Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Armin Durgut

Jasmin Agić – prozaist, esejist, književni i filmski kritičar – objavio je novi roman “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena”. Roman se bavi pitanjem mitologizacije prošlosti – govoreći o prošlosti, roman snažno progovara i kao kritika dominantnim političkim narativima. Knjiga, iako otvara  ozbiljne teme, koristi humor kako bi omogućila čitaocima da se nose sa složenim pitanjima identiteta, historije i politike. Roman “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena” oslikava majstorski način pristupanja historijskim temama i ličnostima, gdje autor kroz preplitanje ličnih i kolektivnih narativa, te suptilnu igru između fikcije i stvarnosti, otkriva ne samo dubinu ideoloških slojeva, već i često proturječne emocije koje oblikuju naš pogled na prošlost. Topla preporuka!

Roman “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena” istražuje duboku povezanost između porodične historije i nacionalne ideologije. Šta Vas je motivisalo da se bavite ovom tematikom – i na koji način ste pristupili procesu istraživanja teme?

Motivi da se odvažim baviti temom koja je spojila moje opsesivno „bavljenje“ historijom socijalističke Jugoslavije i vlastite porodične povijesti upravo je neraskidiva povezanost između države koju je stvorio Josip Broz i skromne uloge koju su moji preci imali u tome. Osim toga, želio sam napisati roman o čovjeku koji je bio partizan u Drugom svjetskom ratu i koji, bez obzira na sve historijske mijene i povijesne preokrete, nikada nije odustao od ideja kojima se inficirao u mladosti. To su, pretpostavljate, ideje antifašizma i socijalizma. I to je, usuđujem se tako definisati, osnovni ideološki i narativni okvir romana.

Objektivno, roman se dugo „kuhao“ u meni, a kada sam, negdje u sebi, prelomio i odvažio se da ga počnem pisati, bio sam prinuđen početi istraživati porodičnu mitologiju, posebno one dijelove u kojima se predstavljala „slavna“ historija, sva naravno fikcionalna, vjerovatno mnogo više izmišljena nego utemeljena na činjenicama. Želio sam, naravno, tematizirati kolektivno partizansko naslijeđe, jer je to dio mnogih porodičnih historija, u ovoj zemlji, koje se sistematski marginalizira i odbacuje, a bosansko antifašističko naslijeđe se, po diktatu vladajućih nacionalističkih ideologija, negira. Mislio sam da je to nepravedno, pogrešno i štetno – i onda sam počeo pisati pripovijest u kojoj će djed Sulejmen, neka vrsta literarnog pandana mog vlastitog djeda, zajedno sa Josipom Brozom biti glavna ličnost priče. Naravno, umjetnički, nisam se smio izložiti opasnosti da napišem Titovu hagiografiju ili neku vrstu socrealističkog panegirika bivšem sistemu i zato je roman dobio oblik kakav ima. Mnogo je tu poigravanja sa simbolima bivšeg sistema, ali, što su desničarski interpretatori već bijesno primijetili, na način da se, ipak, i Josipu Brozu i socijalističkom društvu ispiše jedna solidna pohvala.

Pluralnost identiteta

Pripovjedač u romanu djeluje kao istražitelj – on prikuplja priče iz različitih perspektiva o djedu Sulejmenu. Priča o Sulejmenu je priča o Jugoslaviji, graničnim životnim pozicijama, izboru i sudbini, o čovjeku pred čijim očima se dešava prelazak iz jednog društvenog okvira u drugi. Kako ste odabrali ovu perspektivu za glavnog naratora i šta ona omogućava u smislu istraživanja pluralnosti ljudskog identiteta?

Meni je izbor takve perspektive bio sasvim logičan, jer sam želio da se „poigram“ sa čitaočevim horizontom očekivanja. Pored toga, nastojao sam da u kontrapunktiranju onoga što se navodno desilo i onoga što se moguće desilo izgradim dinamiku cijele pripovijesti. Ako je čitalac ostao pomalo zbunjen i ako mu nije do kraja jasno da li su se djed Sulejmen i Josip Broz uopšte ikada sreli, onda sam uspio u svojoj literarnoj namjeri. Ako je nakon čitanja romana izveo jasan i nedvosmislen zaključak da se djed sreo sa Titom, ili obratno, nije sreo sa Josipom Brozom, onda sam, moram priznati, možda malo i „mašio“.

