Piše: Tamara Zablocki
Vjerovatno ste već primijetili da živimo distopiju u kojoj šumske životinje umiru zapletene u bodljikavim žicama namijenjenim ljudima i postavljenim na granicama, djeca odvojena od roditelja spavaju u kavezima, mora koja oplakuju obale evropskog kontinenta pretvaraju se u masovne grobnice, a brod s onima koji su za dlaku izbjegli utapanje evropske države ne žele primiti. Za one kojima ni tolika količina nasilja nije dovoljna da se solidarišu i da u ljudima koji bježe od rata ili nepodnošljivih ekonomskih i socijalnih uslova u svojim zemljama vide naprosto – ljude, nade nema.
Granice su sve nasilnije. Od Meksika do zone Schengena ljude se dehumanizira, zlostavlja, premlaćuje, zatvara u kaveze i među zidove, kriminalizira i ostavlja bez zdravstvene njege. U zemljama u koje napokon uspijevaju doći u potrazi za boljim životom mnogi od njih žive kao ilegalci, postajući tako metom za najokrutnije kapitalističko izrabljivanje. Bogate države, za to vrijeme, godinama vijećaju i razmatraju prijedloge šta učiniti, baš kao da ćemo s protokom vremena spremno početi vjerovati da novca na svijetu zaista nema za sve, da preraspodjela bogatstva nije moguća i sasvim izvodiva opcija.
Obraz čovječanstvu spašava civilno društvo, volonterke i volonteri koji rade posao svojih lijenih i nečovječnih vlada, a po tome se i najrazličitije zemlje čine sličnim jedna drugoj. Baš tako je i u Bosni i Hercegovini, na čijem prostoru od početka godine boravi nekoliko hiljada migranata i migrantkinja koji se većinom nastoje domoći zapada i sjevera Evrope. U zimskim mjesecima, volonterke i volonteri su im u Sarajevu obezbjeđivali hranu, deke i vreće za spavanje, Asim Latić u Velikoj Kladuši otvorio je SOS kuhinju namijenjenu baš njima, organizacije civilnog društva organizuju akcije prikupljanja odjeće i hrane, apeluju na omogućavanje pristupa zdravstvenoj zaštiti ovim ljudima.
Svi su spremni da vam poklone osmijeh
Imrana Kapetanović, fotografkinja i aktivistkinja, od dolaska prvih migranata i migrantkinja u našu zemlju učestvuje u akcijama pomoći i istovremeno razgovara s ljudima koji Bosnu i Hercegovinu većinom vide kao usputnu stanicu na svom dugom putu do egzistencijalne sigurnosti. Slušajući njihove priče, Imrana ih je odlučila uvrstiti u svoj višegodišnji fotografski projekat People of Sarajevo, vraćajući im na taj način oduzetu ljudskost, koja, srećom, ne zavisi samo od važećih dokumenata. Imranine fotografije u junu su izložene u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, u okviru projekta Refugees Welcome.
„Bilo mi je sasvim ‘prirodno’ da se i njihova lica nađu među svim ostalim koje sam srela na ulicama grada. Iako žive u nehumanim uslovima u našem gradu, ipak su svi spremni da vam poklone osmijeh. Bez obzira na sve, ljudi smo. Svi su uglavnom na putu oko tri godine i za te tri godine su doživjeli i proživjeli svašta. Od tih prvih migranata i migrantkinja s kojima sam se susretala u Hrvatskoj i Srbiji prije skoro tri godine pa do danas ništa se nije promijenilo i sve se promijenilo. Jako puno su prepješačili, nema niti jednog i niti jedne da nije imala zdravstvenih problema, problema s policijom…
Često se desi da ih pretuku, oduzmu im sav novac, a nerijetko ih smjeste i u zatvor. Jedan migrant s kojim sam razgovarala prije godinu i po je bio zatvoren 10 dana, od kojih je prvih šest dana pio samo vodu, a tek sedmi dan je pojeo neku konzervu ribe. Telefoni im često budu razbijeni, a predstavljaju im jedini kontakt s porodicama i to je uglavnom ono najvrednije što imaju uz sebe. Trenutno je u toku akcija prikupljanja ispravnih „pametnih“ telefona, ako neko ima viška može da odnese u prostorije organizacije ‘Pomozi’.“
U svojim susretima s migrantima i migrantkinjama svjedočila je različitim tragedijama koje oni preživljavaju „na nogama“. „Vidjela sam i trudnice s modricama po licu, upoznala sam majke koje se brinu o svojoj djeci, a muževi su im poginuli, muškarce koji, nakon tri godine odsustva od kuće, kada mi pokazuju svoju djecu na fotografijama, zbune se oko imena pa se rasplaču. Djeca su porasla za ove tri godine koliko ih dugo nisu vidjeli. Svi su željni nekog iole normalnog života u krugu porodice i prijatelja, da imaju pristojan krevet na kojem mogu prespavati i uslovno kupatilo.
