Ćilimi koje u Sloveniji osmišljavaju, a u Bosni i Hercegovini proizvode arhitektica Ivana Blaž i dizajnerica i ilustratorica Nina Mršnik na najbolji način prenose poruku tradicionalne izrade bosanskog ćilima. Poruku univerzalnosti, prilagodljivosti novim vremenima i, na kraju, besmrtnosti.
Piše: Tamara Zablocki
U današnje vrijeme, obilježeno jeftinom robom uvezenom iz Azije koju su potplaćeni radnici najbrže što su mogli – a da ostanu živi – izradili radeći u nehumanim uslovima i poslali ka našim krajevima, u vrijeme minimalističkih, beskarakternih, generičkih životnih prostora u kojima više nema ni knjiga, ni biljaka, ni slika, ni ćilima, teško nam je i prisjetiti se soba u kojima su dane provodili naši djedovi i bake. A ako se i prisjetimo, često nam se ne sviđa ono prizvano u misli. Previše nam je tih stvari, previše drangulija od kojih bismo mnoge odbacili kao kič, previše šara, zapletenih boja i uzoraka, teških zavjesa, tepiha naslaganih jedan na drugog da se zime pregrme na toplom.
Tim više je nesvakidašnje ono što rade Ivana Blaž, arhitektica iz Viteza koja je nakon života u Italiji i Španiji svoj dom pronašla u Ljubljani, te njena slovenačka prijateljica, dizajnerica i ilustratorica Nina Mršnik. U želji da sačuvaju stari zanat tkanja na razboju, Ivana i Nina su pokrenule Kobeiagi Kilims, brend tradicionalno tkanih bosanskih vunenih ćilima unutar kojeg će i najzagriženiji protivnik mirisa prošlih vremena pronaći nešto za sebe. Pretražujući po vlastitoj, bosanskohercegovačkoj kulturi i baštini, Ivana je poželjela tradicionalni vuneni ćilim, koji slovi kao jedinstven likovni izraz na tlu Evrope, vidjeti u vlastitom domu, ali prilagođen današnjem uređenju prostora, ponešto drugačijeg kolorita i apstraktniji od geometrijskih i stilizovanih floralnih ornamenata koji se nižu u pravilnom ritmu. Ipak, potraga za ženama – jer riječ je o tradicionalno ženskom zanatu – koje bi danas ručno istkale takav ćilim pokazala se zahtjevnim zadatkom.
Čiji je fildžan, čiji ćilim
“Često posjećujem porodicu u Bosni i Hercegovini, i za jedne takve posjete Nina i ja smo na pijaci u Travniku od žena koje su prodavale stare bosanske ćilime nastojale doći do informacije ko bi nam mogao istkati te ćilime, ali prema našem vlastitom dizajnu, i tako smo saznale da su izuzetno rijetke žene koje bi to radile. Nijedna od žena koje su prodavale ćilime u Travniku nije ih tkala. Ne odustajući od ideje godinu dana smo tražile žene koje bi tkale ćilime, polako shvatajući da je riječ o zanatu koji izumire”, prisjetila se Ivana začetka zamisli da za sebe i mlađe ljude sličnog ukusa počnu proizvoditi skupocjene bosanske ćilime za novo vrijeme.
U poslijeratnom periodu tkanje na razboju preživjelo je tek u životima rijetkih čuvara bosanskohercegovačke baštine koji istražuju tajne bosanskog ćilima, te u povremenim umjetničkim poduhvatima kojima se nastojalo ukazati na potrebu očuvanja umijeća njegove izrade. Kao zanat raširen po cijeloj zemlji i dragocjeni predmet koji predstavlja skupi dar o životnim prekretnicama nije se sačuvao, napominje Ivana. Rad na jednom ćilimu je mukotrpan i dugotrajan, a više niko nije spreman da plati stvarnu vrijednost takvog proizvoda. Uzevši to u obzir, bosanski ćilim gotovo da je osuđen na zaborav.
