Piše: Elma Hodžić
Ne postoji linija u prirodi. Svođenje svijeta i njegove forme na konturu je zapravo čin prevođenja, rezultat elementarnog postignuća uma u pokušaju da razumije i učestvuje u oblikovanju pojavne stvarnosti. Ono što vidimo kao liniju je zapravo susret i graničnik dvije plohe: raskrsnica boja, oblika, tvari. A zašto onda čovjek od prvog upisivanja dlana u zidove pećine do danas djeluje kroz linije i opcrtava svoje svjetove različitim materijama? Pomaže li nam apstrahiranje svijeta kroz liniju da se približimo tajnama stvaranja? Da li je linija rezultat težnje da uprostimo ili slojevito objasnimo svjetove koji nas okružuju?
Umjetnica Aleksandra Kokotović, stvarajući različitim likovnim medijima, posmatra svijet kroz linije, koje se poput krvnih sudova provlače kroz forme i oblike. Međutim, “krvotok” se, i kroz slike i skulpture Aleksandre Kokotović, nameće i kao noseća struktura kompozicije – linije postaju i ostaju dominantni skelet oko kojeg se formiraju nanosi boje, titraji svjetla i postojanje sjene. Ciklus “Vidi mu glave” sačinjen je od skulptura i reljefnih slika čija veličina postaje važnim slojem ekspozicije: monumentalne skulpture izvedene u liniji kao dominantnom likovnom elementu propituju prostor. Da li skulpture oblikuju prostor ili prostor postaje tijelom skulpture? Kako postojimo – pita nas indirektno umjetnica Aleksandra Kokotović?!
Odgovori na pitanje prostora, punine i praznoće, kriju se u dugotrajnom posmatranju likovnog djela. Oblikujući metal kroz konture, Aleksandra Kokotović pred posmatrača donosi bogatstvo vizualnih informacija koje omogućavaju širok spektar doživljaja likovnih djela. Svedenost kolorita je u suprotnosti sa monumentalnošću i izobiljem linija koje – kroz izrastanje forme, iskošenost i stapanje dijelova – formiraju tijela skultura. A kako ovaj podvig u apstrahiranju svijeta komunicira sa publikom? Šta nam pričaju skulpture?
Posmatrajući tijela skulptura Aleksandre Kokotović, prisjetila sam se umjetnosti Alberta Đakometija. Kada je 1921. godine počeo da portretiše likove, umjetnik je izjavio da mu se “sve otelo, a glava modela pretvorila se u nekakav oblak, rasplinut i bez jasnih granica”. Ova priča svjedoči činjenici da je svaka predstavljačka forma osuđena na neuspjeh, jer svaka forma je zapravo vezana za materijal i medijum. Ograničava nas jezik. Ograničava nas okolina. Ograničava nas ideja – svijet ideja je nemoguće u potpunosti prevesti u materiju. Upravo o toj nestabilnosti i neuhvatljivosti ideja progovaraju skulpture Aleksandre Kokotović: linije u ponavljajućim potezima grade likove. Podcrtavanje, iscrtavanje, naglašavanje, nestajanje… sve su to procesi koji pokazuju kako su osjetna bića promjenljiva i nesavršena. Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Taj rascjep između materije komunicira o prapitanju prostora i umjetničkog djela. Umjetnost pripada svijetu ideja, a umjetničko djelo prolaznom svijetu materije.
Aleksandra Kokotović uspijeva prigrliti prolaznost svijeta i pravi skulpture od materije koja će se vremenom potpuno razgraditi i stopiti s prirodom. Ako je sjećanje eho ideje – onda je sjena eho materije. Tamo gdje ima sjene ima i svjetla, tamo gdje ima svjetla tu je i život. Sjena u skulpturama Aleksandre Kokotović nije suštinski i neodvojivi element objekta čija je svrha da pojača eho originala – sjene djeluju kao zasebne strukture nastale na premisama skulpture, ali sa potpuno odvojenim životnim impulsima. Sjene postoje za sebe. Imaju svoju dinamiku. Vlastiti neuhvatljivi prostor. Neuhvatljivost, nedovršenost i nesavršenost identiteta – o tome progovaraju skulpture Aleksandre Kokotović. O tome da ljudi, kao i skulpture, ne počivaju na jasno zadatim linijama i osobinama, već na različitostima. U svakom čovjeku se krije potencijal bilo kojeg drugog čovjeka. Ljudskom opažanju ne prethodi isključivo rasparčanost identiteta, već uzajamnost suštinskih i strukturalnih odlika.
Ovaj ciklus nam pomaže da uviđamo sličnosti, kanone, logiku i dosljednost u pravljenju svijeta – kako bismo u konačnosti poštovali i njegovali individualizaciju. Primjećuje se prototip koji se odražava u gotovo svim likovnim predstavama Aleksandre Kokotović – ali, prototip je svaki put iznova obogaćen jedinstvenim impulsima koji skulpturi daju specifičnost i, usuđujem se reći, vlastiti život. Simetrija i ponavljanje su kroz likovna djela Aleksandre Kokotović iskorišteni donekle i kao komičko sredstvo, što se, opet, naslućuje i u naslovu izložbe. Nemoguće je svijet ideja prevoditi u svijet materije neovisno od konteksta u kojem stvaramo. Ovdje (pri tome mislim na geografsku odrednicu u kojoj je rečenica “vidi mu glave” često jedina kritika) je humor glavni mehanizam preživljavanja. Smijemo se i kad se ne treba smijati. I kad ne znamo kako dalje. I kad znamo, ali kad je smijehom potrebno otjerati strah. Ocjenjujemo na osnovu pojavnog i materijalnog. Aleksandra Kokotović, skulpturama i kontinuiranim radom, pravi još jedan iskorak u svojim umjetničkim propitivanjima. Duhovito kritikujući površnost savremenog društva (isključivo kroz naslov), umjetnica nas tjera da se kroz materiju više približimo svijetu ideja. Jer, linija zaista ne postoji u prirodi, ali postoje ideje i potreba da artikulišemo slojevitost stvarnosti u kojoj smo slični i toliko beskrajno različiti.
