu veliku molbu. Večeras idem na važnu izložbu fotografija mog dobrog prijatelja. Molim vas da razumijete, zaista mi je neophodna baš ova torbica.“
Zastala je da procijeni reakciju na mom licu, a ja sam se fokusirao na majstorovo disanje. Po njegovim udisajima mogao sam prepoznati mogu li nekom izaći u susret ili ne. Disao je ubrzano i znao sam da mu neće biti drago ako uzmem gospođinu torbicu i popravim je danas. Osjetio sam njegovo „NE“ u centru svojih leđa, a svoje „DA“ u prsima, pa sam rekao:
„Gospođo, izložba fotografija je lijep događaj. Oprostite, ako smijem pitati, o kojoj izložbi se radi?“
„Ah, pa da! Vidite, radi se o izložbi fotografija mog prijatelja Marića. Vidite, izložba je o našem gradu, a u Vijećnici će biti prikazane restaurirane fotografije sa njegovog starog Canona za koji je bio mnogo vezan.“
„Marić, Zvezdan, sigurno o njemu govorite“, izustio sam i dodao tiho kako poštujem njegov rad. Usta gospođe izviše se u „o“. Iako je htjela, nije uspjela sakriti svoje iznenađenje.
Zvuk majstorovog struganja se pojačao i odavno je bilo vrijeme da prestanem „dangubiti sa mušterijom“. Obrisao sam ruku o zadnji džep farmerki, ignorisao „NE“ u centru svojih leđa i izvukao mobitel iz kožne kecelje.
„Znate, i ja sam se nekada bavio fotografijom.“ Otvorio sam folder Ulične fotografije i pokazao joj dva dječaka i djevojčicu ratnog Sarajeva za koje se i dan danas pitam ko su. Djevojčica je držala pocrnjelog bijelog zeca, a viši dječak se spremao da preko glave djevojčice udari čvoku onom nižem.
„O“ se ponovo pojavilo na gospođinim usnama. „O, fenoomenalna fotografija“, izustila je i pogledom me pitala otkud to da lijepim, šijem, šmirglam i čistim ovu ušljivu crnu radnju.
„Torbica će biti gotova za dva sata“, rekao sam joj dok me oštro probadalo u leđima i prsima.
***
„Kakvo je to ponašanje?! Dangubiš i besposličariš i otkud ti uopće pravo da ti doneseš odluku da će torbica biti popravljena. Bez mog pitanja! Ništarijo jedna, da se to više nije ponovilo, inače znaš gdje su ti vrata, gospodinčiću `džanki` fotograf! Popravi tu torbu, a danas ćeš ostati sat vremena duže.“
„Hoću, majstore, kako Vi kažete“, rekao sam stojeći mirno ispred njega dok me šamarao riječima. Nijedna od njih nije zaboljela kao „džanki“. Od nje bježim dvadeset godina, skrivam se od stida u ovom ćumezu. Od stida izdaje, od stida ukradenog, od stida zabodenog u krvotok.
Dvadeset godina unazad pronašao me takvog majstor. Opijen u bunilu, spremao sam se da ga pokradem u parku kada me isprebijao kao mačku i onesviještenog dovukao u svoju kuću dok je mrljmao „da te vidi Amir“. Bio je očev prijatelj i dao mi je prozor sa novim pogledom u svijet.
***
Na kafi sam Marijani odmah ispričala šta mi se se dogodilo u obućarskoj radnji, ali ona nije izgledala pretjerano zainteresirano. Meni, iz glave nije izlazila slika njegovih natečenih crnih prstiju kako listaju dobre fotografije na telefonu.
Uputila sam se po torbicu i razmišljala šta se desi ljudima sa talentom, pa završe u maloj crnoj radnji popravljajući đonove tuđih cipela. Čvorovi u stomaku i isprekidano disanje govorili su mi da sam duboko uznemirena. Sudbina obućara fotografa kosila se sa svim mojim uvjerenjima – raditi ono što voliš za mene je bila najvažnija stvar u životu. Kada bi mi neko oduzeo kist i uljane bolje, moj život apsolutno ne bi imao smisla. Slikati i izražavati emocije na platnu bio je smisao života, razmišljala sam dok sam se približavala radnji.
Uhvatila sam šteku i pogledala ga u oči kroz staklena vrata. Podočnjake bola skrivao je osmijeh sa umjetnim zubima. Sitan i mršav, nije izgledao kao da ima više od četrdeset godina.
