Razgovarala: Elma Hodžić

Rođena 1978. godine u Sarajevu, svoj umjetnički put Lejla Ćehajić započinje diplomiravši na Odsjeku za kiparstvo, Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, u klasi profesora Mustafe Skopljaka. Nakon toga, nastavlja s postdiplomskim studijem iz oblasti kiparstva na temu “Skulptura kroz igru likovnih i izražajnih elemenata teatra i lutkarskog teatra”. Od 2005. godine Lejla je član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBIH), a od 2010. do 2014. godine bila je član umjetničkog savjeta istog udruženja. Radove je predstavljala na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama, istražujući različite teme i stilove kroz svoje kiparske radove. Uspješno je koristila svoje znanje iz kiparstva kako bi doprinijela interdisciplinarnim projektima iz oblasti kulture, spajajući likovne i izražajne elemente teatra i lutkarskog teatra sa svojim kiparskim istraživanjima. Vjeruje da je uloga umjetnosti u pružanju kritičkog osvrta na društvene fenomene i procese. Radi kao profesorica u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.

Kako biste opisali svoj umjetnički stil?

Radije bih da i meni neko drugi o tome nešto kaže… ali, evo, koristim se skulpturom u izražavanju, na različite načine, različitim materijalima ili predmetima u kreiranju trodimenzionalnih, prostornih predstava nečeg što želim reći. Volim asamblaž, figuraciju, koristiti se čarolijom spajanja raznorodnih predmeta i materijala i mojih skulptura… Radim različite stvari – nekad komične, nekad možda poetične, da izrazim atmosferu, psihološki portret, unutarnja dešavanja, ili reakciju na vanjske okolnosti.

Radost igre i posmatranja

Nerijetko otvarate društveno angažirane teme. Gdje pronalazite inspiraciju za kreativno izražavanje?

Možda imam sreću da sam zadržala u sebi radost igre, posmatranja. Nekako mi je kao odbrambeni mehanizam da vidim smiješno u tragičnom, i obrnuto. Igrom mogu povremeno pronaći neki način da se nosim s besmislom svega.

Brojni projekti su iza Vas. Na što ste ponosni? Koje izložbe ili projekti Vam posebno puno znače?

Posebno mi je draga prva izložba, koju su nam organizovali dok smo još bili studenti u razrušenom Domu mladih, bez krova, pod otvorenim nebom. Dom mladih, koji mnogo volim oduvijek, neki prvi eksperimentalni radovi u tom kružnom prostoru – pamtim magičnu atmosferu, ljude koji sjede sami, meditativno, druže se, pričaju, šute, hodaju u krug i nikom se ne odlazi…

Ponosna sam na portret Darija Džamonje koji je obilježio jednu godišnjicu u Šetalištu i tamo ostao, vjerovatno jer je bila čista emocija.

Znači mi mnogo svaki proces rada u kojem osjetim radost, istinu, jasnoću, oslobađanje. To se desi – ali nakon borbi, kao olakšanje.

Umjetnost u svijetu izokrenutih vrijednosti

Kako vidite ulogu umjetnosti u današnjem društvu?

Ista je kao i uvijek kroz istoriju i vrijeme, s tim da smo danas dosta otupljeni, bombardovani sa svih strana slikama, informacijama, materijalizmom. Izokrenule su se vrijednosti u glavama. Obezvrijeđeno je sve civilizovano. Teško se kroz tu kakofoniju probije nešto pametno, nekorumpirano, smisleno. Iluzije da “svi mogu biti sve”, bez puno truda, zaokupljenost sobom na neki narcisoidni način. Distrakcije zbog kojih je nekako sve teže ljudima baviti se ozbiljno ičim, ponajmanje samim sobom… Sve to nameće potrebu za povlačenjem pred stresom u izolaciju mikrokosmosa. Umjetnost bi u današnjem društvu trebala biti glas protiv svega toga: poziv na vraćanje sebi, promišljanju, kritičkom stavu bez obzira na ucijenjenost egzistencijalnim položajem. Lakše reći nego uraditi. Lakši ili teži put nas nekad definišu.

Radite u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Koliko Vam profesorski angažman pomaže da ostanete u stalnom kontaktu sa strukom? Kakve su nove generacije umjetnika? Ko su Vaši uzori ili inspiracija u svijetu umjetnosti?

U školi sam u kontaktu s onim čime se bavim,  vajarstvom, u nekim počecima… Zna biti dosta zahtjevno, ali i inspirativno. Novim generacijama nije nikako lako, dosta im je teže pronaći fokus pored svih ovih tehnoloških “olakšica”, koje su mač s dvije oštrice. Želja mi je da osjete ljubav i užitak u stvaranju, ljekovitost kreativnog procesa. Smijeh. Neke osnove, važnost truda i strpljenja, a put je dug pred njima, ko zna kuda će ih odvesti. Mogu se samo nadati da će nekima neko sjeme pozitivnog možda pomoći u nekim trenucima.

Što se tiče uzora – to su više principi, prepoznaš neka iskrena traganja, bez obzira na stil ili pravac, to osjetiš koliko god bilo različito od “tvog jezika”.

Neke ptice nikad ne polete

Kakva je pozicija umjetnika u bh. društvu? Kako se nosite s izazovima i preprekama u svom umjetničkom radu?

Pa, mislim da umjetniku i ne treba biti previše lako ili udobno igdje, samo što je ovdje nekako obesmišljeno sve skupa, ne vrednuje se u društvu, nije neka motivacija ako se osjećaš uzaludnim ili nevidljivim, da tvoja poruka ne dotiče, dok se slave šarene laže i laki spektakli bez uzroka. A i to je neka pozicija kad bolje razmislim, motiv sam za sebe, smiješno i strašno istovremeno. Borba je teška sa sobom, da se pokrenem i radim na sebi, bez obzira na sve. Ima ta potreba u stomaku – ali si i umoran od svakodnevnih “odbrana”. Velika je i glad za ljudima od kojih možeš nešto čuti, naučiti. Pa ih tražiš. Poticaj je i kad vidiš da se ljudi počinju interesovati, kad dobiješ neku povratnu informaciju… Mislim da je djelimična izolacija i odmak rješenje, boravak u prirodi. Baterije se moraju puniti, i održavati mentalna higijena.

Buđenje iz kolektivnog stanja obamrlosti

Nedavno je Vaš rad izložen na XII Sarajevskom likovnom salonu. Kako biste opisali svoj angažman u Udruženju likovnih umjetnika Kantona Sarajevo i koliko je danas bitno djelovati u strukovnom udruženju?

Ono što pokušavamo je dati priliku umjetnosti koja zavrjeđuje biti viđena, biti poticaj kvalitetnim mladim energijama, a i već ostvarenim, priznatim umjetnicima iz potpuno različitih umjetničkih disciplina i izraza, da se malo svi probamo trznuti iz ovog kolektivnog stanja obamrlosti i hrabrije damo sve od sebe radu. Treba vremena za to, ali akumulira se nešto. Dovoljno je da se desi jedna iskra da probudi ono uspavano u nama.

Da li imate neke planove ili projekte koje ćete nam predstaviti u skorijoj budućnosti?

Planova je dosta, pokušaću ostvariti neke ideje, skupiti snagu za ozbiljniji rad i na sebi, pa ko zna, možda nešto i bude od mene kad porastem. (Smijeh.)