Fjodor Mihajlovič Dostojevski, jedan od najznačajnijih ruskih pisaca svih vremena, ostavio je dubok trag u svjetskoj književnosti, istražujući teme poput moralnosti, krivnje, religije i ljudske prirode. Njegovi romani i likovi i dalje su relevantni i inspirativni za čitatelje diljem svijeta. No, osim po vanrednom književnom doprinosu, Dostojevski je poznat i po brojnim intrigantnim zanimljivostima koje dodaju složenost i fascinaciju njegovoj ostavštini.
Dostojevski je rođen u Moskvi 11. novembra 1821. godine. Pohađao je vojno-inženjerijsko sveučilište u Sankt Peterburgu, te je zbog sudjelovanja u radu utopijsko-socijalističkog kruga osuđen 1849. godine na smrt. Međutim, pomilovan je na stratištu, te poslan u progonstvo u Sibir u kojem je ostao osam godina i gdje je doživio ideološku preobrazbu. Nakon povratka iz zatvora, objavljuje Zapise iz mrtvog doma koji mu donose carsku milost.
Međutim, za Dostojevskog tada nastaje teško razdoblje. Bolest, kockarski dugovi, smrt brata i preuzimanje brige za njegovu mnogobrojnu obitelj, bili su dodatni teret za njegova pleća. U potrazi za novom inspiracijom i bijegom od dugova, Dostojevski je krenuo na putovanje po Europi.
Godine 1864. objavio je Zapise iz mrtvog doma, koji su označili zaokret u njegovom stvaralaštvu. Kroz taj ispovjedni roman, Dostojevski je inovirao prozu i stvorio tipove likova koji će oblikovati njegova buduća djela. Njegovi romani smješteni su u tmurno velegradsko podzemlje, a bave se egzistencijalnim pitanjima i moralnim dilemama.
Uz sve to, žene su imale značajnu ulogu u životu Dostojevskog. Oženio se udovicom prijatelja iz Sibira, Marijom Dmitrovnom Isajevom, još dok je bio politički osuđenik, a nakon njenog preranog odlaska, uslijedila su još dva braka. Treća supruga, Ana Snjitkina, stvorila je povoljnu obiteljsku atmosferu za Dostojevskog, te su imali četvero djece.
Nažalost, nakon dugotrajne bolesti, Dostojevski je preminuo 1881. godine. Njegov pogreb okupio je veliki broj ljudi, a iz njegovog ispraćaja proizašle su demonstracije protiv carskog režima. Ostavio je neizbrisiv trag u svijetu književnosti, a njegova najpoznatija djela poput Zločina i kazne, Idiota i Braće Karamazovih i danas su priznata kao vrhunski primjeri svjetske književnosti.
Spomenik Fjodoru Dostojevskom u Moskvi
Donosimo i nekoliko manje poznatih, ali intrigantnih detalja iz života slavnog ruskog književnika:
Dostojevski je bio jedan od prvih profesionalnih književnika koji su za svoje romane dobijali honorare, ali je, za razliku od drugih slavnih pisaca kao što su Turgenjev, Tolstoj ili Puškin, živio isključivo od svojih djela. To ga je često dovodilo do finansijskih teškoća i oskudice. U jednom pismu se čak požalio kako zarađuje manje od Turgenjeva, ali je zaključio: “Ja dobro znam da pišem lošije od Turgenjeva, ali ipak, ne toliko loše.”
U aprilu 1849. godine, Dostojevski je bio uhapšen zajedno sa grupom petraševaca, političkih disidenata koji su bili optuženi za subverzivne aktivnosti protiv carskog režima. Nakon hapšenja, dvadesetoricu petraševaca su odveli na mjesto pogubljenja, gdje im je izrečena smrtna kazna. U tom trenutku, svećenik je pozvan da obavi njihove ispovijedi, a zatim su ih zamotali u pokrove i držali na hladnoći dvadeset minuta. Međutim, iznenada su im pročitali carevu odluku o pomilovanju, koja je značila zamjenu smrtne kazne kaznom služenja u Sibiru. Kasnije se otkrilo da nikakva osuda zapravo nije ni postojala i da je čitav događaj bio insceniran kako bi se zastrašili buntovnici. Ova izvanredna epizoda iz života Dostojevskog otkriva brutalnost i manipulativnost carskog režima, koji je bio spreman na ekstremne metode kako bi obuzdao političke protivnike. Njegovo suočavanje s izvjesnom smrću i čekanje na egzekuciju ostavilo je dubok i trajan utisak na Dostojevskog, što će se kasnije odraziti u njegovim književnim delima. Ova traumatična situacija dodatno je produbila njegovu psihičku i emocionalnu patnju, koja je postala središnja tema mnogih njegovih romana. Nakon što je oslobođen iz zatvora, Dostojevski je iskoristio ovo iskustvo da produbi svoje razumijevanje ljudske prirode i morala, što se ogleda u njegovim remek-djelima Zločin i kazna i Braća Karamazovi.