“Osim toga, uvriježilo se i da je sramota biti zanatlija, sad su na cijeni drugačija zanimanja. Dodatni problem je i to što ljudi u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njen ogroman potencijal, ne znaju cijeniti svoje, vlastitu tradiciju i proizvodnju. U drugim kulturama to nije tako i kad dobijete priliku živjeti u inostranstvu, počnete stvari gledati iz druge perspektive. Meni je u tom smislu pomoglo što sam dugo živjela u Španiji i Italiji, posmatrajući koliko ljudi cijene vlastitu tradiciju. U BiH postoji još i taj problem da se sve mora nacionalno podijeliti, pa morate slušati izjave poput fildžan nije naš, nego je njihov, ćilim je naš, nije njihov…”
Ne obazirući se na prepreke, Ivana i Nina nastavile su istraživati i tragati za majstoricama zanata. “Željele smo tkanje bosanskih ćilima učiniti ponovo popularnim i približiti ga mlađim generacijama koje ne pamte da je taj zanat nekad bio sveprisutan i cijenjen. Razgovarale smo s puno mladih ljudi kako bismo otkrile šta bi se to njima sviđalo, koji bi to spoj tradicije i savremenih motiva bio za njih dovoljno dobar da bi ga kupili. Istovremeno smo tragale za ženama koje bi tkale ćilime, obilazile smo bosanskohercegovačke gradove na pijačne dane i raspitivale se među ženama koje su na pijace i buvljake autobusima dolazile iz udaljenih sela i iznosile svoje ručne radove, priglavke, džempere, ponjave da li znaju neku koja bi tkala ćilime na razboju. Obilazile smo zabačena bosanska sela, poput Rostova ili Suhog Dola, u kojima ljudi žive na način koji je nama čak i u manjim bosanskim mjestima sasvim nepojmljiv, u kojima se veš pere u koritu ispred kuće, a WC je odvojen od kuće, ali žene koje su to nekad radile, danas u poznim godinama, nisu bile zainteresovane za tkanje. To je naporan fizički posao, i ako imate zdravstvenih problema, nije ga lako raditi.”
Žene koje mogu istkati sve što zamislite
Potraga ih je naposljetku dovela do pijace u Visokom, na kojoj su ih uputili na Udruženje žena muslimanki Sumeja, što je uskoro urodilo plodonosnom saradnjom. “Većina tih žena nosi teške priče u svojoj prošlosti, u ratu su mnogo toga izgubile i plašile smo se da će im biti prezahtjevne naše želje, ali su one uspjele napraviti sve što smo zamislile. Bio im je to izazov. Na početku smo mislile da će im, budući da su ranije tkale ćilime s tradicionalnim motivima, biti problem uraditi neke sasvim drugačije, savremene, apstraktne motive koji su bez ritma, ali smo vrlo brzo shvatile da nema toga što one ne bi mogle istkati. Ni danas ne znam kako im polazi za rukom bilo koju sliku prenijeti s papira formata A4 na ćilim veličine dva puta tri metra.”
Vrijedne ruke visočkih žena napravile su tako prvu kolekciju Kobeiagi Kilims, sastavljenu od četiri ćilima koja se razlikuju po izgledu, ali ne i po načinu izrade i kvaliteti. “Ideja prve kolekcije Kobeiagi Kilims bila je da zamislimo četiri različite skupine ljudi različitih stilova i prema tome osmislimo četiri u potpunosti različita ćilima, s namjerom da se svako pronađe u nekom od njih. Jedan je tradicionalni koji čuva sve vrijednosti tradicionalnih motiva, jedino su boje drugačije kako bi bio prilagođen današnjem ukusu, drugi je minimalistički, crno-bijeli, treći je funky, četvrti potpuno apstraktan”, objašnjava Ivana, napominjući da se svi ćilimi iz prve i iz nedavno predstavljene druge kolekcije zovu ženskim imenima, jer sve u vezi s njima rade žene: Lejla, Baja, Stana, Massari – Rosso, Neda, Milena, Emina.
Prva kolekcija Kobeiagi Kilims “u svijet” je zakoračila uz pomoć Kickstartera, platforme na kojoj dobre ideje dobijaju finansijsku podršku zainteresovanih iz cijelog svijeta. “Na početku nismo bile sigurne da li je pametno tradicionalno tkane ćilime predstavljati na Kickstarteru, mislile smo da to nije baš proizvod za Kickstarter, većinom posvećen inovacijama i sasvim novim konceptima i idejama. Puno važnije od novca zarađenog putem ove platforme, kojim najčešće možete samo pokriti troškove izrade proizvoda, Kickstarter je marketinška odskočna daska zahvaljujući kojoj svi saznaju za vas. Zanimljive su i povratne informacije koje dobijete, pa se nama tako upravo na Kickstarteru dogodilo da nam se javio čovjek iz Singapura oduševljen idejom jer je, kako je naveo, Singapur mlada država i nema svoju tradiciju, smatrajući da je divna stvar da mladi ljudi u državama koje baštine puno toga cijene i njeguju vlastitu tradiciju.”
Za potrebe predstavljanja prve kolekcije Nina i Ivana su snimile i kratki promotivni film, dijelom smješten u tada zatvoreni Zemaljski muzej, kako bi ukazale na neupitnu vrijednost baštine koju predstavljaju ručno tkani bosanski ćilimi, od kojih se neki nalaze i u ovoj instituciji kulture, prizivajući vremena u kojima je tkanje ćilima za žene na selima, naročito zimi, kada nije bilo mnogo drugog posla na zemlji, bilo najvažnija društvena aktivnost. U tkalačkim stanovima su se družile, istovremeno radeći i stvarajući. “Za Slovence koji su bili s nama u Zemaljskom muzeju bilo je fascinantno prolaziti kroz muzej i učiti o bogatoj historiji Bosne i Hercegovine za koju uopšte nisu znali. Od kustosice muzeja smo također saznali mnogo toga, poput informacije da 90 posto ćilima koji se mogu kupiti na Baščaršiji dolazi iz Irana i da gotovo uopšte ne možete pronaći bosanske ćilime.”
