Piše: Ismar Duhović, pedagog
Šta, zapravo, predstavlja postavljanje granica djeci?
Kakve te granice trebaju biti, a da djecu ne sputavaju?
Koliko često ih treba postavljati i u kojim prilikama?
Da li je lako stati malim ”divljim stvorenjima“ ukraj? Moje konverzacije s roditeljima vrlo često završe njihovom konstatacijom kako ih djeca ne slušaju dovoljno. Međutim, da li vas oni moraju slušati „dovoljno“ i šta to znači u vašem pogledu, a šta u njihovom, dječjem? Da li je ta njihova neposlušnost opravdana u odnosu na uzrast, spol, raspoloženje, ritam dana? Ovo su samo neka od mnogobrojnih pitanja koja nas kopkaju oko ove vječite teme. Toliko su sveprisutna da niko nema odgovor na njih. To se dešava iz jednostavnog razloga jer djeci, koliko god mi to htjeli, ne možemo postaviti granice koje će oni poštivati i sjećati ih se u bilo kom momentu. A, zašto je to tako? Filozofsko pitanje ili ne, bitno je da ga postavimo sami sebi. Jer, kao što rekoh, ovo su samo neka od pitanja na koja je, možda i samo možda, moguće dati odgovor.
Međutim, pitanja navedena na samom početku teksta, mogu se skratiti u nekoliko kratkih, a to su:
Zašto? Kada? Gdje? Kako?
Svaki roditelj, prije nego što uopšte počne postavljati granice svojoj djeci, mora sam sebe prvo zapitati zašto ih postavlja. Zašto – iz roditeljske perspektive i, isto tako, zašto – iz perspektive djeteta? Ako odgovorimo sebi na ovo pitanje samo iz vlastite percepcije, kako njihova stvarnost u datom momentu treba da se odvija, to može prouzrokovati raznovrsne negativnosti u djetetovoj svijesti. Međutim, ako pri tome sebe zapitamo zašto je to bitno za njih, i vi i oni ćete mnogo lakše proći kroz njihovo eventualno lošije raspoloženje. Jer, kada su oni loše raspoloženi, htjeli mi to priznati ili ne, cijela barka toplog doma bit će poljuljana. Kao prvo, moramo shvatiti da djeca nisu statična bića. Tokom cijelog dana oni koriste svoje tijelo. U uzrastu od 0-6 godina, djeca su najviše u pokretu i najviše dinamična. Prvi koraci koje naprave predstavljaju najbitniji faktor u životu svakog čovjeka. Ti prvi koraci ih vode u dalje situacije, situacije u avanture, avanture u istraživanja, istraživanja u sjećanja, a nijedno odrastanje nije prošlo bez buke ili modrice. Ako očekujete da će djeca iz jedne lijepe oluje koja njihovu barku baca svuda okolo, bilo to u okviru obdaništa ili škole, odjednom postati mirni i statični zato što vi to želite tako, mogu vam samo zaželjeti sreću. Djeca se moraju kretati. To je jednostavno u njihovoj prirodi. Ako na svaku aktivnost postavljamo granice, kako će oni otkrivati svijet oko sebe, pa makar ta aktivnost bila i vaša ladica iz koje će oni izvući višak odjeće i baciti na pod. Da, užasno je pospremati iza njih, apsolutno se slažem, ali za vas je to veš i dodatni posao, dok je za njih sam taj čin magičan, bez obzira na to iz kog razloga to rade.
Kada ćemo im postaviti granice? Ako je dijete umorno, plačljivo ili loše raspoloženo, zar je vrijedno riskirati eskalaciju konflikata? Neke stvari mogu i pričekati. Ništa se neće desiti ako im u tim trenucima dozvolimo da urade nešto što oni znaju ili ne znaju, naravno, imajući u vidu, u zavisnosti od uzrasta, da su neke radnje dozvoljene, dok neke nisu. Jer, za njih je sve igra. Čak i neumorno bacanje cucle na pod i njihovo ponosno gledanje kako se saginjete po ko zna koji put, ne mora naići na vašu reakciju baš u tom trenutku kada vi mislite da treba. Moramo im dopustiti da budu nestašni, ma koliko nas to nerviralo, inače ćemo stvoriti kontrolisanu lutku koja će biti nestašna samo kada mi to želimo, a to nije poenta djetinjstva niti cilj roditeljstva.
Kada i gdje, dva pitanja koja se često isprepliću jedno u drugo. Jednog dana, šetajući Vilsonovim šetalištem, ugledah kako djevojčica, prema mojoj procjeni u dobi od četiri godine, slučajno ispušta papirić na zemlju. Oko nje je puno odraslih, njih četvero koji su se svi u isto vrijeme obrušili na nju, opominjući je. Interesantno je da, prije samog ovog čina, sa djevojčicom niko nije razgovarao i nije mogao da uvidi situaciju zašto je to uradila. Rezultat je bio da je ona počela plakati. Dozvoljavati da neko opominje vaše dijete, koje možda i ne poznaje, pa makar to bili i članovi vaše familije, po mom mišljenju, ne bi trebalo da se dešava. Njene suze su za njih bile samo obične suze. Šta se desi ako se zapitamo da li je i ta djevojčica izašla s namjerom da provede lijep dan? Šta ako se i ona isto toliko radovala tom danu kao i vi, odrasli? A ja sam čvrsto uvjeren da je ona u toj grupi bila najsretnija jer je izašla okružena svojim najmilijima. Ne dozvolite da neko opominje vaše dijete umjesto vas. Pogotovo ne u javnosti, jer i djeca imaju svoj ponos i svoj stid.
Kada ste već odlučili da to uradite, glavno pitanje, pored prvog (zašto), jeste kako djetetu postaviti granice. Najlakše je to samo uraditi. Oni su mali, mi smo veliki; mi bolje znamo, oni ne znaju. Možda, ali to ne znači da bismo im trebali kroz ovu grubu, tvrdu logiku bilo šta poremetiti, a da ne promislimo na koji način će oni izaći bogatiji iz tih granica. Djeca se odgajaju čim dođu na svijet. Ne kada napune godinu, ili dvije. Ako se složimo s ovim i pođemo već ranije sami sebi davati odgovore šta je dozvoljeno a šta nije, i dosljedno pratimo taj put, na isti način će i oni početi učiti o pravilima koja važe u vašem domu. No, ipak, moramo im dozvoliti da istražuju svijet na svoj način, jer ako budemo hodali za njima, skoncentrisani samo na ono što rade, uvijek ćemo vidjeti samo nered. Ali, to što je za nas nered, nije nered i za njih. U njihovom malom logičnom svijetu svaka radnja je izvedena perfektno. Male bujice djetinjstva, faze i fazice, ne možemo kontrolirati. Možemo samo sebi olakšati i uživati u njihovom načinu bivstvovanja. Lijepa riječ otvara mnoga vrata, neko je nekad rekao. Kod djece pogotovo. Naša riječ zna putovati beskonačno dugo do njihovih čula i, zatim, njihovog shvaćanja te iste riječi. Dozvolite da ta riječ putuje dugo, a riječi ukora ili granica će, prije ili kasnije, biti usvojene s njihove strane. Ipak oni upravljaju svojim umom i tijelom i, na kraju, uvijek mi budemo umorni od njih, a ne oni od nas. Jer, oni to doista jesu – vojska najjača.
