Italijanski maestro Ennio Morricone utjelovio je suštinu onoga što najbolji filmski kompozitor može postići. Nije pretjerano reći da je postavio „zlatni standard“ u umjetnosti filmske muzike. Osim što je bio nevjerovatno voljen i omiljen među legijama obožavatelja, divili su mu se i kolege kompozitori te muzičari širom svijeta. Morricone je ostao primjer onoga što muzika može postići kada se spoj s filmskom slikom prepusti umjetniku koji u potpunosti vlada svojim zanatom; bio je oličenje posvećenosti koja ga je tjerala da nastavi učiti, usavršavati se i razumijevati suštinu muzike.

„Kompozitor ne izmišlja muziku, već je ‘pronalazi’ u trenutku kada postane svjestan nje, s ljubavlju i posvećenošću.“

Ennio Morricone

Bilo bi suvišno samo nabrajati klasike iz italijanske i svjetske kinematografije koje je svojim djelima uzdigao. Naravno, nemoguće je ne sjetiti se Morriconeovih prelijepih melodija iz filmova „Bilo jednom u Americi“, „Cinema Paradiso“ i „Bilo jednom na Divljem zapadu“; ili jedinstvenih kombinacija zvukova i tekstura iz filmova poput „Za šaku dolara“, „Istraga o građaninu izvan svake sumnje“ i kultnog „Dobar, loš, zao“; ili pak savršenog spoja horske, etničke i simfonijske muzike koja prati „Misiju“ kao neka bezvremenska sakralna kantata. Ova djela, zajedno s još četiri ili pet desetina drugih, u karijeri koja je trajala više od 60 godina i uključivala više od 500 filmova i TV serija, ostat će zauvijek dio repertoara najbolje filmske muzike ikada napisane. No, Maestro Morricone to nikada nije posmatrao olako. Čak i njegova naizgled laka sposobnost stvaranja vječnih melodija zapravo je bila rezultat napornog, intenzivnog rada, uvijek u tišini njegove kuće, za radnim stolom, samo s olovkom i papirom, bez klavira.

„Kompozitor ima početnu ideju, suštinu koja se polako razvija u njegovom umu. Može je zapisati, pa obrisati, i početi iznova. Muzika ne nastaje na romantičan način, gledanjem u nebo i hvatanjem inspiracije iz etera. Sklapanje muzike je težak rad.“

Ennio Morricone

Ennio Morricone za svojim radnim stolom; Foto: Roberto Baldassarre

Poniznost i iskrenost koje proizlaze iz Morriconeovih riječi, kada pokušava opisati proces komponovanja, zajedno sa ozbiljnošću koju je uvijek zadržavao kroz cijelu karijeru, ključni su za razumijevanje zašto će ostati upamćen ne samo kao veliki filmski kompozitor, nego kao jedan od istinskih velikana u historiji muzike.

Morricone je bio duboko svjestan estetskih razlika između određenih vrsta muzike, ali je svakom zadatku pristupao s jednakim poštovanjem i dostojanstvom. Nije bilo važno radi li na blistavim aranžmanima za italijanske pop pjevače šezdesetih godina, ili piše muziku za žanrovski film poput „Orke“, ili sarađuje sa pjesnikom i režiserom Pierom Paolom Pasolinijem ili autorima poput Bernarda Bertoluccija i Terrencea Malicka – njegov rad je uvijek krasila ista ozbiljnost, disciplina i posvećenost. Iako je bio prvi koji je jasno razdvajao svoju apsolutnu muziku za koncertne dvorane od muzičkih djela namijenjenih kinematografiji („Postoji duboki jaz između njih“, rekao je jednom, „ali to ne znači da postoji A-lista muzike i B-lista muzike“), Morricone je bio kompozitor koji je najviše doprinjeo da filmska muzika prevaziđe svoj prvobitni kontekst i pokaže da ima istu dostojanstvenost i značaj kao muzika pisana za koncertne dvorane.

Morricone je bio i vrstan filmski umjetnik, u najširem smislu te riječi. Imao je nevjerovatnu sposobnost da „pročita“ film, razumije njegovu suštinu, otkrije njegove unutrašnje snage i prenese ih u savršenoj muzičkoj formi. Nikada nije pribjegavao jeftinim trikovima niti se odlučivao za lakši put isticanja događaja na ekranu. Naprotiv, Morricone je uspijevao ojačati nevidljivo i učiniti da neizgovoreno bude čujno, gotovo do te mjere da muzika preuzima središnje mjesto i definiše sam film.

Njegov rad s rediteljem Sergiom Leoneom, s kojim je sarađivao na šest filmova, smatra se jednom od najuspješnijih i najpriznatijih saradnji u historiji filmske umjetnosti. Većina međunarodne publike vjerovatno se sjeća blistavog, živopisnog „spaghetti“ vesterna (izraz koji su Leone i Morricone prezreli) u „Dolar trilogiji“ s Clintom Eastwoodom, uz Morriconeovu ikoničnu muziku. Međutim, saradnja između reditelja i kompozitora donijela je prave vrhunce u spoju muzike i filma, posebno u njihovim kasnijim radovima: „Bilo jednom na Divljem zapadu“, „Za šaku dinamita“ i „Bilo jednom u Americi“.

Jedan mudar čovjek jednom je rekao da je život kredit koji se daje svakodnevno i dobro je sjetiti se toga skoro svaki dan. Ennio Morricone je hodio ovim često tmurnim svijetom više od 90 godina, živio dug, plodonosan život, ispunjen uspjesima i priznanjima. Kroz muziku je prenosio ljepotu, ljubav i zahvalnost, dijeleći svoj talenat sa cijelim svijetom. Iako nevidljiva i neopipljiva, muzika je najbliža pojmu vječnosti. Bez pretjerivanja možemo reći da je Morricone vječan, u panteonu Velikana – ne samo filmskih kompozitora, nego i svevremenskih velikana poput Bacha, Beethovena, Mozarta, Mahlera, Stravinskog i Čajkovskog. Njegov rad je dio kulturnog blaga cijelog svijeta, i nastavit ćemo ga slaviti kroz vrijeme.

„Volio bih da se svi na kraju pretvorimo u zvukove. Ako smo na početku bili zvuci, predivno je pomisliti da ćemo se na kraju puta vratiti tome.“

Ennio Morricone