Razgovarala: Elma Hodžić
Sa zadovoljstvom predstavljamo Kasju Jerlagić, talentiranu umjetnicu koja neumorno istražuje nove medije i forme. Kasja Jerlagić djeluje od 2016. godine – kroz volontersko i radno iskustvo u sarajevskim galerijama je stekla neprocjenjivo znanje koje joj je pomoglo u formiranju umjetničkog identiteta i pristupa. Osim toga, Kasja je osnovala i vodila aktivističko-umjetnički kolektiv ODRON, prostor za susrete, izložbe, projekcije i diskusije o kulturi, umjetnosti i politici. Tokom pandemije, Kasja se okrenula ručnim radovima poput veza, tkanja i tapiserija, pronalazeći u njima ispušni ventil za nagomilane frustracije. Njeni radovi čine simbiozu verbalnog i vizualnog, istražujući teme dubokih emocija i univerzalnih istina kroz tekstilnu umjetnost. Kroz ilustracije, Kasja je doprinijela različitim projektima i organizacijama, fokusirajući se na društveno angažovane teme. Sa širokim spektrom interesovanja i iskustava, Kasja Jerlagić je posvećena istraživanju i stvaranju kroz umjetnost, pronalazeći inspiraciju u svakodnevnim trenucima i ljudima koji je okružuju. Kritički glas Kasje Jerlagić, protkan snažnim osjećajem za estetiku i hrabrim eksperimentiranjem u umjetničkim formama, obećava mnogo u budućnosti!
Kako je započela Vaša umjetnička karijera i šta Vas je inspirisalo da se bavite umjetnošću?
Počela sam izlagati davne 2016. godine dok sam još studirala, ali otkad znam za sebe ja crtam i slikam. Davno je prešlo iz akutnog u hronično. Umjetnost je vid komunikacije sa svijetom, modus operandi i životni poziv.
Možete li nam reći nešto o Vašem volonterskom i radnom iskustvu u lokalnim galerijama? Kako je to utjecalo na vaše stvaralaštvo?
Između 2015. i 2018. sam volontirala i radila u nekoliko sarajevskih galerija koje su me oblikovale kao umjetnicu i kulturnu radnicu – 11/07/95, Duplex100m2 i Charlama depot. Rad i volontiranje se ovdje prožimaju i preklapaju pošto kod nas u kulturi ne postoji plaćena praksa, tako da si često u nekoj sivoj zoni – radiš, doprinosiš ali nisi uposlenik, a ponekad te zadesi i neki honorar. Radila sam u galeriji 11/07/95 tj. memorijalnoj galeriji Srebrenice, u galeriji Duplex100m2 (2005-2018) te u galeriji Charlama depot. Ove galerije se međusobno dosta razlikuju po formatu i publici, ali u svakoj sam naučila mnogo o radu u kulturi – koliko je to zahtjevno, ali i koliko je za društvo važno imati nezavisnu scenu, te kako je više nego moguće uz mali posvećen tim imati kvalitetnu instituciju koja radi nešto korisno, zabavno, gdje ljudi vole da dolaze i imaju razmjenu sa drugima.
ODRON: mašina koja radi na entuzijazam
ODRON je aktivističko-umjetnički kolektiv koji ste osnovali i vodili. Možete li nam reći nešto više o ODRON-u i o događajima koje ste organizirali?
Nakon što se zatvorila galerija Duplex100m2, svi mi koje interesuje savremena umjetnost bili smo potreseni. Ostala je velika rupa na sarajevskoj kulturnoj sceni koja je za mene bila neizdrživa. Tako da, kada se pružila prilika da organizujemo nešto svoje, objeručke sam je prihvatila. Okupila sam nekoliko ljudi od povjerenja i nastao je kolektiv ODRON (skraćenica za Otpor Društva Ravnodušnosti, Očaju i Nacionalizmu). Sjedište je bio stan u zgradi prekoputa Akademije likovnih umjetnosti, gdje je prethodnih 7 godina bilo sjedište različitih NVO-a koji su se bavili ljudskim pravima, kulturom i pravima marginalizovanih grupa. Čak je jedno vrijeme stan bio prihvatilište za LGBT mlade – ukratko, stan je imao dugu aktivističku historiju. Na početku smo iznajmljivali jednu sobu, a kako je vrijeme odmicalo druge organizacije su se odselile, tako da smo na kraju raspolagali čitavim stanom.
