Lala Raščić, umjetnica: Tradicija je podložna ideološkom i nacionalnom svojatanju, pa ju moramo čuvati i od takvih opasnosti

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Ajla Salkić

Izložba „Počimalja“ multimedijalne umjetnice Lale Raščić jedan je od najzanimljivijih ovogodišnjih  događaja u Sarajevu na polju vizualne umjetnosti. Lala Raščić, koja godinama živi i radi na relaciji Zagreb-Sarajevo, svojim radovima pomiče granice umjetničkog izraza, propitujući forme naratoloških praksi i usmene tradicije. Izložba u Zemaljskom muzeju BiH reflektira njen umjetnički metod kroz koji povezuje tradiciju i suvremenost, te podsjeća na moć umjetničkog diskursa u unaprjeđenju muzeoloških i kritičkih praksi.

Možete li nam opisati svoj umjetnički put – koje teme i procese istražujete kroz umjetnost? Na koji način folklorne prakse i mitologija utiču na Vaš umjetnički izraz?

Umjetnički put mi zvuči kao mistifikacija nečeg što bi se možda moglo elegantnije nazvati metodom. Interesantno mi je što u pitanju na istu razinu postavljate pojmove teme i procesa, ili ih koristite kao međusobno isključive. Tema i proces su u mom umjetničkom radu oprečni, ali komplementarni pojmovi. Krovna tema kojom se bavim kroz svoju umjetničku praksu je ideja kontinuiteta civilizacijskih tekovina, detekcija određenih kulturoloških obrazaca ili partikularnih njenih manifestacija – od mita do pop-kulture, te igra sa i subverzija istih. Koliko god interesantna, ta tema koja me privlači zna biti i pretenciozna i zamorna. Proces je aspekt moje prakse, gdje se bavim formom ili bilo kojom aktivnošću koja može da se smatra suvremenom umjetničkom praksom, bilo da je to iščitavanje literature, rad na terenu, koncentracija na neku bazičnu umjetničku disciplinu kao što je crtanje, učenje novih vještina – od pohađanja tečaja 3D modeliranja i autodidaktičkog savladavanja fresko slikarstva, sve do video performansa. Bavljenje formom me vodi kroz dugotrajne procese otkrića i razrade jednog motiva, podteme. Moglo bi se reći da iscrpljujem svoj motiv, prilazim mu sa više strana, iznalazim mu nova značenja – i ne samo u formalno-likovnom smislu, već i spoznajno. U tom procesu apstrahiranja teme osjećam da osvajam prostor za slobodne asocijacije. To mi omogućava skokove imaginacije, pa se usuđujem povlačiti konceptualno smjele veze između, recimo, mitskog lika Meduze i tradicijske obrade bakra na Baščaršiji.

Takvu dinamiku umjetničkih odluka bih nazvala metodom iz koje je proizišao moj umjetnički opus unutar kojeg opažam kontinuirane cikluse kod kojih nekad dominira tema, dok se kod drugih prepuštam procesu. Na primjer, svoje ranije radove, u kojima koristim svedenu formu radio drame, ne smatram centriranim na temu, iako se određenoj temi eksplicitno obraćam kroz izgovoreni tekst. U tim radovima je zapravo naglasak na spletu procesa pisanja dramskog teksta, pripremi za izvedbu, glumu, izmišljanje foley efekata. Oprečno stoje moji recentni radovi u kojima se obraćam kapitalnim temama tradicije i mita. Ti su projekti vizualno bogati, izvedeni u raznim finim materijalima, zanatski dorađeni. Moglo bi se reći da su ti projekti u procesu rada sa materijalom i u svojoj formalnoj dovršenosti oslobođeni težine teme i didaktičnosti. Unatoč njihovom izraženom vizualnom efektu, za te projekte značenje se gradi kroz obraćanje historijskom kontekstu i kritičkom razlaganju teme. Bavljenje mitologijom, kao i folklorom, proizlazi iz moje fascinacije konceptom arhetipa, meditacijom nad idejama univerzalnog ljudskog praiskustva, dugog trajanja i dubokog vremena, o genetski pohranjenim sjećanjima. Mit i folklor sondiraju slojeve duboke historije i nexus su sadašnjosti i prošlosti, svjedoče o strategijama koje je čovjek koristio da navigira kroz svijet oko sebe, gradi kulture, uspostavlja rituale, izmišlja društva i obrazuje uvjerenja. Koliko god divljenja vrijedna ljudska ingenioznost, ni mit ni folklor nisu bezopasni. Smatrani kao neupitne istine ili nešto što je oduvijek tu, i mit i folklor su, ipak, otvorene forme koje se može kidnapirati, korumpirati, ili jednostavno zakucati u jednoznačnoj interpretaciji, gdje kao potka na koju se kaleme ostale kulturalne vrijednosti ponekad služe i kao opravdanje za identitarnu netrpeljivost, normalizaciju nasilja, opresiju drugog i opstanak hijerarhija. Upravo zbog toga, rad sa ovim formama je bitan i odgovoran. Otvorenost i potencijal realnog utjecaja na uvriježene društvene narative, mitu i folkloru daje agenciju sa kojom umjetnost, sa svojim spekulativnim postupcima, lako stupa u interakciju.