No, i pored tih strašnih stvari koje su iza njih, i mnogih koje su ispred, uvijek su spremni na šalu i na pozitivne priče. Svi su oduševljeni ljudima u Bosni i Hercegovini. Tvrde da su to do sada najbolji ljudi na cijeloj ruti koju su prošli. Dopada im se priroda, hrana i kultura“, ispričala nam je Imrana Kapetanović, čije fotografije migranata i migrantkinja smještenih uz druge žitelje Sarajeva u okviru People of Sarajevo svjedoče upravo o snazi ljudi koji su bez obzira na teške uslove u kojima žive mjesecima ili godinama i odvojenost od svega što im je poznato spremni na razgovor, smijeh i saradnju.
Bez solidarnosti život ovih ljudi bi bio puno teži
Imrana se u akcije pomoći migrantima i migrantkinjama uključila još i prije nego što se Bosna i Hercegovina našla na njihovom putu, s prvim velikim grupama koje su se zadesile na granici između Hrvatske i Srbije. „Strašno mi je bilo posmatrati ljude kojima ne mogu pomoći. Osjećala sam se kao Harry Potter kada uđe u Dumbledoreova sjećanja, stoji kao posmatrač, pred njim se odigravaju scene, a on je nemoćan da promijeni slijed događaja. I taj osjećaj nemoći je nešto što je jako teško prihvatiti. Zato je volontirati lijepo, i to može ko god želi. Bar jednom mjesečno svako može odvojiti jedan sat da ne lajka po društvenim mrežama već da dođe i pomogne nekome.
U ovom slučaju volontiranje čak podrazumijeva i osmijeh, ili možda neko sitno čavrljanje. Prošlog ljeta sam s novinarkom Nidžarom Ahmetašević radila reportažu o ljudima iz izbjegličkih kampova u Tutinu i Sjenici u Srbiji. Upoznale smo divne ljude u tim kampovima, ali i divne ljude iz mjesta u kojima se nalaze kampovi. U Tutinu su jednom migrantu kupili aparat za cijeđenje sokova i on je čitavo ljeto na ulici prodavao sokove. U Sjenici svaku noć kada je lijepo vrijeme migranti igraju odbojku i fudbal sa lokalnim mladićima i djevojkama. Uživale smo u radu i izvještavanju o tim pozitivnim pričama.“
Svoja iskustva volonterke s migrantima i migrantkinjama Imrana Kapetanović nije podijelila s javnošću samo putem svojih fotografija, nego i pišući reportaže sa ulica Sarajeva i iz Velike Kladuše za portal Diskriminacija.ba. Ali, možda najvažnije od svega, kako nam kaže, usput je stekla i mnoge prijatelje i prijateljice. „S većinom sam u kontaktu i presretna sam kada vidim da su započeli živote koje su željeli na Zapadu. Neki su još uvijek na putovanju. Upoznala sam ih u Sjenici, a sada su trenutno u Sarajevu. Odmah su se javili kada su došli, ali ne da nešto traže, već da se vidimo na prijateljskoj kafi.“
Solidarnost s ljudima koji trenutno žive vjerovatno najneizvjesnije dane i mjesece svog života od iznimnog je značaja, ponekad i od životnog značaja, smatra naša sagovornica. „Da nije bilo šačice volonterki i volontera i njihovog angažmana oko prvih migranata i migrantkinja koji su stigli u Sarajevo u januaru ove godine, ti ljudi bi se vjerovatno smrzli od hladnoće. Bili su umorni i gladni i bez adekvatne odjeće i obuće. Bez volonterskih akcija prikupljanja deka, vreća za spavanje, garderobe i pravljenja toplih napitaka i sendviča i distribucije, vjerovatno bi rubrike crne hronike bile u tom periodu pune.
Ljudi su čak i anonimno pomagali, ostavljali su odjevne predmete blizu mjesta gdje su boravili migranti i migrantkinje i gdje su bili sigurni da će ih naći. I ti odjevni predmeti nisu bili način da se riješe vlastitog smeća iz kuće (u što sam se imala prilike uvjeriti u više navrata da ljudi misle da su „humani“ ako daju nešto što je za baciti), već lijepe i nosive cipele i tene, majice, farmerke… Bez solidarnosti život ovih ljudi bio bi puno teži. I taj volonterski rad traje i danas. Uključila se i organizacija „Pomozi“, te ovi ljudi svaki dan imaju dva kuhana obroka, što je za njih ogromna stvar. Država tu ne učestvuje, samo ljudi koji poklanjaju svoje vrijeme. Svakodnevno.“