Djelovali smo 2018-2022, organizovali preko 70 događaja uključujući izložbe, projekcije, diskusije, jam sesije, poetske večeri; pozivali smo umjetnike i umjetnice svih vrsta da nas posjete i učestvuju, pružali smo prostor mladim i neafirmisanim studentima Akademije, povezivali smo se sa drugim kolektivima iz regije… Dakle, udrobili smo svašta, ali nam je glavni princip bio da događaji moraju biti na sjecištu kulture, umjetnosti i politike. Cilj je da se mladi (a i stari), domaći i strani sretnu i razgovaraju, a usput i da vide nešto interesantno. Na primjer, jam sesije su bile jako popularne; u našem najaktivnijem periodu smo svakog mjeseca imali po jedan takav improvizovani koncert gdje je bilo ko mogao doći i zasvirati, donijeti svoj instrument ako želi. Kroz stan je znalo proći 300 ljudi za jedno veče, amateri i profesionalni muzičari bi svirali čitavu noć, čak su nekad dolazili iz drugih gradova da učestvuju. Neki su tokom naših susreta prvi put uzeli gitaru u ruke, i nakon toga počeli da se ozbiljnije bave muzikom. Mislim da smo uspjeli napraviti prijatnu, slobodnu i inspirativnu atmosferu koja je potrebna da bi se stvarala alternativna kultura, a zatim približila više mejnstrim publici. Organizovali smo 15 izložbi koje pokrivaju širok spektar autora i medija – od velikih grupnih s internacionalno priznatim umjetnicama i umjetnicima, do prvih studentskih istupa; dueta, samostalnih izložbi stranih i domaćih autora i autorica; performansa, videa, grafika, skulptura, instalacija, konceptualnih radova… Tokom pandemije smo imali javni performans pod nazivom “Pogrebna povorka” vezan za odbranu Hastahane, na koji su došli da nas isprate mnogi kreativci, studenti i kulturni radnici. Naravno, imali smo i druge intervencije u javnom prostoru ali sam lično na ovaj najviše ponosna jer je bio dobro tempiran, elegantno izveden i privukao je mnogo pažnje bez mnogo truda.
Važno je napomenuti i da smo sve ovo postigli s timom čiji se članovi mogu nabrojati na prste jedne ruke, bez pravnog okvira i bez institucionalne podrške. Bili smo mašina koja radi na entuzijazam. S radom smo zvanično prestali krajem 2022. godine. Situacija se znatno izmijenila u međuvremenu – u Sarajevu 2018. niste imali drugih inicijativa koje se bave umjetnošću, alternativnom kulturom, ljudskim pravima ali i politikom. Morali ste pokriti sve to odjednom, dok sada već imate nove, specijalizovanije grupe kao galerija Manifesto i DKC Sarajevo, koje se bave istim temama kao i ODRON ali na ozbiljnijem nivou i s više dostupnih resursa. Smatram da smo odradili svoje, sada je red na druge. U međuvremenu ćemo raditi na uspostavljanju onlajn arhive svih naših događaja; a razmišljamo i o ponovnom štampanju starih kataloga izložbi, te njihovoj katalogizaciji, da se ne izgubi historija lokalne alternativne kulture.
Ručni rad: retro psihoterapija
Kako se Vaša umjetnička praksa promijenila tokom pandemije i zašto ste počeli raditi ručne radove poput veza, tkanja i tapiserija?
Kao i mnogima, moj život se tokom pandemije okrenuo naopačke. Provodila sam mnogo vremena u kući i počela sam silaziti sa uma. Ono što je pomoglo je ručni rad; nešto što daje konkretan rezultat i služi kao ispusni ventil za sve nakupljene frustracije. To je u suštini nastavak višestoljetne tradicije naših prostora – retro psihoterapija.
Tekstilna umjetnost je dosta širok pojam, ima bogatu prošlost, neodvojiva je od narodne umjetnosti i nevidljivog ženskog rada, a sam raspon materijala daje mnogo prostora za eksperimentisanje. Nisam ni sanjala da će to vremenom postati moj glavni medij, ali kako je prošlo više od tri godine a još mi nije dosadio, čini se da je promjena trajna.
Vaši radovi u vezu i tkanju su simbioza verbalnog i vizualnog. Estetizacija tekstualnog sadržaja nudi niz mogućnosti u likovnom izražavanju. Možete li nam objasniti ideju Vaših duhovitih, razigranih tapiserija?
Svi radovi nastaju u međuodnosu unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Neki radovi su vježbe kroz koje isprobavam mogućnosti medija i svoje vještine; tu prije svega želim da sama sebe impresioniram i savladam neki estetski problem s materijalima koji su mi dostupni, a to su najčešće vuna, konac i odbačeni komadi tkanine. Ponekad u introspekciji ili literaturi naiđem na misao koja se čini kao velika emocionalna istina, nešto što je tačno za mene u ovom momentu ili kao univerzalna istina o ljudima (npr., “kad ljubim ne gubim”); nešto što toliko rezonuje sa mnom da odmah poželim da to usvojim i utvrdim. Onda dohvatim materijal koji mi je najbliži, odaberem paletu boja i počinjem da vezem, tkam ili štocam sve dok rad ne bude gotov. Na kraju dobijete jednu otjelovljenu ideju u tekstilu, a kroz sam proces rada (koji je vrlo taktilan i nerijetko dugotrajan) polako usvajate tu “mudrost”, jer ipak ste proveli 10-30 sati razmišljajući o njoj!