„Dobar dan, gospođo. Malo ste uranili. Evo, sad ću ja završiti torbicu.“
„Nema problema, sačekat ću.“
Pogledala sam čovjeka kojem je, vjerovatno, pripadala ova radnja. Oštre crte lica, a iznad nosa skupljene bore govorile su mi da se radi o strogom čovjeku. Nosio je ispeglanu košulju, pa sam znala da je uredan i da voli da se osjeća važnim. Željela sam ih naslikati i upijala sam svaki detalj. Pogledala sam mlađeg obućara, popravljao je moju torbu. Bila sam sretna što će i ona biti na slici. Iako sam znala odgovor, pitala sam ga:
„Fotografišeš li i dalje?“
„Sada popravljam i pomažem majstoru“, rekao je i došetao do pulta sa torbicom.
„Ako smijem pitati, zašto?“
„Bbb… bio sam loš čovjek i Bog mi je oduzeo sve što volim. Ja to zaslužujem“, zamucao je, a iz mene je kao strijela izletjelo:
„Zaslužuješ ono što želiš. Obraz nije đon“.
Ruka mi je drhtala dok sam spuštala deset maraka na pult. Posegnula sam za torbom. Trenutak u kojem sam je uzimala iz njegovih ruku, trajao je vječno.
***
„Obraz nije đon, đon nije obraz“, odzvanjalo je u mojoj glavi, a majstor reče:
„Đon-obraz, dabome da jeste!“
U njegovim očima bio sam i dalje narkoman kojeg je spasio, podanik koji će mu vječno služiti. Skinuo sam kecelju i uredno je složio. Pogledao sam ga u oči, uhvatio šteku i bez riječi izašao na ulicu.
„Gdje ideš, bezobrazniče?!“, čuo sam u pozadini.
Sjeo sam na klupu i na telefonu gledao nekoliko sačuvanih fotografija. Canon sam još davno prodao, i to ne samo svoj, a sve preostale fotografije spalio sam u naletu psihoze. Požurio sam u stan, okupao se, obrijao i obukao košulju. Uzeo sam kačket koji je nekada bio moj fotografski zaštitni znak, nosio sam ga naopako. Pogledao sam u ogledalo, u odrazu nisam imao obraza.
Gdje mi je obraz? Nemam obraza, šta to umišljam ja. Da odem na izložbu? Gađat će me jajima, i trebaju. Trebaju me staviti ispred Vijećnice i gađati jajima, kukavicu koja nikom ni izvini nije rekla. Ajdo, mama, tata, seka, Lucija, Kocka, Damir, Jasmin, Gigi, Zvezdan, Zvezdan, Marić, Marić, Zvezdan, svi oni trebaju. Evo, lično ću im odnijeti jaja – gdje su svi, gdje ste svi? Sve ću vas pronaći i svima očistiti đonove, uglancati gospodske cipele, očistiti obraz, đon je obraz… obraz je đon.. Zvezdanov đon, Zvezdanov Canon prvo. U mojim je venama i ja ću mu ga vratiti. Čistit ću cipele ispred Katedrale i ja ću mu ga vratiti…
Skinuo sam košulju sa sebe i obukao običnu crnu majicu. U putnu torbu ubacio sam četku za cipele, crnu i smeđu kremu, bijeli čaršaf i skemliju na koju gospoda može staviti đon. Odšetao sam do Katedrale, položio bijeli čaršaf, skemliju i kreme. Spustio sam pogled. Pokoji prolaznik bacio bi kovanicu na bijeli čaršaf.
***
Prolaznicima u gradu već sam bio uobičajena pojava. Neki od njih su svraćali redovno. Ponovo sam čistio – i cipele i dane. Iako Avde nije bilo tu, i dalje sam pjevušio u svojoj glavi. Znao sam da ću kad-tad otići u njegovu radnju i pokazati mu da imam obraza.
Čistio sam od jutra do sutra. Za mjesec dana uspio sam platiti stan i režije, a uštedio sam 274 KM. Nadao sam se da ću do zime skupiti novac za solidan Canon.
Zazimilo je i pozitivno me iznenadilo. Ljudi su češće stavljali cipele na moju skemliju. Prije prvog velikog snijega, pokupio sam stvari i u najboljoj radnji pronašao fotoaparat. Bio je nov novcat i mamio me da ga isprobam, ali obraz nije dao.
Obukao sam jaknu, stavio kačket i otišao u Kranjčevićevu. Vrata na trećem spratu je otvorio Zvezdan, a ja sam samo ispružio Canon.
„Begoviću, jesi li to ti?“
„Jesam, Mariću, izvini. Uzmi aparat, molim te. Drugi sam čovjek, čovjek s obrazom.“
„Čekaj, Begoviću“, rekao je i uzeo kaput sa vješalice.
Na kafi mi je kratko rekao da me se često znao sjetiti i da mu je, ustvari, bilo žao što sam krenuo krivim putem. Ustao je i stavio ruku na moj obraz:
„Canon je tvoj, sretno, fotografe!“
Foto: Majda Turkić
