Piše: Tamara Zablocki

U premalenom Sarajevu, u kojem svako svakog zna, Jim Marshall je poznato lice ponajviše zahvaljujući svom porijeklu, iako mu u biografiji ne nedostaje dobrih djela. Rođen u Edinburghu, u Bosnu i Hercegovinu je došao kao dobrovoljni humanitarni radnik ratne 1994. i odlučio ostati. Gotovo četvrt vijeka kasnije novinari ga još uvijek pitaju kako mu se sviđa bosanska kuhinja, baš kao da je turista na proputovanju. Povod za naš razgovor je izložba fotografija Sklonište, otvorena u Historijskom muzeju povodom Sarajevskog irskog festivala. Domaćoj publici poznate već nekoliko godina, fotografije iz ciklusa Sklonište u međuvremenu su inspirisale nastanak istoimenog muzičkog recitala kompozitorice Ailís Ní Ríain i klasičnog harmonikaša Dermota Dunnea, koji se istim povodom prvi put našao pred sarajevskom publikom.

I danas predani dobrotvor, Jim Marshall se zajedno s Timom Clancyjem među prvima prihvatio zadatka pomoći ugroženima u poplavama koje su u maju 2014. zadesile Bosnu i Hercegovinu, a prilikom kojih je, kao i u svakoj nedaći koja vas može snaći u ovoj zemlji, teret prebačen na solidarnost među ljudima unutar i izvan zemlje umjesto na adekvatnu reakciju vlastodržaca. Dvojac je godinu dana kasnije dobio i kolektivnu Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Tek nešto kasnije ponovo je trebalo pomagati, ovaj put izbjeglicama na balkanskoj ruti. Jim i Tim su najprije nastojali pomoći izbjeglicama na njihovom putu, a potom i organizovali humanitarnu večeru na kojoj je prikupljen novac za pomoć ljudima koji su se u potrazi za boljim životom upustili u opasnu avanturu stizanja do zapadne Evrope. Onda kad ne pomaže ljudima, Jim se bavi fotografijom, amaterski, kako kaže, ali se rijetko koji hobista može pohvaliti tolikim brojem izložbi i djelima uvrštenim u stalnu postavku Historijskog muzeja.

Jimova avantura u području fotografije započela je dugim šetnjama ulicama Sarajeva, kad je već zagazio u petu deceniju života. “Hodam neprirodno mnogo za prosječnu osobu, a u jednom trenutku sam počeo hodati s fotoaparatom. Vjerovatno je to bio oblik krize srednjih godina”, kaže, naglašavajući da je hodanje dobar način da primijetite sve detalje koje ulice jednog grada uopšte mogu kriti. Ulična fotografija Jima Marshalla sačinjena je upravo od detalja s fasada, ulica, gradskih ćoškova koje prolazeći najčešće i ne primjećujemo, niti se sjećamo kakvi su bili ranije i kroz kakve su promjene prošli. Ljudi su na njegovim fotografijama prava rijetkost, one su više dokument grada i gradskih mijena.

“Prvu izložbu fotografija imao sam 2011. i zvala se Where the streets have new names i već od početka je suština mog bavljenja fotografijom bila društveni, čak politički komentar, premda na suptilan način. U tom slučaju, komentar se odnosio na promjene koje se dešavaju Sarajevu, a jedna od tih promjena bili su nazivi ulica. Osim političkog konteksta, bilo je tu bizarnih detalja: nailazio sam čak i na nazive ulica koji su pogrešno napisani.”

Anonimnost je važna

Ciklus fotografija po kojem možda i najbolje prepoznajemo Jima Marshalla također je bio rezultat svakodnevnih višesatnih šetnji gradom. Naime, po dolasku u Bosnu i Hercegovinu u ratu Jim je običnim malim turističkim fotoaparatom bilježio stanje koje je zatekao, porušene i napuštene zgrade, jasne posljedice višegodišnjeg rata koje su bile posvuda. Bez ikakvih fotografskih ambicija, sjetio se tih fotografija godinama kasnije, potražio negative i odlučio ponovo fotografisati ista mjesta, čija je destrukcija u međuvremenu zaboravljena. Život tako nalaže da se krhotine počiste, obnovi i popravi šta je moguće, da se krene dalje, a u sjećanju potisnu slike razaranja. Pojedine lokacije, poput Jevrejskog groblja, toliko su bile izmijenjene u petnaestak godina da je ponovno fotografisanje potpuno istog mjesta zahtijevalo više odlazaka i pokušaja.

