Saradnica Urban magazina volontirala je u izbjegličkim kampovima u Grčkoj, u kojoj je prinudno zaustavljen put izbjeglica ka Evropi, koja je u očima ovih obespravljenih ljudi i dalje obećana zemlja. O svakodnevici koja bolno podsjeća na balkansku s početka devedesetih piše za naš magazin Nidžara Ahmetašević.
Sve što ste vidjeli na televiziji ili u medijima od početka izbjegličke krize ne može vas pripremiti na izbjegličke kampove i susrete s ljudima koji očajnički pokušavaju naći mir. No, ako ste iz Bosne i Hercegovine, kada počnete pričati s tim ljudima, shvatite da znate njihovu priču i suviše dobro. Bolno ista našoj od prije više od dvije decenije. I te sličnosti koje pronalazite ne samo u razgovoru s izbjeglicama nego i u tome kako se prema njima odnosi Zapad plaše jer shvatite, još jednom, da je “nikada više” samo prazna fraza. Ratovi su i dalje mnogo profitabilniji nego mir.
“Kada su došli u naš grad, mi smo morali pobjeći. Prvo smo se sakrili u šumu. Iz šume smo gledali kako ulaze u grad, ubijaju i odvode ljude. Plašili smo se da će krenuti prema nama, pa smo pošli dublje u šumu. I tako smo hodali danima. Bili smo gladni, ženi, uplašeni. Povremeno smo čuli pucnjavu i nismo znali da li pucaju na nas. Ne znam koliko smo vremena proveli u šumi, ali nam je bilo jako teško. Nismo se nikada vratili kući. Čuli smo da su svi koji su ostali ubijeni, a mlade žene i djevojke silovane ili odvedene kao robinje.”
Ovo je Aišina priča, djevojke koja je sa 17 godina, u ljeto 2014., napustila svoj dom u Sindžaru u Iraku. Ona dolazi iz grupe Jazida, nad kojima su pripadnici ISIS-a izvršili genocid. Aiša i preživjeli mještani iz njenog gradića već dvije godine lutaju svijetom i nadaju se da će naći mir. Ona samo želi nastaviti školovanje.
“Nadam se da ću ponovo imati priliku da idem u školu. Voljela bih biti novinarka jednog dana”, kaže nam.
Aišu smo sreli u kampu Cherso na sjeveru Grčke. Ovaj, kao i mnogi drugi kampovi u Grčkoj, prilično je daleko od naseljenih mjesta. Da bi došli do prve prodavnice, stanovnici kampa hodaju ponekad i po pola sata. Oko njih su livada i mali šumarak, u koji odu kad je u kampu pretoplo, tek da ne budu stalno izloženi jakom suncu. Dok smo mi boravili u kampu, pod šatorima je bilo preko 40 stepeni.
U kampu Cherso je do prije 20-ak dana živjelo oko 2500 ljudi iz Sirije, Iraka i Afganistana. Među njima više od 700 su djeca između peti 12 godina. Za vrijeme našeg boravka, 15 dana tokom mjeseca juna, tu je bilo i 60 trudnica. Samo dva doktora su im bila na raspolaganju, i to radnim danima do 16 sati. U ambulanti Crvenog križa mogli su dobiti lijekove protiv bolova, šampon protiv vaški i poneki savjet. Kamp ima osam tuš kabina, četiri za žene i četiri za muškarce. Noću nema struje u šatorima i u većem dijelu kampa. U kamp ulaze divlje životinje. Osim aktivnosti koje osmisle volonteri pri malom kulturnom centru, nema ništa što bi ljudima koji tu žive ispunilo dan.
Izbjeglice žive u šatorima UNHCR-a, spavaju na paletama, pokrivaju se vojničkom ćebadi, a sretnici imaju vreće za spavanje. Većina je u Grčku došla tokom marta, odnosno nakon što je zatvorena takozvana balkanska ruta. Nisu se namjeravali zadržavati o ovoj zemlji, ali ne dozvoljavaju im da idu dalje. Nekima je put do Grčke trajao mjesecima, nekima i godinama. Većina je prethodno bila u Libanonu ili Turskoj, gdje je pokušavala preživjeti radeći bilo šta kako bi skupila dovoljno novca da krene dalje.
Zaglavljeni u Grčkoj
Abdul Aziz je u grupi onih koji su na putu već godinama, tačnije dvije godine. On ima 27 godina, iz Latakije je u Siriji, i nekada je studirao geofiziku. Tokom protesta u Siriji bio je na ulicama, kaže, u prvim redovima, te je uhapšen. U zatvoru, gdje je bio 15 dana, mučili su ga i tukli. Kad je pušten kući, danima nije smio izaći na ulicu. Onda je stiglo upozorenje da će ako ne napusti zemlju ponovo biti odveden, ali se više neće vratiti. Abdul Aziz je krenuo sam prije dvije godine. Prva stanica mu je bio Libanon, no tamo nije mogao naći nikakav posao koji bi mu omogućio da nastavi put. Malo novca koji je imao omogućilo mu je da dođe do Turske, ali je taj put trajao mjesecima,kada je spavao uglavnom na ulicama.