Made in Europe
Kobeiagi Kilims, ćilimi različitih veličina, kao i jastučnice, uskoro su zaživjeli na sajmovima dizajna u Londonu, Kopenhagenu, Beču, Milanu, a svoje mjesto su našli i u prodavnicama rukotvorina u Kopenhagenu, Beču, Ljubljani i Sarajevu. “Naši ćilimi su na svim tim mjestima obično jedini proizvod koji je u potpunosti ‘made in Europe'”, napominje Ivana. Priču o njima nemoguće je ispričati bez spominjanja posebne pažnje s kojom Ivana i Nina pristupaju etici u poslovanju. Za početak, riječ je o potpuno bosanskohercegovačkom proizvodu. Vuna koja se koristi za njihove ćilime prikuplja se iz nekoliko bosanskih sela, većinom iz okoline Visokog, a bojenje protiče u pogonima Vitexa. Bez obzira na to što je riječ o kvalitetnom, prirodnom materijalu, prema Ivaninim riječima, ogromne količine vune iz Bosne i Hercegovine se bacaju.
“Ljudi ne znaju šta da rade s vunom i zato se godišnje bacaju tone vune, osim određene količine koju prodaju proizvođačima u Italiji. Ranije se sve izrađivalo od vune, ali danas je vrijeme sintetike. Srećom, polako se javlja svijest o tome da je važno od kakvog je materijala nešto napravljeno, gdje je nastalo, ljudi sve manje kupuju robu koju izrađuju izrabljivana djeca, robu farbanu otrovnim bojama, ne žele davati novac proizvođačima koji ne poštuju pravila pravedne trgovine. U Skandinaviji je, na primjer, taj trend zaista jak i ondje vrlo cijene priču o ženama koje izrađuju Kobeiagi Kilims.” Poštivanje etike u proizvodnji i trgovini podrazumijeva da ćete konačan proizvod platiti više, napominje.
“U Sloveniji i u Bosni i Hercegovini često čujemo prigovore na cijenu, ali mi se držimo principa prirodnih materijala, prirodnih boja, a visočkim tkaljama plaćamo cijenu koju su one same odredile, cijenu koja ne zavisi niti od količine naručenog, koju nikada nismo pokušale spuštati, niti smo prihvatale ponude daleko jeftinijih majstora iz Indije ili Pakistana, jer, za nas, to onda ne bi bilo to. Bilo bi nas sram da snižavamo cijenu rada, talenta, posvećenosti ovih žena. Izrada ćilima veličine dva puta tri metra traje sedam sedmica, riječ je o sedam sedmica fizički i psihički zahtjevnog posla. Osim toga, riječ je o proizvodu koji traje duže od prosječnog životnog vijeka: u porodičnoj kući imamo ćilim koji je ostao nakon moje bake, stariji je od stotinu godina i u meni izaziva posebne emocije. Pitanje koje trebamo postaviti sebi je: koliko će predmeta koje mi danas posjedujemo naslijediti i koristiti naša djeca?”
Kupovina lokalnog, domaćeg, nezavisnog
I u ostatku profesionalnog djelovanja Ivana i Nina se drže istih principa, te potpisuju i uređenje ljubljanskog restorana Gostilna dela, u kojem se, uz pomoć sredstava iz evropskih fondova, na početku zapošljavaju mladi ljudi bez obrazovanja i prilika da grade karijeru, često sa socijalnim problemima, obučavaju se u kuhanju i posluživanju, a potom odlaze dalje u potragu za poslom.
“Namještaj u restoranu pravili smo koristeći odbačene stvari iz Centra za ponovnu upotrebu, koji također predstavlja primjer socijalnog preduzetništva i zapošljava ljude koji nemaju drugu perspektivu, a tokom čitave godine rada na tom projektu uključivali smo čitavu zajednicu u nastanak restorana, pripremali smo hranu za komšije, posjećivali obližnji starački dom i tražili recepte od starica koje žive ondje. Za neke od prvih zaposlenih mladih ljudi Gostilna dela je predstavljala prijeko potrebnu motivaciju, te je tako jedna djevojka kasnije uspjela ne samo naknadno završiti srednju školu nego i studij informatike. Dobar je osjećaj da si nekome možda promijenio život. Uvijek nastojimo raditi na taj način, koliko to okolnosti dozvoljavaju, a i privatno se držimo istih principa: kupovati od malih lokalnih proizvođača, na pijaci, angažovati lokalne, nezavisne dizajnere. Platiću i više, ali ako znam kako je nešto nastalo, od čega, ako znam da niko nije iskorišten u tom procesu. Takve svijesti nam nedostaje, ali vjerujem da će budućnost zasigurno biti označena njome.”
