U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica će krajem marta premijerno biti odigrana predstava Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu autorice Lejle Kalamujić, a u režiji Lajle Kaikčije. Zeničko pozorište time nastavlja podršku mlađim autoricama i autorima, čiji su glasovi važni jer progovaraju o problemima generacije stasale u ratu i poraću, već umorne od postavljanja pitanja i potrage za identitetom. Drama Lejle Kalamujić, čija je knjiga Zovite me Esteban doživjela zavidnu recepciju u Bosni i Hercegovini i regiji, te prevedena na makedonski i slovenački jezik, priča je o raspadu porodice u kojem se zrcali raspad cijele jedne države. A nakon raspada – samo praznina, kako to u jednoj od replika poentira glavna junakinja.

Piše: Tamara Zablocki
Foto: Dženat Dreković

Drama Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu zasniva se na istoj priči koju pripovijeda Zovite me Esteban – junakinja u drami se čak i referira na uspjeh knjige. Kako je došlo do ovog svojevrsnog prevođenja proznog teksta u dramski, koji se potom našao u užem izboru Heartefactovog regionalnog natječaja za savremeni angažovani dramski tekst?

Spontano. Pročitala sam Heartefactov poziv i privukla me mogućnost pisanja teksta koji bi za mene bio eksperimentalan. Tačno da je tema vrlo bliska onoj u zbirci Zovite me Esteban, s tim da sam ovog puta mnogo više pažnje posvetila onom što u mom životu fungira kao „druga smrt majke“, a to je raspad i smrt države koja mi je u djetinjstvu predstavljana kao utjelovljenje njenih životnih ideala.

U Estebanu, kao i u Ljudožderki, autorica se potpuno ogoljava pred publikom: upoznajemo njene strahove, njenu intimu i seksualnost, njen zdravstveni karton. Koja je razlika u ovom ogoljavanju u pričama i u drami? Drama je, za početak, svedenija.  

U samom pisanju nije bilo velike razlike, vidjećemo kako će to izgledati na sceni. Ja sam i ovog puta vjerovala da je manje više, da se ovakve teme najbolje pričaju s malo riječi. Samim tim svedenosti izraza najbolje odgovara izravnost. Ogoljenost je ovdje dodatno naglašena, jer govor glavne junakinje dolazi iz opustošenosti i praznine – nakon što se smrt već desila.

Ljudožderka je napisana na ispovjedni način i, iako je riječ o drami, manje je dijaloga, a više obraćanja publici. Zašto si izabrala ovakav način pisanja drame?

Prva ideja je bila da Ljudožderka bude monodrama, ali sam u procesu pisanja shvatila da su mi nužni i drugi likovi. Tako da se tu zapravo smjenjuju monološke i dijaloške scene. Sve ukupno, meni je ovaj tekst bio eksperiment kojem sam se prepustila i htjela vidjeti šta na kraju iz svega može ispasti.

‘Mi jesmo oni/e kojima se sve to desilo’

Znamo da je lično političko, te tako Ljudožderka jeste temeljena na autobiografskim detaljima, ali je istovremeno angažovani tekst u kojem se preko intimnih života prelamaju rat, novootkrivene nacionalnosti u kojima ljudi postaju „samo muslimani“ i „samo Srbi“, a junakinja kreće u potragu za vlastitim identitetom. Na koje se sve načine društveno-politička dešavanja posljednje tri decenije zrcale u našoj generaciji, u identitetima koje danas srećemo?

Ljudožderka je drama koja, zapravo, na jednom mikroplanu, raspadu porodice, pokušava prikazati širu sliku, zahvatiti raspad cijelog jednog društva. Meni je jako važan bio motiv krivnje, otud i sam naslov. Mjesto gdje se vjerovatno drama razilazi od priča ispričanih u knjizi Zovite me Esteban upravo je kraj, koji je ovdje izrazito pesimističan. Učestalo se danas raspravlja o tome nije li naše pisanje prezasićeno našim životima. Sigurno će se desiti nove generacije koje će se oštro obračunati s našim temama. Ali ipak, mi jesmo oni/e kojima se desilo sve što se desilo. I nekad mi se čini da mi i dalje otplaćujemo dug razaranjima koja smo proživjeli. Otud nije realno očekivati da nas to ne boli i da o tome nećemo pisati. Možda čak nije realno ni vjerovati da ćemo to ikad preboljeti.