O umjetnosti, tradiciji, performativnosti

Šta za Vas znači performativnost u umjetnosti, i kako je vidite kao emancipatorni čin?

Smatram da je sva umjetnost performativna i smatram da se sva umjetnost oduvijek stvarala sa namjerom da djeluje u svijetu, u svom kapacitetu. Umjetnost je, smatram, samo jedan kodificirani jezik kroz koji se interpretira realnost, ona ne dodjeljuje ili odvaja smisao političkim, društvenim ili kulturnim procesima kojima smo kao civilizacija izloženi. Performativnost pak vidim kao samu mogućnost djelovanja pa stoga, u trenu osvještavanja tog potencijala, samo postojanje sa namjerom, prezentnost, se pretvara u čin izvođenja. To je jako dobro sumirala Marina Ambramović u nazivu rada „Umjetnica je prisutna“. Kao umjetnice, odabirom ovog zvanja i samom činjenicom da postojimo, hodamo gradovima, zauzimamo prostor svojim biološkim tijelima, bilo da radimo iza zatvorenih vrata ateljea ili u javnom prostoru, svojim djelovanjem konstitutivni smo dio onoga što se naziva kultura. Performativnost u umjetnosti za mene znači osviještenost značaja djelovanja u polju umjetnosti, a to je polje koje je istovremeno i impotentno i esencijalno. Umjetničko djelovanje je iracionalno, po nekima nepotrebno, zapravo neproduktivno – osim u građenju novih svjetova, autonomnih univerzuma i značenja kao pokazatelja napretka društva.

Možete li nam reći nešto više o izložbi “Počimalja” koja je predstavljena u Zemaljskom muzeju BiH? Zanimljiv je odabir prostora za ovu postavku, naslova, sagovornika koji su doprinijeli da se tema dodatno otvori prema javnosti… Šta je za Vas „počimalja?

Izložba POČIMALJA je zapravo modificirana i proširenja verzija izložbe „Smijeh meduze“ koja je prvi put bila izložena u Galeriji Nova u Zagrebu i koju sam realizirala 2022. u suradnji sa kustosicom Anom Dević i u produkciji kolektiva WHW. Izložba okuplja dva ciklusa radova. Projekt POČIMALJA se bavi regionalnom, poglavito ženskom muzičkom praksom pjevanja uz tepsiju. Drugi dio izložbe uključuje radove iz ciklusa GORGO, projekta u kojem se bavim likom Meduze iz grčke mitologije i nizom pitanja koja se nameću ako se odmaknemo od uobičajene interpretacije narativa tog mita. Osim formalne poveznice kroz materijal bakra koji je prisutan u oba ciklusa, izložba se zapravo bavi promišljanjem položaja žene u društvu kroz povijest, kako ona selu tako i u mitu. Oduvijek sam imala želju da izlažem u Zemaljskom muzeju BiH. Osim što je muzej krovna naučno-istraživačka, kulturna  institucija u BiH, pa izlaganje u tako bitnoj kući sa sobom nosi svojevrsni prestiž, iskreno mislim da moj rad nje mogao biti nigdje drugo bolje kontekstualno i ambijentalno smješten. Osim što se u svom radu približavam disciplinama etnomuzikologije etnologije, folkloristike, arheologije, koje se u muzeju naučno obrađuju, dosta svog istraživanja za projekt POČIMALJA sam obavila upravo u knjižnici muzeja. Rad GORGO je također fabriciran u Sarajevu, tako da mi je bilo iznimno bitno prikazati ovaj rad u Sarajevu, vratiti rad gradu i muzeju. Ova izložba je moja prva samostalna izložba u Sarajevu nakon izložbe 2007. u Umjetničkoj galeriji BiH, koju sam otvorila povodom nagrade Zvono. Trebalo je neko vrijeme da uvjerim upravu Zemaljskog muzeja BiH u svoj projekt, no od momenta kad su se uvjerili da nudim ozbiljnu suradnju i kvalitetan rad naša suradnja je te tekla fantastično, čak se muzej uključio u koprodukciju djela izložbe. Stvarno sam ugodno iznenađena nivoom podrške koju sam dobila i od uprave i od uposlenika, pa posebno bih se htjela zahvaliti Ani Marić i Emiru Muteveliću. Sale za izložbe Zemaljskog muzeja su rijetki dobro opremljeni izlagački prostori u gradu Sarajevu, sa čistim zidovima, visokim plafonima, profesionalnom rasvjetom, grijanjem, uljudnim osobljem. Nedostatak brige za prostore vizualnih umjetnosti i za vizualne umjetnike od strane države i grada sraman je i može da služi kao ogledalo u koje ovo naše podivljalo društvo može zaviriti i  prepasti se nakaze u odrazu.