“Prvih šest ili sedam diptiha koji upoređuju stanje netom poslije rata i današnji izgled postavio sam na Facebook stranicu, koja je tada imala možda dvjestotinjak pratilaca. U narednih desetak dana počeo sam dobijati e-mailove od ljudi iz Brazila koji čak nikad nisu ni bili u blizini Bosne i Hercegovine, možda ni u Evropi, koji su govorili da su nadahnuti tim fotografijama, da one ulijevaju nadu. Uslijedila je pažnja međunarodnih medija, ali je meni sve to bilo dosta apstraktno. Očajnički sam želio ostati anoniman jer mi se čini da je anonimnost izuzetno važna. U fotografiji ne možeš biti rock zvijezda, i to je njena dobra strana. Ne volim biti u centru pažnje, a naročito mi se nije sviđala ideja da budem prepoznat samo po jednom djelu. Ali moram priznati da mi je kao cjeloživotnom socijalisti bilo zanimljivo posmatrati kako neke britanske desničarske novine objavljuju te fotografije.”

Objedinjene pod nazivom 15 godina, fotografije su izložene u BlackBoxu i u Sarajevskom ratnom teatru, a postale su i dijelom stalne postavke Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.

“Za mene kao amaterskog fotografa, biti dijelom stalne postavke državne institucije kulture najveći je mogući kompliment. Ponekad odem u Historijski muzej i posmatram ljude kako posmatraju te fotografije, a oni nemaju pojma ko sam ja. To je vrlo zanimljivo. Na taj način sam primijetio i da ljudi dodiruju te fotografije, ali uvijek one stare, iz prvih dana poslijeratnog perioda, kao da osjećaju posebnu vezu s tim vremenom”, ističe, dodajući da ne može znati šta će biti s tim fotografijama za deset ili dvadeset godina, uzevši u obzir stanje u kojem se nalaze državne institucije kulture, među kojima je i Historijski muzej.

Sklonište, riječ od životnog značaja

Nesvakidašnje pridavanje značaja detaljima iz urbane svakodnevice dovelo je Jima Marshalla i do ciklusa Sklonište. Sklonište je tokom opsade Sarajeva značilo spasonosnu riječ koja bi prolazniku ili prolaznici tog dana mogla sačuvati život, riječ koja je s tim razlogom bila ispisana na fasadama hiljada zgrada u svim dijelovima grada. U skloništima se odvijao život, život kakav u stanovima i na ulicama više nije bio moguć.

“Za spomenutih šetnji gradom primijetio sam da nekih od tih natpisa koje sam viđao ranije više nema. Fasade su bile obnavljane, prekrili su ih drugi natpisi na zidovima. Namjera mi je bila fotografisati preostale, dokumentovati ih i sačuvati ih za neku muzejsku arhivu da bi se jednog dana, kad više ne bude nijednog, makar znalo da su nekad postojali. U Bosni i Hercegovini se malo pažnje posvećuje očuvanju takvih sjećanja. U Berlinu i danas postoji srušena crkva iz Drugog svjetskog rata, a u Sarajevu nijedna građevina nije ostavljena srušena u znak sjećanja na opsadu. Sjećam se da je takav plan postojao za zgradu Oslobođenja, dok neko nije odlučio ondje napraviti hotel.”

Detektivski posao traganja za natpisima trajao je pune tri godine, a broj pronađenih se u tom periodu popeo na 75. U nekim dijelovima grada, poput Dobrinje ili Alipašinog Polja, Jim nije uspio pronaći niti jedan od tih znakova, dok ih je Čengić Vila krila mnoštvo. Istovremeno, prikupljao je i priče preživjelih, ljudi čiji su se životi u toku tri i po godine dobrim dijelom odvijali u podrumima. Ciklus fotografija Sklonište prvi put je predstavljen na programu festivala MESS Modul memorije prije četiri godine.

“U jednom trenutku sam želio odustati od izložbe, činilo mi se da će to biti najdosadnija izložba na svijetu: jedna riječ koja se ponavlja na svim fotografijama. Jednostavno, nešto je nedostajalo. Eureka trenutak došao je zahvaljujući mom prijatelju, snimatelju koji svakog vikenda odlazi na buvljak na Stupu i opsesivno kupuje stare ramove za slike nastojeći ih spasiti od daljnjeg propadanja. Pomislio sam, ovi ramovi su proveli decenije u nečijim podrumima, a moje fotografije se tiču upravo tih podruma i života koji se odvijao u njima tokom rata. Zadatak prilagođavanja fotografija različitim formatima i oblicima tih ramova nije bio lak, neke od njih su morale biti dobrano odrezane, ali su fotografije dobile smisao. One su mi danas omiljeni rad, možda zbog uloženog vremena i hiljada kilometara prehodanih u potrazi za natpisima Sklonište, ali i zbog historijskog značaja ovih fotografija, jer doći će vrijeme kad ti natpisi više nigdje neće postojati osim na fotografijama. Ima nekog zadovoljstva u dokumentovanju i očuvanju sjećanja.”