Nakon dolaska u Tursku uspio je naći grupu prijatelja, početi učiti jezik te je radio kao konobar zarađujući euro po satu. Radio je nekada i po 18 sati. Novcem koji je uspio uštedjeti plaćao je kurseve jezika, te je sanjao da će uštedjeti dovoljno da nastavi fakultet. No, ubrzo je shvatio da je to nemoguće radeći 18 sati dnevno i odlučio je krenuti dalje. Brodom je prešao u Grčku nadajući se da će nastaviti dalje ka Europi.
“Kada sam došao, odmah sam odveden u kolektivni smještaj. Sedam dana sam boravio s nekoliko stotina ljudi u bazenu neke sportske dvorane. Tu smo spavali, jeli, živjeli”, priča Abdul Aziz.
“Nakon sedam dana rekli su nam da idemo ka granici s Makedonijom. Nadali smo se da to znači da nastavljamo svoj put. No, kada smo stigli u Idomeni, rečeno nam je da je granica zatvorena. I ostali smo zaglavljeni ovdje.”
I Abdul Azizi živi u Chersu. Njegovi najbolji prijatelji su Ahmed i njegova žena Sohair. Oboje su mladi, imaju 23 i 24 godine, i željni su života. Na sličan način kao Abdul Aziz došli su do Grčke krenuvši iz Damaska prije pola godine. Oni žele u Francusku, gdje bi Sohair nastavila studij informatike, a Ahmed našao posao. On je inžinjer i dvostruki prvak tekvandoa Sirije.
“Vjenčali smo se neposredno prije nego što smo krenuli iz Damaska i nadali se da ćemo doći negdje gdje možemo početi svoj zajednički život u miru. Ali sad smo ovdje, zaglavljeni i ne znamo šta nas čeka”, pričaju Sohair i Ahmed.
Ako ih pitate šta im treba, kažu vam da samo žele znati šta će biti s njima i kada i da li će moći nastaviti svoj put na zapad. Oni su među blizu 55000 ljudi koji su nakon zatvaranja balkanske rute “zaglavili” u Grčkoj. Većina živi u kampovima, u kojima nema uslova za iole normalan život.
Pod šatorima je vruće i ima nevjerovatno puno komaraca. Najteže im je čekanje, kažu, i to što ne mogu ništa da rade.
“Ništa ne radimo ovdje. Sjedimo i čekamo. Najveće uzbuđenje dana nam je kada odemo do mjesta gdje ima struje da napunimo mobitel. I to je to.”
Volonteri, vojska, policija i čekanje
Hrana koju dobijaju je siromašna i često neukusna. Makaroni bez jaja, samo skuhani u vreloj vodi. Jabuke i narandže su jedino voće koje dobiju. Ponekad je za ručak skuhani krompir, ujutro jedan veliki kroasan i po nekoliko flaša vode, koja se, s obzirom na to da nema hlada u kampu, tokom dana ugrije. Vojska koja kontroliše kamp boravi u izdvojenom dijelu, gdje ima frižidere i debelu hladovinu, plus sve uslove za kuhanje, tuševe i čist WC. Poslije podne, nakon 17 sati, vojnici odlaze,a na njihovo mjesto dolazi policija. I jedni i drugi gotovo da nemaju nikakav kontakt s izbjeglicama, izuzev pojedinaca koji to rade na svoju ruku i gotovo tajno. Ako dođe do nemira u kampu, a to se dešava sve češće jer rastu neizvjesnost i frustracije, oni stoje sa strane i gledaju.
Volonteri koji dolaze da pomažu iz cijele su Europe. Pomogli su izgraditi kulturni centar i organizovati neke aktivnosti, tako da u kampu ima mala škola engleskog i arapskog jezika. Engleski drže volonteri za izbjeglice, a arapski izbjeglice za volontere. Ponekad dođe neko ko uči djecu da sviraju, nekad je tu puno mladih volontera koji se igraju s djecom, što znači puno jer im ispune dan.
Većina ljudi u kampu još uvijek nosi zimsku garderobu i obuću koju sebi prilagodi. Odsijeku dio cipela, rukave, skrate nogavice, ili jednostavno potpuno obučeni odlaze pod tuš kako bi im to koliko-toliko pomoglo da se nose s vrelinom. Garderoba koju imaju je ono što su dobili kad su sišli s brodova. Njihove stvari su uglavnom uništene tokom puta, te su na kopno došli bez ičega. Jedino što imaju je telefon, koji svakome od njih znači život jer tako komuniciraju ne samo s porodicom nego i s volonterima i ljudima koji im pomažu.
Život u izbjegličkim centrima i kampovima u Grčkoj je očajan, kao i ljudi koji su protiv svoje volje zadržani unutra. Oni žele nastaviti put i još uvijek se nadaju da je Europa “obećana zemlja”. Polako gube nadu, ali drugog izbora većina nema. Iza njih je rat, ispred njih žičana ograda i granice. Za sada niko nema odgovor na pitanje šta dalje i kako pomoći svim ovim ljudima. Vlade i velike humanitarne agencije, međunarodna zajednica, svi su dosad zakazali. Živote spašavaju volonteri, koji su i jedini kojima izbjeglice vjeruju. No, sve ih je manje. Veliki mediji gube interes za izbjegličke priče. A oni i dalje čekaju.
“Ja samo živim, ali ovo nije život”, kaže šezdesetogodišnja Sadika, koja je već pet mjeseci u kampu u Grčkoj. Oni nije željela napustiti svoj dom, ali je morala. Kao i većina drugih, koji samo žele mrvu mira. Kada će ga naći, trenutno niko ne zna.