Sa svojim postavom rada POČIMALJA u paviljonu zbirke etnologije, moj rad je bio u direktnom dijalogu sa postavkom te zbirke, nimalo izvan konteksta, štaviše, mislim da se moj rad na jedan inovativan način nadovezao na misiju muzeja kao čuvara baštine. U radu POČIMALJA, preko kompjuterske kontrole i sinkroniziranih kinetičkih objekata, videa, zvukova i svjetala posjetiteljima otkrivam svoju interpretaciju običaja tepsijanja. Radovi iz ciklusa GORGO, koji je posvećen ženi sa zmijama umjesto kose, bili su  izložen u paviljonu prirodoslovnih nauka i to u prostoriji koju u muzeju kolokvijalno nazivaju Zmijarnik. Osim te sretne okolnosti, oklop od GORGO zrcali kostur žene ratnice koja je izložena u stalnom postavu kolekcije prethistorije. Jedan posjetitelj izložbi je komentirao da moja izložba u kontekstu Zemaljskog muzeja kao da je rezultat naprednih muzejskih praksi kakve se mogu sresti, na primjer, u Londonu, gdje se muzeji sa historijskim i prirodoslovnim zbirkama otvaraju suvremenim umjetnicima, koji kroz svoje interpretacije historijskih ambijenata i nekadašnjih izlagačkih i sakupljačkih praksi uvode u muzeje napredne ideje. Bilo bi sjajno da sam muzej ima vlastiti program gdje se pozivaju suvremeni umjetnici da na osmišljen i odgovoran način aktiviraju zbirke i otvaraju polja interpretacije odnosa prema korištenju baštine.

Izložba nosi ime POČIMALJA, što je izraz posuđen iz folklora, koji označava ženu koja otpočinje pjesmu koju druge žene prihvaćaju u višeglasju. Taj oblik pjevanja, poglavito u ruralnim krajevima, zove se pjevanje u sekundama. Takvo pjevanje po tonalitetu odstupa od kanoniziranog Zapadnog poimanja harmonije, diskordično je. POČIMALJA je moj mentalni konstrukt grlene žene koja predvodi druge u slavljenju vlastite i kontra dominante kulture. Sam izraz „počimalja“ se ne javlja u vezi sa tepsijanjem, ali ih ja povezujem – figure počimalja i tepsijašica, preko oslobođenog ženskog glasa koji kroz vjekove, i to uvijek unatoč cenzuri i opresiji, nalazi način da stvara i da se veseli. Kako je precizno primijetila kustosica izložbe Ana Dević, ja interpretiram tepsijanje kao proto-feminističku gestu i izraz potisnutog ženskog subjektiviteta.

Tradicija i suvremeni umjetnički izraz

Kako ste istraživali regionalnu folklornu žensku glazbenu praksu „tepsijanja“? Na koji način vaša izložba potiče dijalog između tradicije i suvremenosti?

