Čast da otvori novu sezonu predstavljanja članica i članova Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine (ULUPUBiH) „Umjetnost u izlogu“ pripala je kostimografkinji Lani Lončarević, koja svoje kostime u galerijskom prostoru najradije voli vidjeti žive, baš kakvi su oni i na sceni, te postavke na kojima izlaže uvijek kombinuje s performansima.
Foto: Admir Kuburović i lična arhiva
Piše: Tamara Zablocki
Lana Lončarević je nakon završenog Odsjeka za kiparstvo na Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu diplomirala slikarstvo na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, a s kostimografijom se susrela još u počecima studija. „U svijet kostimografije ušla sam zahvaljujući kostimografkinji Ameli Vilić, s kojom sam najprije sarađivala u radu na opereti ‘Šišmiš’, što je bilo zaista dragocjeno iskustvo. Prvo što mi je Amela rekla bilo je: ‘Želim da vidim imaš li afinitet.’ Za trideset haljina koje su korištene u opereti trebalo je osmisliti aplikacije i imala sam sat vremena da od zlatnog materijala kreiram aplikacije za crvene haljine. Vrijedno sam radila i u tih sat vremena uspjela namaštati i izrezati aplikacije koje su se Ameli svidjele. Bio je to početak naše saradnje, a već nakon dva zajednička projekta rekla mi je da mogu dalje raditi sama. Zahvaljujući tom iskustvu, zaljubila sam se u kostimografiju i pozorište, jer je prekrasno vidjeti kako ono što namaštaš zaživi na sceni“, priča nam Lana na početku razgovora.
Kostimografija nije posao, već poziv
U godinama koje su uslijedile, radila je na predstavama „Bajka koju idiot priča“, „Skidanje“, „Odumiranje međeda“, u kojoj je radila i scenografiju, mjuziklu „Cabaret“ te mnogim drugim baletnim, dramskim i operskim projektima, ali i do angažmana na televiziji, te je radila kostimografiju za dječije emisije, za serije, filmove, muzičke spotove i reklamne kampanje. „Upoznala sam se sa svim granama kostimografije, da ih tako nazovem, jer se radi o umjetnosti koja je dosta široka i koja svoje mjesto ima gdje god treba osmisliti vizuelni identitet. Svakako, potpuno je drugačije raditi kostime za pozorište, gdje je kostim živ i gdje postoji interakcija s publikom, kao i probe na kojima se stvari mogu razrađivati i mijenjati, te za televiziju, za seriju, film, muzički ili reklamni spot, gdje se svaki, i najmanji detalj, šav i greška vide, jer je kamera nemilosrdna, i gdje nakon snimanja nema više prostora za povratak. Sve ima svoje izazove i svoje ljepote, prednosti i mane, te su svi ovi mediji vrlo interesantni za rad.“
Svoja znanja Lončarević rado dijeli s mlađima. Osim što je učenice i učenike Srednje škole metalskih zanimanja učila da izrađuju nakit od bakra, na poziv Osmana Arslanagića također je dobila priliku o kostimografiji podučavati studentice i studente Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, na čijim projektima također često radi.
