Piše: Tamara Zablocki
Foto: Haris Čalkić
Predstavljajući raritet u glumačkom svijetu, Lana Delić svojim ulogama pristupa bez trunke izvještačenosti, sujete ili oholosti. Srećom, ponekad je u životu sve po zaslugama, pa su njenu lakoću na sceni dosad primijetili žiriji brojnih teatarskih festivala u našoj zemlji. U maju je nagrađena za ulogu u predstavi “Moja fabrika”, a već početkom juna, samo tren prije nego što će junski broj Urban magazina otići u štampu, na Teatar Festu Doboj najboljom je ocijenjena njena izvedba u predstavi “Gluha svadba”. Akademija vam, kako sama kaže, može dati znanje, ali ne i osobnost. S ovom tvrdnjom se ne bismo mogli više složiti. S Lanom Delić, zaljubljenicom u prirodu, izviđaštvo, odbojku, te strast i zaigranost koju teatarske daske nose sobom, razgovarali smo o nagradama, glumačkoj profesiji i stremljenjima.
Na XVI festivalu bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra Zenica – Sarajevo 2017. predstava “Moja fabrika”, koju je po motivima istoimene knjige Selvedina Avdića u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica režirala Selma Spahić, okitila se s najviše nagrada. Jedna od njih, nagrada za najbolju epizodnu ulogu, pripala je Lani Delić. Riječ je o predstavi u kojoj nema istaknutih uloga, već veliki ansambl sve vrijeme radi i diše kao jedan organizam – baš kao fabrika u kojoj svi pogoni moraju funkcionisati jednakim kvalitetom da bi proizvodnja bila nastavljena – te je u tom kontekstu ova nagrada još i zanimljivija. Kako sama kaže, osvojena nagrada joj je donijela pomiješane emocije, od sreće do stida.
“Postoje predstave ili dramski tekstovi koji imaju jasno postavljenog glavnog lika koji se ističe obimnošću i kompleksnošću zadatka. “Moja fabrika” upravo bježi od takvog okvira i postavlja svakog glumca i glumicu i kao statistu i kao protagonistu tokom cijele predstave. Ono zbog čega me obuzela sreća je saznanje da sam se upravo u mnoštvu odlično odigranih uloga izdvojila – neću reći kao najbolja uloga, već prije kao najizražajnija. Istovremeno, osjećala sam i stid jer na ovu predstavu gledam kao kolektivni čin gdje me bilo koje izdvajanje u pozitivnom ili negativnom smislu tjera da pomislim: “Izvinite, ali ja sam samo isti dio vas.” S ansamblom sam se nakon nagrade našalila tako da sam rekla: “Ovo je nagrada za moj ansambl, a ja sam samo unaprijeđena u šeficu pogona” (smijeh).
Za glumca ili glumicu bitno je da traje
Na sceni dopadljiva onako kako samo nepatvoreni talent i prirodnost mogu biti, Lana Delić je odavno navikla dobijati slične nagrade. U posljednjih nekoliko godina, nagrađivana je za ulogu Maje u predstavi “Grebanje ili Kako se ubila moja baka”, u režiji Selme Spahić, te za ulogu Tamare u predstavi “Mousefuckers” Stevana Bodrože. Za nagrade ne zahvaljuje pukoj sreći, nego radu na sebi. “Nisam od onih koji se mogu pohvaliti da ih prati sreća. Mislim da je upravo manjak sreće u mojim počecima od mene napravio dobrog čovjeka i odličnu umjetnicu. Oprostite na skromnosti, ali tako je. A da bi to postao, moraš osvijestiti, izvući iz svoje škrinjice osobine koje svi imamo u većoj ili manjoj mjeri: sujetu, sebičnost, frustracije, komplekse, strahove, nesigurnosti, a potom ih maknuti iz svog bića kako bi ono nesmetano moglo da bivstvuje i biva kreativno. A prije svega toga, egu zauvijek treba ugasiti svjetla pozornice.“
Za glumca ili glumicu je bitno da uspije, naglašava, ali je još bitnije da traje. “Predstava je kolektivni čin i svaki glumac mora ostati dostojanstven djelić te slagalice, a to može samo ako dovoljno istražuje, bavi se likom i samim sobom. Mora osluškivati energiju cjeline i pojedinca, prihvatiti različitosti, zadržati radost igre i ulaska na scenu sa strašću u očima. To je sve jako teško i, naravno, ne uspijevam ni ja u nabrojanom, ali se trudim uvijek vraćati na to, ukoliko krenem drugim, neproduktivnim putem.”
“Tajnu” vlastitog dosadašnjeg uspjeha objašnjava životnošću i strašću s kojima izlazi na scenu. “Vjerujem da publiku, pa i žiri, osvoji to što ja na sceni zaista živim, što sam puna strasti. A strast ujedinjuje dva pozorišna principa, eros i tanatos. Igra bez kalkulacije i interesa, ostrašćena i iskrena, mora naći put do onih preko puta mene.” U slučaju “Moje fabrike”, dojam pojačava i to što glumci na sceni osim teksta iz Avdićeve knjige pripovijedaju i lične, intimne, porodične, bliske im pripovijesti, zahvaljujući čemu se prepliću priča o jednoj fabrici, čitavom jednom gradu i glumčev lični pogled na njih. “Nisam od onih glumaca ili glumica koji sa scene neće da dijele svoju intimu. Govoriti i svoje intimne priče za mene je samo još jedno glumčevo oružje u svrhu ostvarenja cilja”, dodaje.