U svoje istraživanje o tepsijanju sam krenula kao svako normalan, preko Google-a. Ubrzo sam shvatila da sam iskopala sve što postoji o tepsijanju na internetu, te sam se okrenula tradicionalnom obliku transmisije znanja, usmenim putem, kroz zapitkivanje, slušanje, i gnjavljenje svojih zbilja sjajnih sugovornika. Prvo sam se javila Damiru Imamoviću – pored toga što ga smatram drugom, smatram ga i mentorom i prvom osobom koju zovem kad mi treba neka informacija vezana za folklor i usmene tradicije. On me je uputio na Tamaru Karaču sa Muzičke akademije, Nirhu Efendić iz Zemaljskog muzeja, Nailu Ceribašić sa Instituta za Etnologiju u Zagrebu i, na kraju, Ivu Nenić sa Fakulteta muzike u Beogradu.

Naila Ceribašić mi je poklonila svoju knjigu, koja mi je bila korisna u detektiranju problema u bavljenju folklorom, pojmovima kao što su izvornost, folklorizacija, autentičnost. Kod nje sam došla i do prve verzije studije austrijskih etnomuzikologa Franza Födrmayera i psihoakustičara Werner A. Deutcha, koji će se kasnije pokazati ključnim za moj rad. Tamara Karača mi je dala ubrzani kurs iz etnomuzikologije u par posjeta njenom kabinetu i prva mi je opisala što je to počimalja. Tamara me je uputila i na jednu od mojih  trenutno najbližih suradnica, Azru Pondro, tepsijašicu, počimalju i iskusnu folkloristicu sa dugogodišnjim stažem u KUD Baščaršija. Od Azre sam naučila tepsijati, ali i puno toga iz folklora i običaja. Naučivši tepsijati, i ja se osjećam kao nositeljica te tradicije.

Kroz cijeli proces rada na POČIMALJI zamišljala sam sudbine, živote, smijeh, suze i toplinu žena iz regije koje sam promatrala na arhivskim fotkama, a koje se zaigrano okupljaju oko tepsije. Tijekom svog istraživanja slušala sam, tepsijala, gledala i čitala. Uvjerena sam da su žene počele vrtjeti tepsiju iz zabave kao igru, pa tek poslije su je tretirale kao idiofoni instrument i disk u koji se pjeva. Istovremeno mi je bila jako bitna Födrmayerova i Deutcheva studija, koja dokumentira eksperiment u tonskom studiju uz pomoću kojeg su reproducirali, zabilježili opisali složene akustičke efekte koji se pojavljuju kod interakcije glasa sa tepsijom u vrtnji. Njihova studija je potpuno odvojena od etnološko-antropološkog sagledavanja običaja tepsijanja, apstrahira ga i svodi ga na čiste vrijednosti. To mi je omogućilo da se i ja opustim i uvidim da se sa tepsijom može  eksperimentirati, pretvoriti ju u skulpturu, u reflektivni objekt, koristiti u novim zvučnim kompozicijama ili kao pratnju dekonstruiranim folklornim napjevima. Mislim da je moja izložba dobar primjer otvaranja i približavanja današnje publike tradiciji i narodnim običajima koje se generalno smatra konzervativnim, nedovoljno urbanim, nazadnim. Istovremeno, tradicija je podložna ideološkom i nacionalnom svojatanju, pa ju moramo čuvati i od takvih opasnosti. Moja izložba u jednu ruku slavi vrijeme i način života i bivanja koji je iznjedrio divne obrasce i običaje iz zajedničke, kolektivne, folklorne svijesti. Sa druge strane, kroz izložbu demonstriram kako se iz tradicije mogu iskoristiti određeni motivi sa kojima se može igrati i koji se dalje razvijaju kroz suvremeni diskurs – ne ostaju zakopani u prošlosti, već ih se nanovo otkriva i na taj način im se osigurava opstojnost.

Umjetnost i razgovor

Izložba je praćena i kustoskim vođenjem, diskusijama i druženjima… Kakve su reakcije publike na Vaš rad i izložbu do sada? Da li Vam publika pomaže da otvorite neke nove istraživačke procese?

