U sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti Java postavljena je samostalna izložba nagrađivane bosanskohercegovačke skulptorice Lejle Ćehajić Brodovi. Odana humoru čak i kad obrađuje socijalne teme iz naše nimalo smiješne stvarnosti, te predana eksperimentisanju s najrazličitijim materijalima, nađenim i odbačenim predmetima, Ćehajić svojim radovima odaje počast zaboravljenom umijeću portretisanja. Za Urban magazin govori o Brodovima, humoru, umjetničkim djelima u neočekivanim ambijentima poput ćevabdžinica, te zahtjevnosti rada s mladima.
Piše: Tamara Zablocki
Foto: Haris Čalkić / VTF Studio
„Ljudi uvijek očekuju da stvarate u ciklusima, ali radovi obično ne nastaju tako“, kaže Lejla Ćehajić dok razgovaramo u njenom nevelikom sarajevskom ateljeu, u kojem su se ipak udobno smjestile stotine skulptura, kao u nekom muzeju portreta i groteske u kojem se morate zadržati satima da biste dobro proučili svaki detalj i podrobnije upoznali karaktere likova. Ciklusi su, ipak, zahvalni za samostalne izložbe i ostavljaju traga u pamćenju publike, te se ime ove skulptorice danas prvenstveno veže za njen stariji ciklus Minderpuze, koji je nastao kao umjetnička pohvala dokolici i odmaranju, te za Kopače, ciklus skulptura inspirisan ciklusom Vincenta van Gogha Iz života rudara i bosanskohercegovačke stvarnosti kopanja po kontejnerima u potrazi za jestivim smećem. U galeriji Java postavljen je njen novi ciklus Brodovi.
„Brodovi su došli prirodno poslije asemblaža koje sam radila, a koji ne predstavljaju tipičnu lutkinu kuću nego kao poetični, lirski prikaz ličnih i opštih priča funkcionišu kao svjetovi za sebe. Tu su i staklene kugle u koje na isti, lirski način smještam minijaturne svjetove koje posmatram, poput trafike na ćošku oko koje se okreće čitav svijet ovog kvarta. Brodovi su također svjetovi za sebe, svaki od njih plovi pun različitih detalja, usmjeren u vlastitom pravcu. Sve je počelo s naplavinama drveta koje sam nadograđivala različitim materijalima, a završilo je s raznovrsnim radovima od platna, žice, gline, kamena, stakla, metala, gipsa, na nekim su prisutne i zasebno rađene figure, poput lađara… Bilo mi je uživanje raditi na svakom od njih“, priča nam na početku o Brodovima, među kojima se smjestila i sirena koja sjedi na kamenu za struganje peta, svojevrsna posveta Minderpuzama.
Bogatstvo materijala i predmeta u kojima Lejla Ćehajić vidi potencijal za skulpturu rijetko se sreće u nekom opusu. Zahvaljujući Lejlinoj mašti, siluetu figure starice koja je činila dio njenog diplomskog rada na Akademiji likovnih umjetnosti, koju je završila u klasi Mustafe Skopljaka, tvori stari kaput očvrsnut tutkalom, a gotovo sa sigurnošću se može ocijeniti da nijedan rad u ateljeu nije napravljen od isprobane, ponovljene kombinacije predmeta i materijala. Za potrebe nastanka skulptura nije joj nezamislivo do u najsitnije dijelove rastaviti staru pisaću mašinu ili posegnuti u kutiju s industrijskim šarafima i maticama. „Predmet te pozove sebi, a on može biti bilo šta, grana, žica, puževa kućica. Sve što mi se nađe na putu, što mi dopadne šaka, uspijevam iskoristiti u radovima, jer svaki predmet ima svoju priču.“