Pluralnost identiteta, svakog, a samim tim i književnih likova, je podrazumijevana stvar, ali tema moga romana je, uslovno rečeno, prevladavanje tog identitetskog pluralizma. Ili, da se preciznije izrazim, ja se u romanu bavim idejom kako bez obzira na sve čovjek, i književni lik samim tim, suštinski cijeloga života može svoje djelovanje utemeljiti na jednom jasno definisanom sistemu vrijednosti. U vremenu kada se pluralizam identiteta profanisao do mjere da to može značiti odsustvo bilo kakve konzistentnosti, meni je bilo zanimljivo graditi lik koji je ustrajan u poštivanju vlastitih etičkih i političkih principa.

Naravno da se djed Sulejmen mijenja, naravno da nije jednodimenzionalna ličnost, naravno da je mnogostruko ispoljio svoje ljudske potencijale, ali bez obzira na svu fluidnost njegovog karaktera u suštini, ili suštinski, on je čovjek snažnog uvjerenja, nepokolebljiv u vjeri kako su Tito, socijalizam i Jugoslavija temelj njegovog životnog svjetonazora. Takav pristup stvarnosti za mene je fascinantan i želio sam da ga predstavim u romanu, ali ne da čovjeka koji je personifikacija tih ideja prikažem kao tvrdokornog i zadrtog. Želio sam pokazati, a nadam se da sam uspio, da je biti dosljedan, posebice kada vam je ideološki svjetonazor komunizam, nešto vrijedno svakog poštovanja. Iz moje perspektive, djed Sulejmen je pozitivan lik, jer se nije odrekao svog stava i svojih političko-ideoloških načela. Dakle, nije podlegao teroru vremena koje promoviše prilagodljivost kao najvišu društvenu vrijednost. To znači, da kada je endehazijski fašizam krenuo uspostavljati svoju vlast, djed Sulejmen je bio protiv toga, bio je, u istoj mjeri, i protiv zastranjenja komunističkog sistema i na koncu protiv historijskog revizionizma i buđenja šovinizma, koji su došli sa uvođenjem demokracije.

Prava književnost uvijek u sebi nosi prevratničku klicu

Da li književnost može pomoći u procesu razračunavanja s ideološkim i političkim mitovima prošlih vremena?

Može. Samo je pitanje u kolikoj mjeri. Književnost se često dosta potcjenjuje, umanjuje  se moć o kojoj vi govorite u pitanju, ali ključno je za razumjeti da književnost ima snagu da se razračunava, kako kažete, sa mitovima prošlih vremena. Zapravo, kada pogledate historiju književnosti vidite da je književnost i funkcionirala na taj način, barem istinska književnost. Prava književnost uvijek i nužno u sebi nosi prevratničku klicu i njena primarna funkcija jeste da se obračunava sa svim mogućim anahronizmima.

Nekada su to anahronizmi u društvu, nekada jednostavno zastarjelo poimanje same prirode književnosti kao umjetnosti. Uzmimo samo za primjer najvažnije klasike evropskog realizma. Balzacova književnost je osvijestila potrebu da se društvo mijenja iznutra i bila nadahnuće za Francusku revoluciju. Vijek kasnije, Zolina književnost je bila temelj da se krene u ozbiljne društvene promjene, a Flaubertova „Gospođa Bovari“ bila je obračun sa uskogrudnom i konzervativnom tradicijom. U svim velikim kulturama zapada, u svim važnim jezicima, književnost uvijek djeluje na takav, prevratnički, način.

