Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta, od 1962. godine širom svijeta obilježava se Svjetski dan pozorišta – 27. mart. Autorica ovogodišnje poruke je francuska filmska i pozorišna glumica Isabelle Huppert.
“Evo, dakle, već 55 godina da se svake godine u proljeće održava Svjetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 časa koji počinju tamo negdje u pozorištu NO i Bunraku, zatim prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibzena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sarah Kane do Pirandella, i Francuske, između ostalih, u kojoj se nalazimo i u kojoj je Pariz ipak svjetski grad koji prima najviše stranih ansambala. Potom nas naših 24 časa vode od Francuske u Rusiju, od Racinea i Molierea do Čehova, onda prelaze Atlantik da bi završili u nekom kalifornijskom kampusu gdje mladi ljudi možda ponovo izmišljaju pozorište. Jer pozorište se uvijek ponovo rađa iz svog pepela. Ono je samo konvencija koju neumorno treba rušiti. Tako ono ostaje živo. Pozorište ima bujan život koji izaziva prostor i vrijeme, najsavremeniji komadi hrane se prošlim vjekovima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad se ponovo postave.
Svjetski dan pozorišta svakako nije dan u običnom smislu naših svakodnevnih života. On ponovo oživljava jedan ogroman prostor-vrijeme, a da bi se govorilo o prostor-vremenu, htjela bih da prizovem jednog francuskog dramaturga, toliko genijalnog koliko diskretnog, Jeana Tardieua. Što se tiče prostora, on pita „koji je najduži put od jedne tačke do druge…“ Što se tiče vremena, on sugeriše „da se u desetinkama izmjeri vrijeme koje je potrebno da se izgovori riječ ’vječnost’“. Za prostor-vrijeme on kaže i ovo: „Odredite u svom duhu, prije nego što zaspite, bilo koje dvije tačke u prostoru i izračunajte vrijeme koje je potrebno, u snu, da odete od jedne do druge.“ Zadržaću riječ „u snu“. Reklo bi se da su se Jean Tardieu i Bob Willson sreli. Naš Svjetski dan pozorišta možemo takođe da rezimiramo sjećajući se Samuela Becketta čija Winnie u svom žustrom stilu kaže: „Oh, kakav bi ovo lijep dan bio.“ Razmišljajući o poruci koju imam čast da izgovorim, sjetila sam se svih tih snova iz svih tih scena. Stoga, ja ne dolazim sama u ovu salu UNESCO, svi likovi koje sam glumila na sceni prate me, uloge za koje se čini da ih napuštamo kad se završi predstava ali koje vode u vama neki podzemni život, spremne da pomognu ili unište uloge koje dolaze za njima: Fedra, Araminta, Orlando, Heda Gabler, Medeja, Blanche Dubois… Prate me i svi likovi koje sam voljela i kojima sam aplaudirala kao gledateljka. I tu pripadam cijelom svijetu. Ja sam Grkinja, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Perzijka, Rumunka, Japanka, Marseljka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Koreanka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja, zaista cio svijet. Prava mondijalizacija je u tome.
Godine 1964. povodom ovog Dana pozorišta, Laurence Olivier najavio je da je, poslije više od jednog vijeka borbe, u Engleskoj konačno stvoreno nacionalno pozorište za koje je on želio da bude i međunarodno pozorište, bar po svom repertoaru. Vrlo dobro je znao da Shakespeare pripada svima na svijetu.
Bilo mi je drago kad sam saznala da je prva poruka za Svjetski dan pozorišta 1962. godine bila povjerena Jeanu Cocteau, s punim pravom, budući da je on, zar ne, autor jednog „putovanja oko svijeta za 80 dana“. Ja sam svijet obišla drugačije, učinila sam to kroz 80 predstava ili 80 filmova. Kažem i filmova, jer ne pravim nikakvu razliku između igranja u pozorištu i igranja na filmu, što iznenadi svaki put kad to kažem, ali tačno je, tako je. Nikakva razlika.
Govoreći ovdje, ja nisam ja, ja nisam glumica, ja sam samo jedna od brojnih ličnosti zahvaljujući kojima pozorište nastavlja da postoji. To je pomalo naša dužnost. I naša potreba. Kako da kažem: Ne postoji pozorište zbog nas, prije će biti da mi postojimo zahvaljujući njemu. Pozorište je vrlo snažno, otporno, ono preživljava sve, ratove, cenzure, manjak novca. Dovoljno je reći „dekor je prazna scena neke neodređene epohe“ i pustiti glumca da uđe. Ili glumicu. Šta će on učiniti? Šta će ona reći? Hoće li oni razgovarati? Publika čeka, saznaće, publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to nikada zaboraviti. Jedna osoba u publici je publika. Ali ipak ne previše praznih sjedišta! Osim kod Ionesca… Na kraju Starica kaže: „Da, da, umrimo u punoj slavi… Umrimo da bismo ušli u legendu… Bar ćemo imati ulicu koja će nositi naše ime…“
Svjetski dan pozorišta postoji 55 godina. Za 55 godina ja sam osma žena koju su zamolili da izgovori poruku, konačno, ne znam da li je riječ „poruka“ odgovarajuća. Moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o pozorištu mašte, slobode, porijekla, govorili su o multikulturnom, ljepoti, pitanjima bez odgovora… Godine 2013, dakle samo prije četiri godine, Dario Fo kaže: „Jedino rješenje za krizu jeste nada da će se protiv nas, a prije svega protiv mladih koji žele da prigrle umjetnost pozorišta, organizovati velika hajka: i da će jedan novi naraštaj glumaca, iz ovako nametnutih okolnosti, izvući nezamislivu dobrobit za jedno novo pozorište.“ Nezamisliva dobrobit je lijepa formulacija dostojna da se nađe u nekom političkom programu, ne? …budući da sam u Parizu, i to pred skorašnje predsjedničke izbore, predlažem onima koji izgleda žele da nama vladaju da paze na nezamislive dobrobiti koje donosi pozorište. Samo bez hajke!
Pozorište je za mene drugi, ono je dijalog, odsustvo mržnje. Prijateljstvo među narodima, ne znam tačno šta to znači ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo gledalaca i glumaca, u zajedništvo svih onih koje pozorište okuplja, onih koji ga pišu, onih koji ga prevode, onih koji ga osvjetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga tumače, onih koji se njime bave, onih koji u njega idu. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Vjerujem da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog reditelja starog kova koji je prije podizanja zavjese, iza kulisa, svako veče govorio čvrstim glasom: „Mjesta za pozorište!“ Biće to riječ za kraj. Hvala.