Najsitniji detalji određuju karakter i portret
Portreti, najčešće modelovani od gline, najbrojniji su radovi u cjelokupnom opusu Lejle Ćehajić. Portret ju je, kako kaže, zanimao od početka, od samog ulaska u polje skulpture, a interes za njega nikad nije izgubila. Među portretima ove autorice već su čuvena bista Darija Džamonje u sarajevskoj kafani Šetalište, figura Everymana, koju je radila namjenski za Festival ulične umjetnosti, a manje poznat, ali ništa manje izvrstan, je Šah, koji je podrazumijevao izradu 32 različita portreta figura, od kojih svaki progovara o specifičnom karakteru svog vlasnika ili vlasnice. „Vlada mišljenje da kad radite portrete, zapravo uvijek radite autoportret, ali ja volim raditi najrazličitije portrete ljudi koje ne poznajem. Neprestano posmatram svijet oko sebe, istražujem, a onda s tim mnoštvom informacija i zapaženih detalja pristupam radu. Najsitniji detalji određuju karakter.“
Humor kao nit koja povezuje većinu njenih skulptura i čini ih prepoznatljivima način je na koji Lejla Ćehajić posmatra svijet oko sebe. „Humor je nekad, a meni uvijek, spas. Uz pomoć humora lakše otkrivate stvari, lakše preživite dešavanja oko sebe bez obzira na njihovu drugu stranu. Uvijek mi padne na pamet film La vita è bella Roberta Benignija, koji je najbolje prikazao užasnu tragediju Holokausta, bez ijedne prikazane kapi krvi ili patnje. A bilo je filmova o Auschwitzu koji su ulazili u svaki detalj, pa nisu ostavili toliko snažan dojam kakav je ostavio taj, tjerajući vas da se sve vrijeme smijete. Humor je most, divan način gledanja na svijet, poput naočala koje vam omogućuju da istinski vidite. Humor je neophodan balans“, ističe naša sagovornica, u svojoj dosadašnjoj karijeri nagrađena nagradama Kenan Solaković i Grand Prix na Šestoaprilskoj izložbi ULUBiH.
Strašno i smiješno mogu biti rod
Baš takav balans mučnoj stvarnosti predstavljao je i humor u spomenutim Kopačima, ciklusu koji nas tjera da se smijemo, a odmah potom i zagrcnemo usljed spoznaje o prihvatljivosti svakodnevnih prizora rovarenja po smeću u zemlji u kojoj je smeće resurs, ali ne za industriju reciklaže ili za toplane, kako je to slučaj u nemjerljivo sretnijim zemljama od naše. Smeće je kod nas izvor hrane za pregladnjele, ponižene i zaboravljene, te nalazište raznovrsne robe s greškom pogodne za prodaju na buvljacima. „Što je najgore, svi moji kopači, starica koja rovi kontejner s psom ili čovjek koji viri iz kontejnera, predstavljeni su vjerno, realistično, samo umanjeni. Izgledaju groteskno, kao neke igračke koje bi se mogle prodavati djeci, a u ovoj zemlji apsurda to bi bilo čak i moguće, jer ne postoji stvar koja se nije desila.