Uzmimo u jugoslovenskoj književnosti slučaj Danila Kiša i njegove zbirke priča „Grobnica za Borisa Davidoviča“. To je bio najžešći obračun sa mitologijom staljinizma i najhrabriji iskorak u pokušaju da se prokaže i osudi Staljinova monstruozna diktatura. Znamo kakva je bila sudbina knjige i na kako oštro negodovanje je dočekana u krugovima, koji su branili totalističke iluzije. Kiš je bio proganjan, ali njegova knjiga izmijenila je percepciju Jugoslovena o staljinističkom teroru, znači sav umjetnički trud koji je uložio u pisanje faktički se isplatio.

Takvih je primjera bezbroj, primjera koji zorno govore o ogromnoj moći književnosti. Problem je što te promjene, koje pokreće književnost, nikada ne idu željenom brzinom, jer publika, društvo u najširem smislu, kada se govori o promjenama, zamišljaju revolucionarne preokrete. Književnost nekada radi i takve stvari, takva je bila američka književnost iza Drugog svjetskog rata, ona Salingera, Kerouaca, Ginsberga, koja je nadahnula promjene u američkom društvu.

Kada govorimo o književnosti, koja snažno i korijenito mijenja samu prirodu literature, najbolji je primjer djelo J. H. Borgesa, koje je temeljno promijenilo ne samo način na koji se književnost doživljava nego i način na koji književnost funkcioniše.

Dakle, da sumiram, da – vjerujem kako književnost može mijenjati stvari.

Humor kao alat samokritike

Iako otvara ozbiljnu temu, knjiga je na momente iznenađujuće duhovita i vedra. Je li duhovitost refleksija stvarnog modaliteta pomoću kojeg se Bosanci i Hercegovci nose sa različitim tranzicijama i društvenim preobražajima? Smatrate li da humor pomaže u olakšavanju tih teških tema ili im možda daje dublje značenje?

I jedno i drugo. Komični efekat je, po mome mišljenju, veoma važan segment romana. Zamislio sam da roman bude neka vrsta Ćopićevskog odnosa prema književnoj materiji, a zašto sam odabrao takav pristup teško je objasniti. Jedan od razloga, svakako je, i potreba da se napravi distanca od socrealističke glorifikacije Brozove ličnosti. Moje je mišljenje da je Broz toliko važna ličnost naše historije da nema potrebe da se ispisuju laudate kakve su bile česte tokom njegovog života. Zato ta komika, dakle komika koja je sasvim prirođena Titovoj ličnosti, jer je do danas sačuvano bezbroj komičnih anegdota u kojima je Josip Broz bio glavna ličnost.

Mislim da  je to bio način, između ostalog, da se potpunije karakterizira Titov lik. Da, bio je veliki revolucionar. Da, bio je veliki državnik, ali bio je i sasvim običan i krajnje pristupačan čovjek. Zapravo, upravo zato što je bio normalan i pristupačan čovjek, zato što je dobro upoznao muku svakodnevnog preživljavanja i jeste postao veliki revolucionar i državnik.

Naš bosanski humor je veoma specifičan, jer je u većini slučaja veoma samoironičan i samokritičan. Vjerovatno je baš zbog toga ljekovit i pomaže da se na uspješan način nosimo sa svim nagomilanim traumama. To je, isto tako, i jedan poseban odnos prema životu i historiji, odnos koji omogućava da se bolje shvati prolaznost stvari. Bosanski duh sklon je karnevalizaciji ozbiljnog zato što razumije da je ozbiljnost strogoća, diktat, tiranija, nasilje. Humor je, sukladno tome, instrument da se osvijetli besmislenost svih tih imperativa, koji suštinski tlače i ograničavaju čovjeka.

Kako vidite ulogu mitologizacije prošlosti u savremenim političkim diskursima? Zašto je u Bosni i Hercegovini tako teško razdvojiti ideološke mitove od stvarne historije?

