Piše: Lamija Milišić
U „Budućnost“ nas uvode bijele riječi projektovane na crnu plohu, što visi iznad teatarske scene. Te riječi čine pripovijest o albatrosima kao simbolu čovjekove okrutnosti prema prirodi i svemu neljudskom. Te riječi, te divno sročene riječi koje nerijetko odvode našu pažnju daleko od dešavanja na sceni – od koga potiču?
Foto: Dženat Dreković
Njihova funkcija podsjeća na glasnika ili pak hor, koji uvodi i komentariše radnju predstave. Njihova funkcija stoga jeste didaktička, ona usmjerava značenje, učvršćuje svjetonazor u koji se teatarskim svijetom želi proniknuti. No, ta funkcija bi mogla imati i dijalektički potencijal: dovesti pod sumnju značenje koje bismo iščitali iz radnje i time stavili znak jednakosti između budućnosti i – sudbine.
Foto: Dženat Dreković
Dakle, od koga i otkud potiču te riječi nad scenom „Budućnosti“? Umjesto ljudske figure, tačnije ljudskog glasa koji bi ih izgovarao – režiser Žiga Divjak se odlučio da te riječi sceni oduzme ekran. Time je njihova poruka naizgled lišena antropocentričnosti, ali pritom je učinjena krucijalna stvar koja je u mogućnosti promijeniti značenje cjelokupne predstave.
Foto: Dženat Dreković
Evo o čemu se radi. Struktura „Budućnosti“ se sastoji od sekvence prizora jednake, pomno ustrojene forme. Svaki od njih počinje raspodjelom likova unutar centralnog predmeta upečatljive i svedenim sredstvima vrlo efektne scenografije (Igor Vasiljev) – velikog pješčanika. Potom, likovi razmješteni po ovako sugerisanoj plaži počinju (svaki na svom samoproglašenom teritoriju) ponavljati mikroradnje tipične za ljude na ljetovanju. Glumački ansambl je pritom sjajno sinhronizovan pa, iako glume lišeni gotovo ikakve govorne radnje i, što je bitnije, utjelovljuju tipske, klišejske ljudske kreature – svaki član ove glumačke konstelacije uspijeva dočarati ne toliko svoj pojedinačni lik. koliko taštu, zajedljivu, sebičnu ili u svakom slučaju pakosnu ljudsku osobinu koju na koncu prepoznajemo kao značajku ljudskog roda. Nadalje, pomenuta repeticija radnji u svakom prizoru postepeno prerasta u haos. Ovaj opetovani prikaz entropije kao učinak ili pak metoda ljudskog djelovanja, koje od tog idiličnog pješčanika pravi smetljište, najveća je snaga ove predstave.
Foto: Dženat Dreković
Zvuk kao teatarsko sredstvo doprinosi ideji „sporog nasilja“ kojim kao ljudski rod nanosimo štetu prirodi. Tom sporom nasilju plastike je „historija kratka, a budućnost neograničena“, ono je nijemo poput ljudi na sceni, ono je tupo poput njihovih silnih udaraca o pijesak, ono prikriva tragove suptilnim šumom kojim lopata ravna pijesak između prizora.
Foto: Dženat Dreković
Međutim, tako ostvaren zvuk u predstavi ima i svoju drugu stranu. Budući da je svaki lik „Budućnosti“ gotovo nijem, njegovi / njeni postupci su svedeni na činjenične, mehaničke radnje – one se ne iskušavaju niti opravdavaju riječima. Time se planski ništi arbitrarnost postupaka pripadnika ljudskog roda u ovoj predstavi. Tim se rizikuje sporadična predvidljivost pojedinih prizora, a time i smanjuje efekat pomenute entropije.
Foto: Dženat Dreković
Ne zaboravimo, radnju većinu vremena prate riječi glasnika nad scenom, i one na sebe uzimaju breme produbljenja (tačnije, objašnjenja) dešavanja na sceni. Dramska radnja ondje je u službi riječi, inače sjajno napisanog eseja, gotovo manifesta o odgovornosti čovjeka za prirodu i svijet koji nastanjuje.
Foto: Dženat Dreković
Posljedica svega ovoga jeste da, s jedne strane, scena ostaje jalov odjek vrlo potentnog teksta koji nad njom visi. S druge strane, „Budućnost“ nimalo slučajno ne postavlja na scenu glasnika koji bi ljudskim glasom i tijelom izlagao njen koncept. Time bi se na scenu uveo pojedinac koji odstupa od one ranije opisane mase nijemih ljudi, koji sve rade po inerciji. Time bi se publici oduzeo inače uspješno izgrađen osjećaj odgovornosti bez izuzetaka, čak i osjećaj stida radi pripadnosti ljudskom rodu – a to je upravo potencijal, klica nade za našu budućnost.