„Studenticama i studentima sam se jako svidjela, pa su me često zvali ili kao stručnu konsultanticu ili kao kostimografkinju, te sam radila na brojnim njihovim diplomskim radovima, kratkim filmovima i predstavama. U svaki od tih projekata ulazila sam kao da mi je prvi i posljednji, bilo mi je u cilju da ih naučim kako da komuniciraju s kostimografom jer su neki od njih možda upravo zahvaljujući meni prvi put došli u susret s profesionalnom kostimografkinjom. Htjela sam da nauče šta je moj posao, a šta rade drugi ljudi, poput garderoberki i garderobera, krojačica i krojača. Veliko mi je zadovoljstvo što me neki od njih i danas, nakon što su završili akademiju, zovu da radimo zajedno na njihovim profesionalnim projektima.“
Za kostimografiju kaže da nije uvijek isplativa i da podrazumijeva ulaganje velike količine ljubavi. „Kostimografija je poziv, a ne posao. Morate pomalo biti idealista i ludo zaljubljeni u to što radite“, ističe. Njen rad na kostimima počinje pozivom rediteljke ili reditelja i čitanjem dramskog predloška ili scenarija. „Potom slijedi psihološka analiza likova, moram odrediti šta bi oni nosili, a šta ne bi nosili, kakvi su ljudi, šta rade, kako se trebaju predstaviti, a zatim to povezujem s ljudima koji će te likove igrati, s njihovom fizionomijom i karakterom. Dakle, dvije ličnosti spajam u jednu, a tu je i treći glas koji moram poštovati, reditelja ili rediteljke, koji imaju svoju viziju na koji način lik treba biti predstavljen. Tek tada radim na skicama, koje su jako važne i u kojima talenat za crtanje postaje primaran, jer bez dobre skice se kostim ne može skrojiti. Skica mora uzeti u obzir i pokrete lika, ali i konačni vizuelni dojam koji lik mora ostavljati.“
Glumice i glumci moraju zaboraviti da nose kostim
Bez obzira na to da li se za određenu predstavu, operu ili neku televizijsku emisiju prave novi kostimi, kupuju ili se koriste postojeći, što omogućuje pozorišni fundus, dobra komunikacija s rediteljem je neizostavan dio kostimografskog posla koji u djelo provode krojačice i krojači. „Završni dio posla su kostimske probe i probe na sceni, koje omogućuju da vidimo kako se kostim ponaša na sceni, a svaka od ovih faza podrazumijeva predan rad. Recimo, radeći kostime za ‘Cabaret’, najprije sam provela sate i sate na koreografskim probama, snimajući pokrete plesačica i analizirajući na koji način se svaka od njih kreće, koliko se koja naginje i podiže nogu, jer ‘Cabaret’ jeste provokativan, ali ne smije biti vulgaran, i morala sam paziti da se ta granica ne prekorači, da se ne vidi ni milimetar intimnog dijela tijela koji se ne bi trebao vidjeti i da je svaki pokret zaštićen, a kostim apsolutno funkcionalan, jer glumice i glumci moraju zaboraviti da nose kostim i posvetiti se ulozi.“
Budući da se radi o timskom radu, u poslu joj je, kaže, najvažnije da cijela ekipa postigne zajednički cilj. „Svi mi imamo dozu sujete i ega, voljeli bismo da smo u pravu ili najbolji u nečemu, ali u ovom poslu spuštam loptu. A to može samo ljubav (smijeh). Slušam tuđe potrebe i želje, trudeći se da rad protiče u dobroj atmosferi, jer naš zajednički projekat je veći od mog bivanja u pravu. Možete napraviti super kostim, ali ako on nije funkcionalan i ako nije ono što su rediteljka ili reditelj zamislili, te ne komunicira na sceni, onda niste uradili dobar posao“, ističe, dodajući da kostim na sceni nije modna revija. „Često me pitaju zašto ne priređujem revije, i ja zaista mogu pomoći nekom da se stilski izrazi i napraviti originalnu haljinu ili odijelo, to sam i radila, radim i danas, ali kostim je nešto drugo. Kostim je živ, kostim priča priču.“
U nastojanju da ljudima približi primijenjene umjetnosti, sarajevska Galerija ULUPUBiH priređuje niz izložbi svojih članica i članova naziva „Umjetnost u izlogu“, tokom kojih građanke i građani imaju priliku i razgovarati s autoricama i autorima, te saznati nešto što ih zanima o određenoj primijenjenoj umjetnosti. U martu „Umjetnost u izlogu“ je ugostila Lanu Lončarević i njene kostimske kreacije. „Radi se o kostimima rađenim za dramu, operu i balet, koje je publika mogla vidjeti prošle godine u Galeriji Novi hram, a dio postavke su i fotografije kostima. Kad god izlažem svoje radove, volim da to bude zanimljivije od obične izložbe kostima na lutkama, te zato uvijek pozivam plesačice i plesače, pjevačice i pjevače koji izvode performans i time na poseban način predstavljaju moje kostime i njihovu priču, a tako je bilo i ovaj put. Bez obzira na to što toliko volim svoj poziv, rado izlazim iz okvira kostimografije i iznimno uživam u novim pogledima na nju“, ističe Lana za kraj.
