Razgovarala: Elma Hodžić
Pred nama je još jedno izdanje Pravo Ljudski Film Festivala! Već 18 godina ovaj festival dokumentarnog i eksperimentalnog filma istražuje potencijale filma u procesima komuniciranja važnih društvenih pitanja. Otvorenje festivala je u srijedu, 11. oktobra – a četiri programske sekcije se realiziraju u šest festivalskih dana. Ovogodišnje, 18. izdanje festivala će nam predstaviti Kumjana Novakova, selektorica programa festivala.
Foto: Tamara de la Fuente
Solidarnost i uzajamna podrška – ključ opstanka festivala
Ove godine dočekujemo 18. izdanje Pravo Ljudski festivala. Punoljetstvo – nije malo! Šta Vas je motivisalo da iz godine u godinu priređujete festival?
Mislim da je najveća motivacija za svakoga ko radi u nezavisnoj kulturi na našim kulturnim prostorima upravo nedostatak motivacije i uvjeta za djelovanje, odnosno, to što nam okruženje ne nudi ništa više od razloga za odustajanje. Međutim, u tom potpuno neinspirativnom okruženju u kojem sporom smrću umire nekada vrlo intenzivna i inspirativna bosanskohercegovačka nezavisna kulturna scena, svaka kulturna gesta ima mnogo većeg značaja i smisla nego što bi to vjerovatno bilo u ekonomski razvijenim društvima, koja imaju sistemske mehanizme podrške nezavisnim kulturnim platformama. Većina kulturnih i umjetničkih prostora s kojima je Pravo Ljudski sarađivao tokom ovih 18 godina su nestali. Kulturne platforme, kao što su male nezavisne galerije i umjetnički kolektivi, ne postoje jer je apsolutno nemoguće opstati ukoliko pokušavate kreirati i producirati redovni javni umjetnički program. Forma koju Pravo Ljudski ima je fleksibilnija – mali festival i vrlo usko fokusirana dokumentaristička, obrazovna platforma. Na taj način se Pravo Ljudski uspio adaptirati i preživjeti u sistemu permanentne krize: djelujemo vrlo fokusirano, odnosno kontroliramo nepotrebne gubitke energije i konzerviramo sve resurse. Sada je već postalo kristalno jasno da je nemoguće glumiti „normalnost“ niti u jednom sektoru, a pogotovo ne u kulturnom koji, ukoliko nije i prihvati da postane neoliberalan, odnosno ostane kritički, životno ovisi od precizno planirane sistemske javne podrške. A mi, kao i sva društva koja nisu uspjela odbaciti tranzicijsku paradigmu, niti smo precizni, niti planiramo, odnosno nemamo ekonomske i političke uvjete za zdrav život nezavisne kulture. Kao što je to slučaj s planetarnim ekosistemom, tako je i s kulturnim ekosistemom: neodržavanje uvjeta za zdrav život prouzrokuje mutacije i nestanak vrsta. Pravo Ljudski već nekoliko godina djeluje u tom „kriznom modu“, a program uvijek koncipiramo tako da ga možemo realizirati s minimalnom podrškom, koja uglavnom dolazi od fondacija izvan BiH i mnogih saradnika i saradnica. Drugim riječima, Pravo Ljudski je rezultat solidarnosti i uzajamne podrške, što je u konačnici i odgovor na pitanje šta nas motiviše.
Foto: Tamara de la Fuente
Zašto je jezik filma pogodan za otvaranje ozbiljnih i aktualnih društvenih pitanja?
Film je kolaborativna ili kolektivna umjetnost, i, kao i u slučaju društva, subjektivitet ili realnost koju film kreira nastaje u prostoru presijecanja mnogih filmskih radnica i radnika. To znači da je film po definiciji susret različitih poetika, produkcijskih okvira, saradnji, senzibiliteta i intenziteta. Drugim riječima, film ne postoji u singularu, i kao i u slučaju društvenih pitanja, i ona najmanja promjena tačke gledišta daje nam mogućnost kreiranja drugačije slike o „situaciji“ što dalje transformira filmski prostor u prostor razumijevanja, prostor fluidnosti, povezivanja s drugačijim, prostor učenja… Sljedstveno, film kao složeni sklop pluralnih subjektiviteta, po svojoj prirodi ima potencijal da dalje kreira ili pomogne u kreaciji drugih prostora pluralnosti iskustava, što nam daje odličnu metodologiju rada kada su kompleksne društvene teme u pitanju.
Ovo je zapravo i prostor rada Pravo Ljudski: nas interesuje upravo kako aktivirati taj potencijal koji film utjelotvoruje, a da to ne ostane u zoni simboličnog.
Foto: Vanja Ćerimagić
Umjetnost pripreme festivala
Možete li približiti našim čitateljima kako izgleda proces pripreme festivala?