Tokom boravka u Sibiru, Dostojevski je obolio od epilepsije koja je postajala sve ozbiljnija tokom godina. Epilepsija je uticala na njegovu sposobnost pamćenja, što je rezultiralo time da je postao zaboravan, čak toliko da je zaboravljao radnju svojih vlastitih romana. Jednom prilikom, njegova supruga Ana Snjitkina je pokušala da mu prepriča radnju njegovog djela Poniženi i uvrijeđeni, ali je Dostojevski priznao da nema pojma o čemu ona govori. Bilo je izuzetno tužno i frustrirajuće vidjeti kako Dostojevski, jedan od najvećih pisaca svog vremena, nije bio u stanju da se sjeti i razumije svoje sopstveno djelo. Međutim, uprkos poteškoćama, Dostojevski je ispoljio ogromnu volju i odlučnost. Nakon što je shvatio da ne zna radnju romana, obećao je supruzi da će ga pročitati čim nađe vremena. Ova priča ilustruje ne samo izazove s kojima se Dostojevski suočavao zbog svoje bolesti, već i njegovu nepokolebljivu strast prema književnosti. Iako je epilepsija imala značajan uticaj na Dostojevskog, on nije dozvolio da ga ograniči ili obeshrabri u njegovom književnom putovanju. Naprotiv, borba sa bolešću samo je produbila njegovo saosjećanje prema ljudskoj patnji, što se odrazilo u njegovim romanima.
Dostojevski je bio poznat po svojoj sklonosti ka pravljenju kockarskih dugova, što ga je često prisiljavalo da radi brzo i mnogo. Međutim, ova brzina pisanja često je rezultirala problemima sa ispunjavanjem rokova. Jednom prilikom, dok je radio na svom remek-djelu Zločin i kazna, Dostojevski je bio toliko očajan zbog zaostajanja za rokom da su mu prijatelji pisci ponudili svoju pomoć, predloživši da svako od njih napiše po jedno poglavlje romana, dok bi Dostojevski na kraju samo uskladio sve dijelove. Međutim, Dostojevski je odlučno odbio tu ideju, rekavši da nikada ne bi potpisao tuđi rad vlastitim imenom, iako je upravo roman Zločin i kazna bio prinuđen napisati u izuzetno kratkom roku da bi isplatio kockarske dugove. Kako ga je izdavač ucjenjivao da objavi još jednu knjigu, napisao je i Kockara.
Foto: Shutterstock
Znajući da Fjodor Mihajlovič lako plane i da u takvom raspoloženju kaže i ono što ne misli, poslije čega bi neizbježno slijedilo kajanje i ispričavanje, njegova je dovitljiva supruga izbjegavala istoga dana slati pisma koja bi on napisao u stanju ljutnje ili razdražljivosti. Kada bi se Dostojevski smirio i počeo da žali zbog onoga što je izgovorio, često bi se ispostavilo da pismo slučajno nije bilo poslano, što bi mu omogućavalo da u miru odgovori i izbjegne eventualne posljedice koje bi nastale slanjem pisama napisanih u afektu.
Dok je njegova supruga Ana bila trudna, Dostojevski je sasvim slučajno izgubio Tolstojev roman Rat i mir, koji je ona iznimno voljela čitati. Kasnije, nakon rođenja njihove kćeri, Dostojevski je priznao da je sakrio roman jer je u njemu vrlo vjerno i umjetnički opisana smrt supruge lika Andreja Bolkonskog tokom porođaja, a kako je bio svjestan osjetljivosti svoje supruge u to vrijeme, želio ju je poštedjeti mogućih negativnih utjecaja koje bi takav književni opis mogao imati na nju.
Jednom prilikom, 1879. godine, Dostojevskog je napao pijanac, nanijevši mu manje povrede. Umjesto da zatraži osvetu ili pravdu, Dostojevski je mnoge iznenadio svojom neobičnom reakcijom. Naime, odmah je zatražio da napadača puste na slobodu jer mu je oprostio. Iako je incident privukao pažnju javnosti i stigao do suda, gdje je napadač osuđen na šesnaest rubalja kazne, Dostojevski je pričekao napadača ispred suda i dao mu svih šesnaest rubalja kako bi platio svoju kaznu. Njegova spremnost da pomogne napadaču i plati njegovu kaznu svjedoči o dubokom razumijevanju ljudskih slabosti i potrebi za oprostom.
