Piše: Ismar Duhović, pedagog
Iz nekog čudnog razloga, poznatog samo onima kojih ih postavljaju kao granice, zabranili smo djeci velikim dijelom učešće u pomaganju pri poslu u kući, a time ne mislim samo odrasloj djeci, tj. djeci školskog uzrasta, nego i mlađoj djeci u dobi do 6 godina. Razlozi iz kojih to radimo su čisto subjektivni i mnogi proizlaze iz vlastitih premisa koje se tiču djece. I, imaju za pravo, jer kako se kaže, roditelji najbolje poznaju svoju djecu. Ipak, mnogi razlozi, psihološki i pedagoški, potukli bi sve ove subjektivne koji nas sprečavaju da djecu uključimo što je više moguće u rad u kući. Pokušaću pojasniti zašto je to dobro za djecu iz ova dva objektivna razloga koja sam naveo, psihološkog i pedagoškog. Isto tako, mislim da su sva djeca uključena u neku vrstu pomaganja u domaćinstvu, ali sam siguran isto tako da im odrasli postavljaju mnoge granice. Te granice mogu biti dobre, ali u većini slučajeva odrasli zanemaruju važnost te vrste aktivnosti u porodičnoj atmosferi, kao i sposobnosti djece – šta ona mogu, a šta ne. Međutim, riječ rad uz riječ dijete ili djeca zvuči grubo. Pogotovo dječji rad, jer širom planete mnoga djeca moraju da rade i čisti luksuz njihove igre je, nažalost, stavljen po strani. Isto tako je veoma važno da omekšam ovaj izraz i da spomenem ključnu stvar, jedinu stvar koju dijete iskreno radi i voli, a to je igra. Stoga želim da kažem isto tako i dječja igra u kontekstu sa dječijim radom ne smije biti nespomenuta, pa ću u ostatku teksta da povežem dječji rad sa dječjom igrom, što je u biti i suština teksta tj. njihova igra versus dječji rad.
Šta je igra?
O dječjem igranju, vrstama, i koliko je to bitno u uzrastu od 0-6 god malo opširnije neki drugi put. Sada je bitno da jednostavnim riječima objasnim povezanost igre i rada. Svi znamo da se djeca igraju. Igraju se sa svim što stignu i magičan prizor i počast djetinjstva je sama igra. Čak i mi odrasli, ako odvojimo vremena, volimo se igrati sa svojom djecom. Ako ništa, osjetit ćemo trenutak sreće ugledamo li igru ili čujemo graju djece. Sablasna su naselja u kojima nema graje djece. Vrhunski je primjer umjetnosti slike i zvuka, ako sebi dopustimo na trenutak, ne samo promatrati igru djece, nego pokušati shvatiti u datom momentu i sebi dati odgovor, šta ih to tako veseli. Znate, kaže se da čovjek umire onda kada prestane biti dijete. Mnogi psiholozi, mogu sigurno reći 99% njih, reći će da nikad sebi ne dozvolite da izgubite dijete u sebi. Ali, dobro. Da pojednostavim i nađem jednakost, ako kažem – odrasli rade, djeca se igraju. Kao što je za nas rad, manje-više, nametnut normama društva u kojem živimo, tako je i djeci nametnuta prirodna potreba za igrom. Da pojačamo ovu moju veoma skromnu definiciju igre, evo kako istu UN definiše:
“Dječja igra je svako ponašanje, aktivnost ili proces koji iniciraju, kontroliraju i strukturiraju sama djeca; odvija se kada i gdje se za to ukažu prilike.” (UN, 2013, str. 5).
Par rečenica koje izgledaju kao da ih je mogao svako napisati, zar ne? Međutim, igra je još uvijek jedan neistraženi fenomen. Stoga je ova definicija sažeta nakon dugogodišnjeg naučnog istraživanja tog fenomena o kojem bi svi roditelji trebali više da znaju. No, dobro. Kako je sve ovo povezano sa radom djece?
Foto: stock.adobe.com
Pomoć, potrebna ili ne, uvijek je dobrodošla!
Evo i par pitanja, tek onako za razmišljanje nama velikima:
Da li djeca rade i kada se igraju?
Da li se djeca igraju i kada rade?