Posebno volim kada dobro iskoristim neki stari otpadni materijal. Kupite neki odjevni predmet, koristite ga, a kad se istroši on ne odlazi na smeće nego je vašom rukom transformisan u nešto novo, lijepo i korisno. Time se razbija i kapitalistički ciklus potrošnje koji predviđa što češću kupovinu, jednokratnu upotrebu i trajno bacanje. Ovdje pravim razliku između “izložbenih” radova koji su više sirovi, eksperimentalni i izravni, te “dopadljivih”, dotjeranijih tapiserija sa sentimentalnim porukama koje i prodajem, dijelom lično, dijelom u dućanu Bazerdžan na Baščaršiji. Malo je dezorijentirajuće da odjednom ima toliko očiju na mojim radovima koje se bave dubokim, neuhvatljivim osjećanjima o kojima je nekad teško govoriti u svakodnevnom životu; ali je predivan osjećaj čuti reakcije publike – ljudi se zaista povezuju s porukama i tapiserije poklanjaju bližnjima, upravo da bi izrazili to nešto za što nemaju riječi. Velika je čast na ovaj način biti povezan sa drugima, i znati da je djelo vaših ruku bilo medij za ljubav.
Aktivizam i umjetnost
Radili ste ilustracije za različite organizacije i publikacije. Možete li nam predstaviti neke od tih projekata i kako je bilo surađivati s njima?
Jedan od mojih prvih angažmana, a ujedno i najdraži, je bila publikacija Izgubljena revolucija: AFŽ – između mita i zaborava, zbornik radova u nakladi udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA. Za zbornik sam producirala nekoliko ilustracija inspirisanih iskustvima borkinja iz građe onlajn arhiva AFŽ-a, prvo manjih u olovci, a onda mnogostruko uvećanih za izložbu povodom lansiranja knjige. Jako sam ponosna što sam učestvovala u važnom historijskom korektivu i valoriziranju najvećeg progresivnog ženskog pokreta s naših prostora, čije naslijeđe živimo i dan-danas.
Iako nisam studirala grafički dizajn, za ODRON sam tokom četiri godine aktivnosti spremala sve vizualne materijale, od objava na društvenim mrežama, dizajna plakata, preloma kataloga… dakle, sama sam sebi pravila posao i učila na djelu. Tek sam tokom pandemije imala izlete u dizajn “za velike”. Za Balkan Insight sam radila digitalnu ilustraciju – naslovnicu za članak koji istražuje veze između onlajn nasilja prema ženama i nasilja u pravom životu. Za Civil Rights Defenders sam radila prelom godišnjeg izvještaja o stanju ljudskih prava na Balkanu, s popratnim ilustracijama i drugim promotivnim materijalima.
Recimo da sam se specijalizovala za društveno angažovane teme. Komercijalni dizajn mi u principu ne leži i takva vrsta posla bježi od mene, čak bih rekla da imam nadnaravni neuspjeh sa frilensom u “pravim” firmama i marketinškim agencijama, uprkos mnogim pokušajima. Jednostavno ne znam ništa prodavati. Tu i tamo doprinosim nezavisnim inicijativama, lokalnim, regionalnim (Rerna, Punkura, ZMUC, Fondacija ACT) samo je bitno da se radi o kontrakulturi ili društveno osviještenom radu.
Od koga učite i s kim istražujete? Kakva je likovna scena u našoj zemlji prema Vašem mišljenju?
Od svakoga se može nešto naučiti i sve može biti izvor inspiracije. Divim se svakome ko ima autentičan likovni izraz, ustrajnost da postigne uspjeh u ovako zahtjevnoj regiji (a i vremenu), i inovativnost da okrene ograničenja u svoju korist. Navijam za sve svoje kolege i kolegice u kreativnom polju!
U našoj regiji ne postoji umjetničko tržište, ali nam to daje odriješene ruke da stvaramo bez upliva donatora i profesionalne kritike – ko ovdje stvara, stvara jer istinski želi, a ne zbog tržišta. Ovo je dobar momenat za našu scenu, čini mi se da je konačno splasnuo val ratne (i postratne) umjetnosti, nove generacije sada imaju prostora da govore o temama koje su njima važne, a postoje i nove inicijative i mjesta gdje to mogu i prenijeti publici.
Koji su Vaši planovi za budućnost? Koje projekte ili teme biste voljeli istraživati kroz svoju umjetnost?
U ovom momentu nije moguće planirati ništa dugoročno, tako da za sada pokušavam održati ravnotežu između aktivizma, izrade komercijalnih tapiserija i izlaganja po regiji, a da to sve skupa ima smisla kao jedan život!