Sama oduvijek tvrdim da mi je puno draže otići na predavanje umjetnika tzv. artist talk, nego obići deset izložbi. Smatram da su popratni programi koji pomažu da se umjetnički rad smjesti u širi kulturološki okvir – okrugli stolovi, predavanja, aktivacije kroz izvedbene događaje – jako bitno ne samo za razumijevanje rada, već da se publici približe koncepti, motivacije i rezoni koji su u pozadini i nisu čitljivi na prvu. Na taj način se educira publika i približava umjetnički proces.

Tokom trajanja izložbe priredile smo Summit tepsijašica, značajan historijski događaj gdje je po prvi put ikad zabilježeno kako šest tepsijašica tepsija zajedno, na istoj pozornici. Hvala mojim tepsijašicama i pjevačicama Ivi, Azri, Lamiji, Neiri, Edvini i Zerini. Nakon summita upriličena je mini-konferencija, gdje su o polju etnomuzikologije i ulozi etnomuzikologije u društvu danas razgovarali Iva Nenić sa Fakulteta muzike iz Beograda, Damir Imamović i Marko Kölbl sa Fakulteta za muzičke umjetnosti Beču. Takva predavanja uglavnom organiziram radi sebe, tako naviše naučim. Od ostalih programa, upriličili smo vođeni obilazak izložbe i razgovor između Damira i mene za studente koji su došli posjetiti izložbu kao dio programa internacionalnog simpozija Muzikološkog društva FBiH. Izložba i svi popratni programi su bili jako dobro posjećeni što me je stvarno ugodno iznenadilo. Reakcije su jako dobre, to možda ima veze i sa tim da se u radu bavim našom regionalnom tradicijom koja je ljudima bliska, pa se u tom i nekako prepoznaju. Inače, kad radim veće izložbe općenito su dobre reakcije jer, iako su moji radovi značenjski, sadržajno i konceptualno složeni, u njima se može uživati i kroz visceralni doživljaj jednostavnog i oplemenjujućeg djelovanja lijepog objekta. Mislim da se estetikom može premostiti jaz koji postoji između suvremene umjetnosti i generalne publike. Nisam do sad imala tu sreću mi šira publika pomogne u kreativnom procesu i rado bih da tako ostane. Mnogi koji nisu sami bliski nekom kreativnom radu ne mogu shvatiti koliko je umjetnik investiran u svoj rad i proces. Glupa pitanja, površne komentare, nečija mišljenja ili sugestije u vezi s mojim radom često doživljavam kao izraze nepristojnosti. Ali, ako se izražava apsolutno divljenje i ushit, spremna sam istrpjeti površni komentar.

Kako vidite svoju umjetničku praksu u narednim godinama? Postoje li specifične teme ili projekti koje biste željeli istražiti?

Ne mogu pretpostaviti gdje će me moja praksa odvesti u sljedećih nekoliko godina, ali imam konkretne projekte koje želim realizirati. Nastavljam promišljanje folklornih formi kroz tajni istraživački projekt koji nazivam „Egzoneracija tradicije“. Nastavljam se baviti antikom, ali ovaj put me ne zanima grčka mitologija, već se bavim rimskim zidnim slikarstvom kroz prizmu suvremenih teorija vizualne kulture, i to na konkretnom primjeru Vile Poppaee. Taj projekt nazivam „Arheobotanika & Apokalipsa“ i već sam počela sa istraživanjem. Godinama se već spremam napraviti eksperimentalni film o Mici Todorović, samo trebam sjesti i napisati scenarij. Nastavljam sa radom na slikama zlatim listom na staklu, dobila sam sredstva da napravim studijsko putovanje da izbliza gledam slike Alphonsa Muche koji je za Austrougarski paviljon, tj “Bosansku kuću“, na Svjetskom sajmu 1900. naslikao poznatu sliku „Alegorija Bosne i Hercegovine“ u viskom secesijskom stilu. Dalje razvijam i usavršavam ideju da se izložba po principu partiture predstavlja posjetiocu kao „kazalište ali drugim sredstvima”, preko automatizacije digitalnih, svjetlosnih i mehaničkih elemenata. Nedavno sam bila na BH radiju u režiji za dramski program, pa sam sad inspirirana da se vratim svojoj staroj ljubavi, radio drami! Projekata i ideja ne nedostaje, jedino što bi bilo super je da se koji rad u međuvremenu i proda.