Piše: Ismar Duhović, pedagog

Da! I tako mali imaju pravo na učešće u priči, odlučivanju, korištenju svoje glave, svojih usta, misli, riječi, radnji. Mislim da na svijetu nema perfektnog roditelja, iako mnogi možda misle da to jesu. Nema, jer koliko god da mislimo da poznajemo svoje dijete, ono svakodnevno stvara nove situacije, iako su one veoma slične već viđenim. Isto tako, dijete, pogotovo u uzrastu od 0-6 godina, predstavlja zbir svih čula koja rade neprekidno da bi ono pomoću njih odredilo svoje mjesto u okolini. Djeca su u ovom uzrastu mali naučnici. Nauka o djeci, ili dječija psihologija i pedagogija, otkrila je da kada bi mi, tj. odrasli ljudi, dobili šansu da ponovo otkrivamo i posmatramo svijet u našim odraslim godinama, ali njihovim čulima, ne bi dugo trebalo i već bi skrenuli s uma. Dječiji mozak je pod konstantnim stresom zbog okoline u kojoj žive, pri tome misleći i na roditelje u ovom kontekstu. Kroz ovaj utjecaj okoline, dijete uči o svijetu i polako stvara svoju ulogu u njemu. Milion novih sinapsi se stvara u ovom uzrastu, koji je i najbitniji uzrast u čovjekovom životnom vijeku. Toliko je bitan, da su naučnici sa Harvardskog sveučilista u USA otkrili da je većina teških bolesti, kao npr. moždani udar, srčani udar, rak i dijabetes, uzrokovana poteškoćama u odrastanju. Tek 25% ovih bolesti je uzrokovano genetskom predispozicijom. Razlog je – stres u ovom uzrastu. Kako bih podstakao roditelje na razmišljanje, kada dođu u situaciju da grde ili kažnjavaju svoje dijete, veoma je bitno naglasiti da postoje tri vrste stresa.

Pozitivni stres:

Pozitivni stres je neophodan i podstiče sposobnost da se kompetentno funkcioniše. Ovaj stres proizilazi iz kratkih, blagih do umjerenih iskustava. Na primjer, prvi dan u obdaništu, sticanje novih prijatelja, odlazak u goste ili na rođendan, neki su od tipova ove vrste stresa. Pozitivni stres uzrokuje manje fiziološke i hormonalne promjene kod malog djeteta; ove promjene uključuju povećanje broja otkucaja srca i promjenu nivoa hormona kortizola. 

Podnošljivi stres:

Podnošljivi stres dolazi od negativnih iskustava koja su po prirodi intenzivnija. Porodični poremećaji kao što su razvod, veliki konflikti odraslih, nesreće, smrt voljene osobe, neki su od primjera. Uz pomoć roditelja, podnošljivi stres se može pretvoriti u pozitivan stres kod djeteta. Međutim, bez podrške roditelja, ovaj tip stresa zna biti veoma štetan! Reakcija tijela je slična kao kod pozitivnog stresa, s tom razlikom da je promjena nivoa hormona kortizola znatno veća, te rezultira povlačenjem u sebe i umanjenim motoričkim aktivnostima, kao i nezainterosovanošću. 

Toksični stres:

Ovaj tip stresa doslovno guli tijelo djeteta, kako psihički, tako i fizički. Manifestacije ovog tipa stresa mogu trajati mjesecima, ali i godinama. Fizičko kažnjavanje djeteta, psihičko kažnjavanje djeteta, samo su neki od primjera. Kao i u dva prethodna tipa, i ovaj stres se može restartovati i vratiti, ili u podnošljivi ili u pozitivni stres, naravno uz ključnu ulogu roditelja. Zastrašujuća je činjenica da je dokazano da djeca izložena ovom stresom imaju manji mozak. Depresije, povučenost, anksioznost i strah, neke su od reakcija i rezultata kada je dijete izloženo ovoj vrsti stresa.

Sami sebi možete postaviti dva ključna pitanja:

  • Da li poznajete svoje dijete toliko dobro da se možete kockati koji tip stresa dijete proživljava?
  • Da li je upošte potrebno izlagati dijete stresu (osim pozitivnom) ili ne reagovati alarmantno kada osjetite da je dijete pod stresom?

Zašto toliko o stresu?

Zašto toliko o stresu? Zato što stres uzrokuje konflikte. Prilaz samom stresu je posebna tema zastupljena u Skandinaviji, u mom slučaju u Norveškoj. Radeći kao pedagog u toj zemlji, uvidio sam kako se stres može isključiti iz dječijih života uz minimalan trud, podrazumijevajući da je roditelj observantan, kako na svoje, tako i na dječije ponašanje. O tome ćemo pisati u sljedećem tekstu. Također sam uvidio da djeca znaju biti prilično konfliktna, pogotovo u uzrastu od 0-3 godine, kada su veoma egocentrična. Egocentričan znači biti usmjeren samo na sebe, a djeca su upravo takva u ovom uzrastu. Tipična egocentrična ponašanja male djece uključuju napade bijesa, nesposobnost da prepoznaju kako se drugi osjećaju i gledanje na stvari samo iz svoje perspektive: „Ja!“, „Moje!“, „Ne dam!“. Ali, to može uzrokovati mnoge kvalitetne situacije koje se mogu usmjeriti u pozitvnom pravcu. Prije toga, svaka odrasla osoba, bilo kao pedagog, roditelj ili osoba koja ima utjecaj na dijete, mora biti observantna na razlog zbog kojeg je konflikt nastao, šta je tačno dovelo do same eskalacije osjećaja kod djeteta i kada. Međutim, rješavanje istog problema uvijek na isti način – nije dobra strategija. Kao i mi, tako i djeca imaju svoje osjećaje. Razlika je u tome što djeca u ovom uzrastu nemaju dovoljno razvijeno logičko razmišljanje, kao, na primjer, da shvate zašto moraju prekinuti sa nečim što rade tog momenta. Stoga bih želio pojasniti zašto su konflikti dobri za djecu, ali i za roditelje. Pa, hajde da pričamo, u ovom i narednom tekstu, kako da se konstruktivno posvađate sa vašim djetetom.