Slučajno ili prije će biti da ne, dvije od tri spomenute predstave u kojima je prepoznata Lanina glumačka umješnost, “Moju fabriku” i “Grebanje ili Kako se ubila moja baka”, režirala je Selma Spahić, čiji je rediteljski senzibilitet prepoznat kao naročit na današnjoj bh. teatarskoj sceni. Ta naročitost je dobrim dijelom zaslužna i za uspjehe koje, igrajući u njenim predstavama, nižu glumci i glumice, mišljenja je naša sagovornica.
“Počinjem da mislim – i volim da mislim – da smo Selma i ja dobitna kombinacija kad je rad na sceni u pitanju. “Grebanje” je postala najnagrađivanija predstava u istoriji zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta, a čini mi se da se i “Mojoj fabrici” piše sličan scenarij. Ako bih mogla birati, izabrala bih da čitavog života radim sa Selmom Spahić. Volim njenu estetiku, požrtvovanost, inteligenciju, maštovitost, zaigranost i ludost upakovanu u jednu divnu suptilnost. Upravo tom suptilnošću ona glumčev nekvalitet pretvara u kvalitet na sceni, što rijetko kojem reditelju polazi za rukom. Mislim da smo suštinski vrlo slične, dovoljno senzibilne i osjetljive, a s druge strane i dovoljno jake i ambiciozne. Ona je iz mene izvukla monolog “Mrzim” koji je ostavio veoma jak dojam na publiku i žiri “Moje fabrike” i na tome joj mogu samo zahvaliti.”
Gluma čini da živim svoj san
Desetljeće nakon što je diplomirala glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi prof. Miralema Zubčevića, Lana iza sebe ima tridesetak profesionalnih predstava, iskustvo rada na filmu, televiziji, u reklamnim kampanjama. U zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu je stalno angažovana kao članica ansambla. No, nisu svi njeni kolege i kolegice te sreće. Prilike za glumce i glumice u Bosni i Hercegovini, koji svake godine pristižu na tržište rada s nekoliko akademija širom zemlje nisu brojne, niti savršene, ali, prema mišljenju naše sagovornice, odgovornost za to dijelom snose sami, razmišljajući na neproduktivne načine.
“Činjenica je da u BiH godišnje diplomira oko tridesetak glumaca i glumica, a istovremeno otvorenih radnih mjesta postoji jedno ili nijedno. Jasno mi je u kakvoj sredini živimo ali mi nije jasno kako u odnosu na to mlad čovjek ne ide korak dalje. Letargični su, napušeni, mrsko im je da misle, a da se bore – o tome neću ni da govorim. Nije mi jasno zašto glumci iz BiH, recimo, upišu magistarski u Beču, npr. iz mjuzikla i onda imaju namjeru poslije se vratiti u BiH, reći da su magistrirali, a da nemaju posla. Pa, kako će imati? Koliko se to mjuzikla radi u Bosni i Hercegovini? Kako očekuješ da ćeš upisati magistarski u inostranstvu iz sadnje kokosa, ananasa i papaje, a potom u BiH tražiti posao u struci? I lako je kukati, ne misliti, reći ‘Svima je isto, ima i gore, kud svi Turci tu i mali Mujo…’ E pa, Mujo, ako je tako, onda se nemoj ni baviti ovim poslom ‘nako, jer je i previše ‘nako umjetnika na tržištu.”
Bez obzira na nevesele prilike u kojima se čitava bh. kulturna scena nalazi, glumu još uvijek smatra najljepšom profesijom na svijetu i izborom u kojem nije pogriješila. “Gluma me čini najsretnijom osobom na svijetu. Vrlo sam senzibilna osoba i nijedna druga profesija od mene ne bi napravila ovo što sada jesam: zadovoljna, bogata svim svojim manama i vrlinama. Gluma mi je dala mogućnost da radim na sebi, upoznajem i otkrivam sebe, što nijedna druga profesija ne čini, barem ne u tolikoj mjeri. A kroz upoznavanje sebe učim i ne suditi drugima kroz sebe, to je moja vodilja. Ne osuđujem ljude i njihove postupke, jer svako ima svoje greške i svoj put učenja i spoznaje.”
Zahvaljujući izboru profesije već sada živi svoj san, kaže nam, ali ne bi se bunila ni da budućnost bude još svjetlija. “Bavim se profesijom koju obožavam i koja me ispunjava, naljuti i izludi, ali me čini živom i prisutnom. Voljela bih u budućnosti “pružiti pipke” i u regionu, ali o tom potom. Lik Medeje i Lady Macbeth su likovi koji me provociraju još iz školskih, a potom i iz studentskih dana, tako da bih uz dobrog reditelja ili rediteljku i dobrog partnera željela odigrati te likove. Voljela bih doživjeti 90. i dobiti nagradu za životno djelo, a da neko pomisli: “E, ona je baš bila zvijer na sceni!” (smijeh) Voljela bih raditi s Oliverom Frljićem, Erminom Bravom, Saninom Milavićem, Aleksandrom Seksanom… Za početak dajte da to završim pa ću nastaviti sa željama (smijeh).”