Tokom cijelog dana ova mala bića su bombardirana raznim aktivnostima. Mnoga od njih idu u vrtiće, dok druga ne. U zemljama Skandinavije djeca aktivno učestvuju u pulsu svakodnevice jednog obdaništa prilagođenog njihovom uzrastu. Taj puls je organizovan prema njima, tj. svako dijete je jedna posebna kartoteka u koju pedagozi upisuju ono što je tom djetetu potrebno za njegov uzrast. Upisuje se ono što je potrebno da bi dijete došlo na razinu svoga uzrasta ili savladalo sve vještine kojima je moralo da ovlada do datog momenta. Isto tako, pedagozi kroz raznorazne aktivnosti, bilo smišljene ili trenutačne, upisuju djetetu vrijednosti kojima ga obogaćuju da bi ispunilo životna, moralna i etička pravila u društvu u kojem živi. Sve se to odvija kroz veoma osmišljen i organiziran plan, koji mora biti odobren od strane tog kantona i ministarstva u kojem djeca žive, tj. u kojem pedagozi, obdaništa rade. Ako godišnji plan nije sročen kako treba, obdaništa ne mogu da počnu sa radom. Veoma složen proces sa puno papirologije i ispunjavanja raznoraznih zahtjeva koji moraju, prije svega, biti teoretski zadovoljeni. Složen proces, sve u svemu, ali veoma bitan detalj za spomenuti.
Međutim, iako je sve to tako lijepo i fino organizovano, pedagozi u Norveškoj veoma cijene takozvane neformalne situacije u kojima djecu na isti način mogu obogatiti. Jedna od takvih situacija je pospremanje i pomaganje u običnim radovima po odjeljenju. Djeca u svemu vide igru. No, ako ćemo im mi prekinuti trenutačnu igru našim planom, isto tako nije dobro. Kao pedagog, posljednjih godina imao sam djecu u uzrastu od 0-3 god, tj. malo odjeljenje. Oni su „morali“ pospremati iza sebe. Čim bi dijete bilo sposobno da drži šolju u ruci ili da jede, već bih počinjao sa kompleksnim zadacima, kao što je odlaganje svoga pribora nakon jela i brisanje svoga mjesta. Čak i neka djeca za koju sam smatrao da mogu držati metlicu u rukama, meli bi pod poslije objedovanja. Sada govorim o djeci u uzrastu od 2-3 god. Ovi veliki, da ih tako nazovem, su učestvovali i u oblačenju ovih malih. Ako mislite da to nisu uradili kako treba, molim vas da povjerujete. Bitno je biti uz njih. Omogućiti im da od ranog uzrasta svaki vid rada vide kao igru.
Ako djeci sve predstavimo kao igru, ona doista sve i mogu. Ne mora to biti perfektno. Ne dozvolite da zbog „odrasle anomalije“ da to nije kako treba, djeca vide da radite poslije njih. Neka mrve i koja kap vode stoje, sve dok djeca ne odu iz vidokruga. Ovdje nije bitan rezultat. Bitan je proces. Neka to u vašim glavama bude proces igre, ali i proces učenja nečega novog. Ne mislim na učenje kako pospremiti poslije sebe, nego na proces savladavanja novih vještina. Kada dijete dobije osjećaj ovladavanja nečim novim i kada vi to uočite, slobodno mu dajte što više zadataka. Počnite to što prije i rezultati njihovog ovladavanja svojom motorikom, kao i samopouzdanje, doći će isto tako rano. Vjerujte, djeca mogu sve i svašta, sve dok im granice njihovih mogućnosti mi odrasli ne poremetimo. Ne žalite svoju djecu ako nešto odmah ne uspiju da savladaju. Budite strpljivi i učite ih najosnovnijim stvarima. Za njih su to veoma krupne stvari i kako god da urade, zaslužuju trenutak divljenja. Ostavljajte namjerno ponekad mali haos iza sebe. Pitajte ih da vam pomognu. I ako nešto oštete, ne brinite, i to je dio procesa. Prije nego što naučimo hodati, padamo.
Pročitate li sada ponovo citat UN-a, uočit ćete kontradikciju u ovome o čemu pišem. Tu jasno stoji „…iniciraju, kontroliraju i strukturiraju sama djeca; odvija se kada i gdje se za to ukažu prilike“. Ali, ako im stvorimo ambijent u kojem mogu da pomažu, onda to oni rade sami i prilika se ukazala, to je isto kao i dio UN-ove teorije, zar ne? Svaki vid ove vrste aktivnosti vama odraslima je nova sfera za daljnji razvoj vašeg djeteta, kao i za nove opservacije iz kojih možete bolje upoznati svoje dijete i samim tim, svaki dan možete produžavati i uživati u njihovom savladavanju novih vještina. I ovo nema nikakve veze sa pospremanjem stana. Ovako rano, oni čak i ne znaju šta to u suštini znači. Gledajte sve što rade iz njihove perspektive. Dosegnite takav nivo da vam vaše dijete kaže: „Ja mogu sama ili sam. Nemoj mi pomagati“. Jer, oni stvarno mogu. Upoznao sam mnoštvo takve djece u veoma ranom uzrastu. Jedna od njih je i moja kćer. Zašto to ne bi bila i vaša djeca?