Malih situacija ima bezbroj i hvala na tome!

Eh, ta jutra, spremanje, odlazak u obdanište, odlazak u prodavnicu, ručak, to pospremanje sobe ili završetak igre, rastajanje sa TV-om, večera ili susret sa krevetom, spavanje. Taj cijeli jedan dan. Veoma je bitno spomenuti da djeca dolaze u svađu sa vama u momentima kada ona nešto žele ili ne žele. Čestitam!!! Vaše dijete ima sposobnost razmišljanja i osjećaja, te zauzimanja svog vlastitog stava. Nekad nas to teško pogađa, kada se mi, odrasli, moramo objašnjavati djetetu. Uostalom, ne objašnjavamo se mi djetetu, nego sami sebi. Kada se dijete usprotivi vašem prijedlogu ili ideji koja se krši sa njihovim trenutnim raspoloženjem ili htijenjima, saslušajte, jer dijete ima svoju poentu.

Kada posmatramo ponašanje, na najnižim nivoima konflikata možemo primijetiti da dijete ‘otvrdoglavi’ u vlastitim mišljenjima, što znači da ih se drži po svaku cijenu, počinje raspravljati ili prekida dijalog i možda se povlaći. Na sljedećem nivou konflikta dijete će pružati aktivan verbalni otpor ili čak prijetiti. Na najvišem i posljednjem nivou, dijete će djelovati prijeteći, fizički napadati, udarati, gristi, hvatati, bacati stvari itd. U ovakvim momentima najbitnije je dati djetetu šansu već na prvom nivou konflikta, kako bi se ostali izbjegli na vrijeme. Možda bi najbolji primjer bila situacija oko spremanja za izlazak iz svog doma.  Ja, i kao roditelj, a i kroz svoju dugogodišnju pedagošku praksu, najviše „napetih“ situacija imao sam pri izlasku vani sa djecom. Ako dijete ne želi obući baš tu jaknicu ili baš taj džemper, zar je vaš sud u toj situaciji bitniji nego dječija volja? Naravno, ako je zima, nećete dopustiti da vam dijete obuče kupaći šorc i nosi šlauf u rukama. Međutim, ubijeđen sam da će vam ono, ako ga saslušate, predložiti da obuče nešto drugo. Djeca, da tako kažem, nemaju mnogo svog kapitala. Oni imaju svoje igračkice i svoju garderobu. Ako vam se dijete suprostavi u vašem izboru odjeće, morate shvatiti da to nije samo „jakna“, možda je u tom trenutku to njihov najdraži kapital sa kojim se oni ponose i žele da ga pokažu. Stoga, razvijanje konflikta u situacijama kada nemamo vremena za raspravljanje ili istrajavanje na našem izboru, uveliko potkopava dječije samopouzdanje. Da ne spominjem da će svaka vaša primjedba imati loš utjecaj na dječiju kreativnost. A ako mislite da mala djeca u ovom uzrastu ne razmišljaju zašto im nešto nije dozvoljeno, grdno se varate. Ako vam u tom trenutku izgleda da je dijete zaboravilo na tu situaciju, pokušajte simulirati istu situaciju i uvidjet ćete, iz onoga što kažu ili njihovog govora tijela, da je dijete razmišljalo o tome. Stoga, ta jaknica oko koje ste se svađali, sljedeći put može prouzrokovati ili njihov osmijeh ili pognutost glavice. Šta više volite da vidite kod svog djeteta? 

Saslušajte svoju djecu. Vjerujte, oni imaju svašta da kažu oko svog prisustva na ovome svijetu. Kada slušate svoje dijete kako sa vama priča, to je blagodat. Time otkrivate nešto novo o svom djetetu u određenom trenutku ili situaciji. Iako sam već napomenuo da je svaka situacija karakteristična, ali ako se ona ponavlja veoma često i ako pažljivo slušate, dijete će vam između redova objasniti nešto novo iz čega sljedeći put možete reagovati drugačije.

Dobro razumijevanje komunikacije i upravljanje konfliktima od strane roditelja doprinosi boljem samopouzdanju i samopoštovanju, većoj sigurnosti i povjerenju, smanjenju stresa i frikcije u odnosima, te boljem osjećaju pripadnosti i povezanosti.

“The greatest gifts you can give your children are the roots of responsibility and the wings of independence.”

Pozdravite konflikte, jer su veoma bitni, ali više o tome sljedeći put.