Sarajevo je postalo najveći problem BiH

Jim i njegov fotoaparat pratili su i radničke proteste u februaru 2014, a vrhuncem djelovanja u fotografiji smatra izložbu Udaljeni horizont, na kojoj su u Zemaljskom muzeju prošle godine izložene fotografije prizora s balkanske rute i lični predmeti koje su izbjeglice u mukotrpnom hodu, htijući ili ne htijući, ostavljale za sobom.

“U Zemaljski muzej se slilo mnoštvo ljudi i ideja da se ljudima prenese poruka o problemima izbjeglica na tlu Evrope savršeno je uspjela. Bilo je divno i zbog toga što se niti jedan političar nije pojavio, baš kako treba biti. Nisam siguran da nakon toga postoji išta što bih želio uraditi, jer je to bio vrhunac onoga što sam želio. Te večeri sam pomislio da to treba ostati posljednja izložba koju sam uradio.”

Srećom, nije bila posljednja. U augustu prošle godine Jimove fotografije bile su dijelom izložbe koju je Centar za mlade KVART organizovao na području nekadašnjeg logora Trnopolje, u znak sjećanja na dan kada je svjetska javnost saznala za postojanje prijedorskih logora. Kolektivne izložbe i kolaborativni projekti poput muzičkog recitala Sklonište, kako kaže, danas su mu privlačniji od samostalnih izložbi.

“Pogled na stvari se vremenom mijenja, mislim da je to prirodno. Posljednjih dana mnogo ljudi me je upitalo šta mislim o vijesti da Jazz Fest Sarajevo prestaje s radom 2018. godine, jer je to odjeknulo u javnosti, ali ja mislim da stvari ne moraju trajati vječno. Jazz Fest će 22 godine predstavljati važan dio razvoja kulturne scene grada, i to je to. Ne postoji pravilo da morate nastaviti s bilo čim do kraja života.”

Čovjek koji je svojom voljom izabrao Bosnu i Hercegovinu za svoj dom i u njoj formirao porodicu, neumorni hroničar potresnih zbivanja u našoj zemlji, a i na cijelom Balkanu kada zatreba, Jim današnju situaciju u kojoj se nalazi Sarajevo, koje je prvih poslijeratnih godina bilo puno nade i gajilo impresivnu kulturnu scenu, smatra potpuno nepodnošljivom.

“Lično mi je neprihvatljivo to što je sve pod kontrolom jedne etnonacionalističke stranke. Korupcija je sveprisutna. Djelovanje u sferi kulture, pretvaranje da živimo u normalnom društvu, čini mi se kao način odobravanja te kontrole. Sarajevo je prijestonica usred Evrope u kojoj ljudi po cijeli dan nemaju tekuću vodu. Mi koji nismo dio dominirajućeg narativa, koji se ne identifikujemo kao pripadnici i pripadnice konstitutivnih naroda, nismo ni željeni ovdje, predstavljamo samo smetnju i, ako bismo lijepo zamolili, možda bi nam i pomogli da odemo. Osim toga, neoliberalizam uništava sve u Bosni i Hercegovini, a ne propituju ga čak ni oni pristojni političari, premda će iz nekog razloga za sebe reći da su ljevičari. U tome nema ničeg ljevičarskog. Političku situaciju smatram potpuno odvratnom, stoga u ovom trenutku ne želim davati nezasluženi kredibilitet Sarajevu svojim djelovanjem. Vrlo je teško vidjeti odakle bi se neka nada i promjena mogle pojaviti, budući da ni šira slika nije ništa bolja. Ranije smo se nadali da će Bosna i Hercegovina postati sličnija ostatku Evrope, a zapravo se desilo to da je Evropa postala sličnija Bosni i Hercegovini. Pozitivne primjere moguće je vidjeti u drugim, manjim bosanskohercegovačkim gradovima u kojima živi mnogo pametnih i kreativnih ljudi, ali ne dobijaju nikakvu pažnju, ili u Mostaru, u kojem Muzički centar Pavarotti ponovo okuplja i obrazuje djecu iz oba dijela grada, ali u Sarajevu takvo šta nećete naći. Sarajevo je na neki način postalo najveći problem današnje Bosne i Hercegovine.”