Htjela sam da Kopači budu spomenik jednom vremenu, jer su oni nešto što viđamo svakodnevno. Nisam htjela ništa dodavati, svoj komentar, niti ocjenu, niti reći da mi je žao, jer mislim da su kao slika jednog vremena koju bez previše uzbuđivanja posmatramo dovoljno snažni. I tek kad je vidimo umanjenu, kao izložak, onda se sjetimo da je to slika svijeta. Radi se o apsurdu sličnom onom kad je Nazif Mujić, glavni lik o čijem životu pripovijeda Epizoda u životu berača željeza Danisa Tanovića, otišao u Berlin lijepo odjeven u odijelo da među svjetskim bogatašima primi nagradu, a onda se s nagradom vratio u svoj život koji je odglumio, dobivši aplauz. ‘Glumio sam samog sebe, svoj život kakav jeste i vi mi aplaudirate, a sad idem nazad u svoj horor.’ Ili kad za Kopače neko kaže: ‘Divni su.’ To je čisti Monty Python. Strašno i smiješno mogu biti rod, kako je to rekao Meša Selimović.“
Maskota Everyman, koju je Lejla uradila za prvi Festival ulične umjetnosti, u tri godine od svog rođenja zaživio je u različitim oblicima, predstavljen je kako pije kafu ili ljenčari s rukama pod glavom. Kao jedan od nas, sveprisutni, obični čovjek, Everyman je u okviru Festivala prošetao gradom i fotografisao se, postavši u međuvremenu istinski žitelj Sarajeva. U načinu na koji je Everyman portretisan dobar dio publike je prepoznao Ivicu Pinjuha Bimbu, komparativistu književnosti i teatrologa, nekadašnjeg profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Everyman nije nastao po uzoru na Bimbu, ali je čovjek na kojeg skulptura podsjeća ostavio trag u životu Lejle Ćehajić. „U ratu sam, kao djevojčica, dobila meningitis i bila u komi četiri dana, a moj tata je kao lud po gradu tražio infuziju, jer je vladala nestašica infuzije. Bimbo mu je tada dao svoju infuziju za mene.“
Umjetnost u ćevabdžinici
Žičane skulpture Lejle Ćehajić svoje su mjesto našle u neočekivanom ambijentu poznate travničke ćevabdžinice, u okviru redizajna koji je radio arhitekt Amir Vuk Zec, a trenutno izrađuje i siluete od žice, kojima će dom biti sarajevski kozmetički salon. Sretna je, kaže, što postoje ljudi svjesni da umjetnost oplemenjuje prostor. „Za takve svrhe biram dopadljivije skulpture, jer se moraju uklopiti u ambijent, možda biti i na rubu dekorativnog. U ćevabdžinicu su se dobro uklopile skulpture od žice s motivima ptica i prozora. Inače, vlasnica te ćevabdžinice se interesuje za umjetnost, ide na izložbe i želi radove imati u svom prostoru. S druge strane, znam ljude, čak visokoobrazovane, od kojih bi se očekivalo da se interesuju za umjetnost, koji u svom domu nemaju nijednu sliku. Umjetnost im se čini viškom. To mi je pomalo neshvatljivo, jer u svakom čovjeku mora postojati duhovna glad za nekom vrstom estetike.“
Na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti Ćehajić je završila i postdiplomski studij iz kiparstva na temu Skulptura kroz igru likovnih i izražajnih elemenata teatra i lutkarskog teatra, te danas, osim dugih sati koje svakodnevno provodi u ateljeu radeći na vlastitim skulpturama, znanja prenosi mlađima, učenicama i učenicima Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, kojima predaje vajarstvo. „To je sasvim drugi svijet, u koji se moraš uključiti, posvetiti se i uložiti energiju. Jednostavno, moraš biti duhom prisutan. Razredi u umjetničkoj školi su mali, obično broje po šestoro ili sedmoro, pa je lakše raditi, a zajedno s njima kroz vrijeme učim i ja. S djecom je sjajno raditi jer njihova zainteresovanost, kojom me znaju potpuno oduševiti, rađa odličnu energiju.
S posla izađem nasmijana, što većina mojih prijateljica ne bi mogla reći. Zato mi obično vole reći: ‘Tebi je život igra.’ Ali, da bi život bio igra i izgledao lagano, moraš se dobro potruditi. Istovremeno, nužno je neprestano balansirati na tankoj pedagoškoj granici koja određuje naš odnos, koji ne smije biti previše prisan, ali mora podrazumijevati povjerenje. Djeca tu granicu neprestano ispituju, a također i dobro pamte, upijaju kao spužve i sjećaju se pogrešnih rečenica, tako da morate paziti na ono što izgovarate i činite. Djeca su osjetljiva skupina i mogu se jako razlikovati međusobno, među njima ćete naći svašta: od izostanka osnovnog kućnog odgoja do predivnih, nevjerovatnih, inspirativnih primjeraka. Zato, kad završim rad s njima, kažem sebi: ‘A sad malo ja, sad opuštanje.'“ (smijeh)