Koliko tebi znači to što će tekst biti postavljen u pozorištu? Zašto ti je važno ispričati priču punu biografskih detalja i na ovaj način, kroz koji će ga doživjeti i publika koja nije čitala knjigu, publika koju u ovom slučaju doslovno možeš da vidiš u trenutku dok „čita“ tvoje djelo?

Da krenem možda od toga da sam ja uvijek voljela čitati drame. Problem mi je što se u današnjoj produkciji dramski tekstovi jako malo objavljuju. U toku sam sa regionalnom produkcijom najviše tako što pišem autoricama i autorima, i molim ih da mi šalju svoje tekstove. U književnom polju danas postoji velika nevidljivost dramskog stvaralaštva. Tek postavljanje na scenu donosi neki uvid u to šta se piše. Ali isto tako, za pozorište je potrebno scensko pisanje u kojem učestvuje mnogo ljudi. Moja je sreća da se rediteljica Lajla Kaikčija zainteresovala za tekst i da je Bosansko narodno pozorište u Zenici odlučilo da mu da šansu. Vi kad dajete tekst dajete i povjerenje. U ovom sam slučaju i ja dio publike. Sve mi je to novo i uzbudljivo. Premijera je zakazana za 23. mart i jedva čekam da je pogledam.

Koliko je uprizorenje važno iz perspektive postavljanja jednog teksta s queer likovima u našoj kulturnoj zbilji? Koliko su uopšte predstave temeljene na takvim tekstovima zastupljene u bh. drami?

Postoje autorice i autori koji govore o tome. Vjerujem da će ih biti još i više. S obzirom na to  da mi živimo u društvu gdje se i dalje vrše jake opresije prema različitim identitetima, ta je tema vrlo potentna za umjetnost i mislim da više ne može prolaziti ispod radara.

Zadržaću se još malo na samom pozorištu. Rekla bih da je pohvalno što se sve više izvode djela savremenih, mlađih autorica i autora, poput Tanje Šljivar, Adnana Lugonića, Darija Bevande, tebe. Zašto je važno da pozorišta postavljaju tekstove savremenih autora i autorica mlađe generacije?

Spomenula sam koliko je to bitno za vidljivost samih autorica i autora. Ali je svakako bitno i za domaću pozorišnu produkciju. Kao što je u izdavaštvu bitno da objavljujete domaće tekstove. Bez toga se uopšte ne može govoriti o ozbiljnoj produkciji. Pozorišta imaju veliku odgovornost za generiranje mlađih generacija, jer ona posjeduju potrebnu infrastrukturu, a donose i odluke. Tako da bez njihovog interesa i podrške ne može biti ni scene.

Monografija o Zaimu Imamoviću

Nedavno je objavljena monografija o Zaimu Imamoviću koju potpisuješ. Kako je došlo do tog poduhvata, kako je tekao rad na knjizi koja se ponovo zasniva na biografiji, ali tuđoj, i zašto se knjiga Zaim Imamović: Život jednog sevdalije treba naći u svakoj ličnoj biblioteci?

Ja sam prihvatila poziv Damira Imamovića da radim na tekstu u knjizi. To je bilo 2014. i proces je trajao duže nego što smo u početku zamislili. Glavna zasluga za nastanak monografije svakako je Damirova. Ono što nas je oboje iznenadilo u jednom trenutku jest manjak pisanih tragova o Zaimovoj bogatoj karijeri. Istraživački proces je zahtijevao mnogo intervjua sa svjedocima vremena i pretraživanje stare štampe. Monografija sadrži sve činjenice do kojih smo uspjeli doći, i ja se lično nadam će biti poticajna drugima za daljnja istraživanja, kako Zaimovog života i djela tako i za druga važna imena u historiji sevdaha.

I za kraj, na čemu trenutno radiš dok knjiga Zovite me Esteban čeka svoje objavljivanje na poljskom i njemačkom jeziku?

U finalnoj fazi je projekat The Other Balkan Route koji je esejističko i fotografsko promišljanje granica između Sarajeva i Beča. U projekat me pozvao novinar Stephan Wabl, čija je zapravo i ideja. Tu su i Kurt Prinz i Merisa Bašić, koji su već napravili sjajne fotografije. U aprilu je planirana izložba u Sarajevu, a tokom ljeta i u Beču. Krajnji cilj projekta je objaviti trojezično izdanje knjige sa tekstovima i fotografijama. Pored toga pripremam i roman. Ali o tome više kad dođe do objavljivanja.