Proces pripreme filmskog festivala ima dva glavna segmenta koja su paralelna i usko povezana – programski i produkcijski, a počinjemo raditi na oba segmenta odmah nakon završetka prethodnog festivalskog izdanja. Prije svega, na osnovu festivalskih izvještaja, statistika i utisaka, analiziramo i reflektiramo na odluke donešene tokom prethodnog festivalskog izdanja, iz čega proizlazi i sam programski i produkcijski pristup za sljedeće izdanje. Za intenzivne događaje kao što su filmski festivali jako je važno reflektirati na programske i organizacijske odluke i pristupe, jer jedino pravilo u radu je da nema pravila, pa je najvažniji izvor učenja zapravo iskustvo. U tom prvom perioda refleksije i postavljanja osnove slijedećeg izdanja radi samo mala grupa ljudi, odnosno festivalski menadžment, i tu donosimo glavne odluke vezane za programski smjer i veličinu sljedećeg izdanja – u kom programskom smjeru idemo, želimo li neku konkretnu veću programsku saradnju, ima li i kakav treba i može biti prateći program mimo filmskog programa, itd. To dalje definira i preciznu produkcijsku strategiju, kao i proces fund-raisinga. Sljedeća faza je, s jedne strane, detaljan razvoj programa: odluke o programskim sekcijama i filmovima koji onda „nose“ programske sekcije, pregled stotica filmova i iz toga konkretne teme kojima mislimo da trebamo ili se moramo baviti, realizacija konceptualne i programske saradnje koje su tematski važne dok, s druge strane, istovremeno počinje proširivanje kruga festivalskih saradnika, odnosno to je period u kojem programski tim pokreće dijalog i s drugim kreativnim timovima: tim koji radi vizualni identitet i dizajn, tim komunikacije, uredništvo kataloga i tekstova, a produkcijski tim sa svoje strane kreće u svoju „mission impossible“, tj. kako organizaciono realizirati „namaštavanja“ programskog tima.
Invisible Hands/Nevidljive ruke, Lia Sudermann, Simon Nagy
Zadnja faza je zaključavanje odnosno zatvaranje programa, dogovaranje prava za sve filmove, finalizacija identiteta tog izdanja, priprema i štampanje kompletnog promotivnog materijala, izrada komunikacijske strategije, preciziranje partnerstva s medijima i svim drugim programskim partnerima, potpisivanje ugovora sa sponzorima, uključivanje šireg tima volontera, prevodioca, asistenata produkcije, fotografi, itd.
Suština kompletnog procesa pripreme festivala je boriti se za, ili ne izgubiti, suštinu festivala. Zašto je to tako? Ukratko – kada se uđe u realizaciji festivala počinju problemi, a to znači pravljenje kompromisa, odnosno prihvatanje kompromisnih rješenja. Nikada ne možete realizirati sve tako kako biste željeli, odnosno tako kako ste to zamislili, iz različitih razloga – finansijskih, produkcijskih, ili zbog faktora okruženja na koje ne možete utjecati. Umjetnost pripreme festivala jeste znati gdje su crvene linije, šta je suština festivala i gdje nema kompromisa. A to nije uvijek jednostavno, i za takve odluke najvažniji je timski rad, kolektivno donošenje teških odluka i njegovanje kolektivne intuicije.
Ruthless Times – Songs of Care/Okrutna vremena – pjesme brižnosti, Susanna Helke
Možete li nam izdvojiti neku od aktivnosti festivala koja je u ovih 18 godina po Vašem mišljenju bila značajna? Na koja postignuća festivala ste naročito ponosni?
Mislim da je to pitanje na koje treba neko izvan festivala da odgovori jer je teško izaći iz „organizacionog“ modusa promišljanja rada tima čiji ste dio…
U nekom internom smislu, ja sam lično jako ponosna na činjenicu da smo ostali programski dojedni, odnosno da se festivalski prostor nije komercijalizirao, i da smo uspjeli da ne pređemo onu crvenu liniju o kojoj sam malo prije govorila, da smo ostali dosljedni suštini postojanja Pravo Ljudski.
Dakle, najveće dostignuće jeste da je Pravo Ljudski i dalje otvoren i slobodan prostor, da okuplja vrlo različite grupe, ali i narative, i da je to programski prostor koji se razvija isključivo kao rezultat rada tima, a ne odluka bazirana na vanjske faktore.
Ukratko, najveće postignuće je da osamnaest godina uspijevamo otvoriti kino dvorane isključivo za kreativni dokumentarni film bez obećanja da će biti bilo kakvog spektakla, i pored toga što neoliberalna industrija zabave je sveprisutna.
La force diagonal, Annik Leroy, Julie Morel
Opstanak javnog, nezavisnog kulturnog prostora
Možete li nam predstaviti ovogodišnji program? Imate li neku preporuku za čitatelje Urban magazina: šta ne smijemo propustiti na ovogodišnjem Pravo Ljudski festivalu?