Najjednostavniji razlog je zato što je sadašnjost grozna, a budućnost potpuno besperspektivna. U tom besmislu stvarnosti čovjek se okreće prošlosti, koju onda posmatra iz jedne previše idealizirane perspektive. To nije nov fenomen, zapravo taj je fenomen star koliko i kultura sama. Još su u antičko doba na sadašnjost gledali poprijeko, a u prošlosti tražili utopijski idealizam. Tada je i nastao mit o zlatnom dobu, koje je uvijek smješteno u prošlosti, nikada u sadašnjosti ili budućnosti. Problem sa nacionalističkim političkim diskursima je što oni promoviraju mit o prošlom zlatnom dobu na način da apsolutno negiraju druge događaje povijesti. U tom revizionističkom procesu onda izmišljaju i fabrikuju činjenice, jer da bi se socijalistička prošlost što više ocrnila nije dovoljno da se ustvrdi kako je bila epistemološki loša. Ne, vi sada morate izmisliti prošlost koja je prethodila socijalističkoj i onda od nje napraviti jednu potpuno lažnu mitsku prošlost.

A historija govori nešto sasvim drugo: Bosna i Jugoslavija napravile su nezabilježen napredak u svim društvenim sferama upravo za vrijeme Brozove Jugoslavije. Nacionalisti, koji su stvarali današnja društva, zapravo su uništili nešto što je bilo najbliže ostvarenju društvene utopije. A šta su onda proizveli? Propala društva, uništene države, osiromašene narode, ratove, etnička čišćenja, mržnju i da ne nabrajam dalje sve užase koji su zadesili Jugoslaviju u vrijeme sloma komunizma, a koji se i danas reflektuju u našim životima.

Kakve su reakcije publike do sada?

Odlične. Roman je, kako mogu sa zadovoljstvom primjetiti, u veoma kratko vrijeme, za ove naše bosanske prilike, postao dosta popularan. Drago mi je što se koncem 2024, a faktički u prvom mjesecu ove godine, u Sarajevu, objavio roman koji u naslovu ima Brozovo ime. Bez obzira što se Tito skoro četiri decenije sistematski proskribira, a njegovo djelo unižava očito je da i dalje postoji svijest o njegovoj neponovljivoj veličini. Josip Broz Tito, do danas, je najveća politička i državnička ličnost naših podneblja, a kako vrijeme bude proticalo njegov imidž, njegova reputacija u javnosti i ocjena njegovog djela, kod većine razumnih i slobodnomislećih ljudi, biće sve veća i pozitivnija. Moje je mišljenje da roman ima dobar odjek kod publike upravo zato što je na jedan neuobičajen način predstavio Titov lik, predstavio na pomalo šaljiv, komičan način, kako ste već pomenuli, ali isto tako i na način koji potpuno nedvosmisleno stoji na stanovištu da je Josip Broz istinski velikan. To su moja intimna uvjerenja, koja sam nastojao pretočiti u roman, koliko sam u tome uspio o tome treba čitaoci da sude.

Da li Vam je pisanje ove knjige otvorilo perspektivu za istraživanje nekih novih tema? Koji su Vam planovi za naredne projekte ili knjige?

U planu je nekoliko knjiga. Tako je to sa piscima, mi neprekidno skupljamo građu, osamljujemo se i pišemo književnost. Duže od dvije godine na portalu za književnost „Ajfelov most“, koji vode Miljenko Jergović i Ana Bogišić, objavljujem priče koje tematiziraju posljednje godine samoupravnog socijalizma. Priče su smještene u Zenicu, u mitsku ulicu Omera Maslića, u kojoj sam odrastao, i opisuju bezbrižni svijet, koji nije ni slutio da mu se približava apokalipsa i skori nestanak.

Osim toga, već nekoliko mjeseci intenzivno skupljam građu, pravim bilješke i definišem neke književne slike romana koji, za sada, ima radni naslov „Ezan za mrtve“. Moram reći da me Semezdin Mehmedinović motivirao da se ozbiljnije pozabavim tom idejom i da pređem taj teški i mukotrpni korak, koji je neophodno napraviti da se krene u ispisivanje ideje. Za sada, ponavljam, još uvijek skupljam građu. Naravno, to ne znači da u doslovnom smislu vršim istraživanja i prikupljam dokumente, nego da jednim ozbiljnim i kontinuiranim tempom pravim bilješke i zapisujem zapažanja o knjizi. Na kraju, moraću sjesti i ispisati cijeli roman.