Piše: Ismar Duhović, pedagog
Ovog puta pišem sa grčem u stomaku o jednoj veoma čestoj pojavi, kako u našem društvu, tako i generalno, širom planete. Toliko je česta, da je to naprosto zastrašujuće – bar meni koji volim ponekad, gdje god da se nalazim, posmatrati interakciju između roditelja i djece. To je jedan, po mom mišljenju, interesantan fenomen, iako negativan, vrijedan pažnje, pa da sročim koju misao o tome.
Naime, meni kao pedagogu, potpuno je sablasno uočiti situaciju kada porodica sjedi na okupu, a pri tome se svako bavi svojim telefonom. Zašto ste uopšte izašli u grad? Da možete uživati u lijepom danu, da prošetate par stotina metara od parkirališta do restorana ili klupe, i da zatim jedva čekate da sjednete da biste nakon par minuta izvukli svoje telefone i počeli manijački da tipkate dok ste u isto vrijeme dozvolili i svome djetetu da to radi? Ni dašak vjetra, ni boje, ni miris, ne osjetite čak ni ukus kafe koju pijete. Da li vam je cilj da par sati, manje ili više, odvojite za šetnju poslije naporne radne sedmice i da se opet zakujete u svoje male mobilne ekrane, dok je vaše dijete iščekivalo zajednički vikend? Zar je poruka od bilo koga na svijetu u tom trenutku važnija od pažnje koju vaše dijete očekuje od vas? Ili je vaše dijete, možda, isto toliko ovisno o socijalim medijima, pa se vaša porodična harmonija zasniva na gledanju YouTubea, Tik Toka, Facebooka, Instagrama, Snapchata? Zar nemate apsolutno nikakvu kontrolu nad svojim djetetom, znajući da će vam praviti scene u javnosti ako mu nakratko oduzmete telefon? Onda mu slobodno dajte pivo ili nešto drugo, jer ovisnost o mobilnim uređajima, socijalnim medijima ili igricama okarakterisirana je kao i ovisnost o nikotinu ili alkoholu. Na vama ostavljam da uradite domaću zadaću i da taj isti pametni telefon iskoristite jednako pametno i naoružate se znanjem koliko je ovo štetno za mentalno zdravlje vašeg djeteta. I ne! Nije dovoljan jedan članak na koji naletite u časopisima. Ovo je jedna čista nauka, a nauka dolazi iz potrebe da se riješi određeni problem.
Šta se desilo sa igranjem karata, Monopola ili društvene igre Čovječe, ne ljuti se? Staromodno? Zašto ste dozvolili da se umorite od pričanja sa svojom djecom, slušanja njihovih doživljaja? Šta je bilo sa filmskim večerima, kokicama? Zar je toliko teško uvesti neka normalna pravila? Šta se desilo sa plastelinom, perlama, kockicama, puzzlama, knjigama, slikovnicama? Ja stvarno razumijem da je to jedan težak posao, izuzetan je fizički napor držati olovku ili okrenuti jedan list stranice i gledati u slike ili pisanu riječ. Šta se desilo pa se djeca više ne druže i ne igraju napolju? Zar nam je draže gledati svoju djecu neaktivnu i pretilu, iako smo svjesni koliko je to nezdravo? Digitalizacija je neminovan progres čovječanstva i djeca moraju da znaju koristiti telefon ili kompjuter, to je jasno, ali Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka, sam je izjavio sljedeće: ”Naravno da je prekomjerna upotreba socijalnih medija negativna. Ljudi moraju biti svjesni šta dobivaju s tim, a šta ne. Ako ljudi toga nisu svjesni, onda je to samo pasivna upotreba, bez ikakvog razloga. Ja lično koristim socijalne medije da održavam kontakt sa prijateljima. To vrijeme koristim svjesno da razgovaram s njima, a ne da se zabavljam”.
Probudite u djeci ljubav prema muzici, knjigama, dobrim filmovima, sportu, hobijima, šetnjama, planini, moru, putovanjima. Telefon tome sigurno neće pridonijeti. Omogućite im da sve ovo dožive. Telefon sigurno neće. Neka čitaju knjige. Neka obogaćuju svoje znanje da bi izabrali pravi put kako bi dosegnuli svoj puni potencijal. Telefon sigurno neće. Zajedno s njima pravite planove za njih. Telefon sigurno neće. Budite roditelji od krvi i mesa. Popravite sebe, popravit ćete i njih.
Tekst je napisan bez pedagoških smjernica i savjeta. Možda je tako i bolje. Promjene dolaze onda kada želimo promjenu i najljepše su kada ih otkrivamo sami. Svako dobro želim svima, ali daleko ste od dobra ako ste digitalni roditelj.