Ovogodišnji festivalski program je rezultat dugog promišljanja i rada Pravo Ljudski tima, a s ciljem da se odgovori na promjene koje su rezultat različitih dinamika, kao što je to bila pandemija, ali i prezasićenost nenužnim sadržajima kojima smo svi konstantno izloženi. U duhu koncepta odrasta (degrowth), odnosno prekida sa imperativom rasta, Pravo Ljudski već nekoliko izdanja zaredom kvantitativno smanjuje svoj program, a kako bi dostigli cilj da na programu imamo samo sadržaj za koji smatramo da je apsolutno nužan. Ovogodišnji program je nekako najbliže tom cilju otkako smo postavili to kao programski cilj: ovo je program za koji tim Pravo Ljudski Film Festivala smatra da je kulturno, politički i socijalno nužan u ovom trenutku. Drugim riječima u Kinu Meeting Point predstavićemo jedan izuzetno koherentan filmski program sačinjen od 4 programskih sekcija kojih prate jedno javno predavanje i jedna javna rasprava, pored redovnih razgovora sa autorima i autoricama nakon filmskih projekcija.
Ono što se apsolutno nikako ne smije propustiti je otvorenje festivala: pripremili smo kino-koncert! Konačno u BiH premijerno prikazujemo „Kućne filmove“ Vukice Đilas, autorice čiji rad nažalost nije nikada nije prikazan javno tokom njenog života. Snimala je preko 30 godina… Dnevnički, intuitivno bilježila je važne i nevažne stvari, bila je naš Jonas Mekas… No, alternativna ili avangardna filmska scena Jugoslavije bila je jednako zatvorena za žene i kvir autore i autorice kao i komercijalna scena, pa se tako Vukica nikada nije realizirala kao filmska autorica. Šijan će njenu filmsku zaostavštinu pregledati i urediti u 60-minutnom radu pod naslovom „Kućne filmove“. Muziku uživo na Vukicin dnevnik izvest će LP duo, čuveni muzički duo iz Beograda koji nam stiže u Sarajevo.
Filmski najkompleksnija programska sekcija je Istorija inače: kritičke kartografije, program koji kroz 10 filmova nastavlja programsku liniju festivala propitivanja antropocentričnih narativa, te predlaže nove metodologije disrupcije linearnih historijskih narativa i različitih oblika kolonijalizma. Program se sastoji od dokumentarnih uradaka nekih od najznačajnijih svijetskih autora i autorica čiji je rad baziran na kritičkim metodologijama, ali i novih autora i autorica koji hrabro probijaju očekivano u kritičkom filmskom izrazu. Programska sekcija Lektira je nova festivalska sekcija, a koja preuzima formu obaveznog štiva. Program U ime zdravlja… šira je programska najava našeg četvrtog ovogodišnjeg programa koji je zapravo u fokusu festivala pod nazivom Njega i briga kao politički prostor, a koji se bavi nevidljivim uglavnom ženskim radom brige i njege, kuriran od strane Nejre Nune Čengić.
Koji su planovi za razvoj festivala u budućnosti?
Puno radimo na tome da se festival programski i kvalitativno razvija, a da se zapravo kvantitativno konstantno smanjuje, odnosno radimo na razvoju praksi putem kojih štedimo energiju i resurse, i putem kojih se fokusiramo na ono što nam je apsolutno nužno. Jedan od naših dugoročnih ciljeva jeste kontinuiran rad na, i unutar, javnih kritičkih prostora u BiH, što zahtjeva poseban angažman oko ograničenja šuma, uključujući i kulturni šum koji, kao i medijski i elektronski šum, doprinosi zagađenju, a time i defokusa u javnom prostoru. S tim u vezi, dugoročan plan za sužavanje festivalskog programa samo na nužno proizlazi upravo iz opredjeljenja smanjivanja šuma u kulturnom i medijskom prostoru: ograničavanje tih neutralnih, takozvanih opštih mjesta koji daju dojam kulturnog života, a koji nas zapravo zatupljuju i ničemu drugom ne služe osim masovnoj produkciji sadržaja.
S tim u vezi, plan za blisku budućnost je zapravo fokusiran rad na metodologijama rada sa mladima i širom publikom – kako bi mogli odgovoriti na brze promijene u načinima učenja, a da pri tome ostanemo dosljedni ideji kreativnog dokumentarnog filma kao kritički prostor koji je kontrapunkt masovnoj produkciji sadržaja koja se polako ali sigurno uvlači i u obrazovni proces. Dalje, plan je da dio programa 18. izdanja predstavimo i izvan Sarajeva, praćen razgovorima i interdisciplinarnom programom.
Ukratko, svi naši planovi su da nastavimo raditi kroz sve naše kanale na razvoju kritičkog promišljanja i time doprinesemo opstanku javnog, nezavisnog kulturnog prostora.
Foto: Tamara de la Fuente
