Piše: Iskra Tabaković Hasić, psihologinja
Podijelila bih s vama jednu, meni posebno bitnu, priču na kojoj sam zahvalna svojoj učiteljici meditacije Tari Brach. Radi se o priči o tigrici Mohini.
Mohini, prelijepa bijela bengalska tigrica, živjela je u kavezu, dimenzija tri sa tri metra, u vašingtonskom zoološkom vrtu od 1960. godine. Nakon dugih godina zatočeništva u malom kavezu, uprava zoološkog vrta odlučila je investirati u veći habitat za ovu veliku, kraljevsku životinju. Na područje od 500 kvadratnih metara zasađeno je drveće, grmlje, čak se i za malo jezerce našlo mjesta u novom pejzažu.
Zoolozi, menadžment, a i brojni posjetitelji željno su iščekivali vidjeti kako Mohini uživa u prostoru koji je, iako i dalje neodgovarajući za ovako veliku životinju, ipak značajno veći i bolji od prethodnog u kojem je boravila.
Međutim, dogodilo se nešto što niko nije očekivao. Umjesto da istražuje novi teritorij, umjesto raskalašnog trčanja ili brćkanja u jezercu, Mohini je potražila jedan ćošak u kojem se skrasila. I upravo kako je to činila godinama u malom kavezu, počela je koračati tamo-ovamo po području oko kojeg je podigla nevidljivu ogradu prema ostatku dodijeljenog teritorija.
Tragedija leži u tome da je Mohini sve do svoje smrti i dalje nastavila živjeti u dimenzijama prethodnog kaveza, unatoč dostupnosti većeg prostora.
Kada sam prvi put čula ovu priču, preplavila me je silna tuga. Tuga za životom protraćenim – što na zarobljeništvo koje su ljudi nametnuli ovoj prekrasnoj životinji, što na zarobljeništvo koje je možda još gore – ono koje je ona sama sebi nametnula.
Ova priča je jasna metafora za emocionalne i mentalne kaveze u kojima, na ovaj ili onaj način, živimo svoje živote, a kojih nismo niti svjesni. Vrlo često svijest o njima počne da se budi kada nas nešto dovede do krize, kada neki naš način na koji radimo stvari postane više problem nego rješenje. Tek tada, u kontaktu s nelagodom i neželjenim emocijama, počinjemo istraživati alternative onome što mislimo i tako se usudimo ući i nastaniti druge prostore u kojima, na vlastito iznenađenje, otkrivamo da je također moguće živjeti. Sve do tada vrlo rijetko prepoznajemo svoju unutarnju Mohini.
Neuroni i misli
Jedan od osnovnih zakona iz oblasti neuropsihologije je takozvani Hebbov zakon. On glasi: „Spojevi neurona koji se aktiviraju skupa, ojačavaju se.“ („Neurons that fire together, wire together.“)
Naše misli imaju neurološku podlogu. Što češće nešto mislimo (ili radimo), to više učvršćujemo neurološke puteve u kojima je pohranjena ta misao (ili aktivnost). Na ovaj način počinjemo davati prednost jednim te istim mislima – mozak oportuno bira ono što mu je poznato da bi sebi olakšao posao na koji svakako troši izrazito puno energije. Tako nastaju navike – dobre i loše – i naša unutarnja Mohini.
Vrlo često vrtimo isti film u svojoj glavi, recikliramo stare misli, ideje, strahove, sumnje – i sve ovo vodi na isto mjesto na kojem se možda osjećamo loše, bespomoćno. Ostajemo u kavezu vlastitih misli unatoč bezbrojnim mogućnostima koje život nudi, a koje usljed navike nismo u stanju prepoznati.
Na svu sreću, mozak krasi bitna karakteristika: neuronska plastičnost. Upravo kao što naučimo misliti u smjeru koji nije povoljan za nas, isto tako možemo trenirati mozak da razvije tendencije prema onome što nam koristi i prija. Neurološki putevi se mogu – kroz ponovljena nova iskustva, kroz trening – preusmjeriti na ono što nam koristi. Ovo iziskuje određeni napor, baš kao i svako učenje – ali je moguće.
Putevi iz kaveza
Jedan od načina da počnemo s istraživanjem unutarnjeg kaveza jeste da se upitamo o čemu često razmišljamo? Oko kojih tema se vrte moje misli?
Na ovaj način možemo stvoriti prostor između sebe i misli, te sa dovoljno dobre udaljenosti započeti gledati film koji vrtimo u svojoj glavi i s kojim smo se identificirali. Također, možemo sebi postaviti pitanje: za šta od ovog o čemu mislim vjerujem da je potpuna istina? Koje ubjeđenje ovdje zastupam? I na kraju: kakva bih osoba ja bila da ne vjerujem, mislim ili zastupam ovakvo mišljenje?
Ovakva pitanja mogu biti početak samooslobađanja.
Iskra Tabaković Hasić je psihologinja (mag. kliničke psihologije), IIN Health Coach, instruktorica Shinrin Yoku, mindfulness učiteljica u edukaciji (Tara Brach i Jack Kornfield program Mindfulness Meditation Teacher Certification Program) i edukantica u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji (CIR Zagreb).
Predaje na International University of Sarajevo (IUS), vodi Biophilia psihološko savjetovanje i inicijatorica je prvog polivagalno informiranog projekta u regiji Male oaze ljubavi i sigurnosti koji se sprovodi u školi Internationale Deutsche Schule i vrtiću Montessori Kindergarden Sarajevo. Možete je pronaći na Instagramu i na web stranici www.iskratabakovic.com.
