Piše: Lejla Panjeta

Sjećate li se hitnih brojeva ispisanih na starim telefonima iz 80-ih: 92, 93, 94 i 95. Policija, hitna, vatrogasci i tačno vijeme?! Broj 95 pozivalo se da se sazna koliko je sati. Teta sa 95 i AI su istog roda – ženskog. Zadivljujuće smiren i melodičan glas brilijantno obučene spikerke je divlji predak metamodernizma i dataizma u kojem algoritmi određuju šta smijemo raditi, gdje se smijemo kretati, koliko smijemo zaraditi i trošiti, koliko smijemo udisati, a koliko CO2 izdisati, i koliko je sati… mada ovo posljednje više i nije bitno. Ogromna količina informacija koje protiču i razmjenjuju se brzinom svjetlosti trebala je da napravi napredak kako bi ljudi imali više vremena i lakše obavljali poslove. Ali, ljudi su majstori u komplikovanju i kreiranju sopstvene patnje…

Neil de Grasse Tyson je govoreći o AI programu za sinhronizaciju glasa, koji je uspio u potpunosti generisati njegov govor, izjavio da je taj program sjajan, „zvuči isto kao ja, ali AI ne može imati moje obrazovanje, moju pismenost i moje iskustvo“. On predviđa da će AI uništiti internet, jer će internet sa ogromnom količinom fake podataka i generisanih informacija postati irelevantan za referenciranje. Na pitanje, šta ako se to desi, gdje ćemo naći izvore informacija i relevantne podatke, Tyson odgovara sa smješkom: „U knjigama“. Ovaj dijalog kao da je dio razgovora generacije X i milenijalaca iz nekog komičnog filma, koji je smiješan samo generaciji X, ali koga u potpunosti ne može razumjeti milenijalac ili GenZ ovisnik o uputstvu, ekranu i struji. Vezano za pojavu plagijarizma ili generisanih akademskih radova od strane AI, Neil de Grasse Tyson, takođe ima sjajno objašnjenje. Ovaj problem predstavlja najveći izazov za društvene i humanističke nauke (liberal arts). Dakle, prvo izmislimo tehnologiju koja nam olakšava učenje i referenciranje. Zatim zabranimo korištenje tehnologije i izmišljamo novu tehnologiju koja će poput suđenja vješticama u srednjem vijeku da izračunava postotke plagijata, citata, referenciranja i AI generisanog teksta. Pošto ni ona nije sasvim pouzdana, vjerovatno ćemo izmisliti algoritme koji će nadgledati ove inkvizitore. U suštini pravimo sami sebi problem kojeg nije ni bilo. Na ovu globalnu akademsku situaciju, Neil de Grasse Tyson ima savršen odgovor (sa svojim šarmantnim smješkom): „uvedite usmene ispite!“ Smiješak je ironičan, jer usmeni ispiti (kakve smo imali kao ustaljenu praksu u našem sistemu školovanja, dok ga nismo reformisali prije petnaestak godina) koštaju mnogo novaca. Oni znače više kadra, više radnih sati za profesore. Svakom studentu treba posvetiti visok nivo ljudskog prisustva u razgovoru i procjeni, a to je u svijetu tržišne ekonomije i kapitalizma ravno bankrotu. Zašto ulagati u ljude, kad su ljudi neopuzdani? Mnogo je lakše i isplativije ulagati u kodove koji koštaju koliko i elektroni koji putuju silikonskim neuronima artificijelne inteligencije. Struja je jeftinija od ljudi. Pouzdanija je i nije podložna promjeni raspoloženja. Kod struje postoje dva odgovora: 0 ili 1. Binarnost je isplativija od humanizma.

Društvene mreže, koje su jedno od ogledala naše ljudskosti u silikonskom svijetu, Neil de Grasse Tyson karakteriše kao diktatorski binarne. Poenta umrežavanja je da se stvori spektar različitosti i upozna drugačije. Međutim, i ovu tehnološku privilegiju okrenuli smo protiv sebe. Društvene mreže funkcionišu po principu binarnosti: ili se slažeš sa mnom ili se ne slažeš. Mi i Oni. Nema između. Ovo je zapravo plemenska binarna misao koja je gorivo za sukobe, ratove i genocide. Ukoliko se neko slaže sa vama, to je u redu. Ali neslaganje izaziva eksploziju pažnje i mržnje, koji su poželjni na društvenim mrežama. One žive i hrane se (neki i novcem kupuju putem trolova i botova) preko onih koji raspiruju konflikt i podržavaju ovu binarnost. Tyson kaže da prirodi nije svojstvena binarnost već spektar. U prirodi nema fake news. Onome što nam se ne sviđa dajemo etiketu teorije zavjere ili ga isključujemo (cancel culture). Ova kultura nije ništa strano čovjeku i bez društvenih mreža. Ljudi su gorjeli na lomači, trunuli u zatvorima i bili mučeni zato što su tvrdili da bijelci i crnci treba da imaju ista prava ili da se Zemlja okreće oko Sunca. Mi smo se u liberalnom humanizmu i dobu vladavine nauke od kraja Hladnog rata nadali da je ovo stvar prošlosti i da se Sapiens već udaljio od ovih obrazaca ponašanja i mišljenja. Ipak, na pragu smo Trećeg svjetskog rata u religijsko-fanatičnoj i nacionalističkoj postavi Istoka i Zapada, ali ovaj put sa jednakim vrijednostima tržišne ekonomije. Rastući nacionalizmi, radikalizmi, jačanje desnice, konzervativizam i diktature ovaj put imaju u ruci isto oružje – AI. Harari kaže da će vrlo sofisticirana vještačka inteligencija kompjutera služiti da dolije ulje na vatru urođenoj ljudskoj gluposti.

U dokumentarnom filmu Unknown: Killer Robots dvojica hemičara oduševljeni napretkom AI-a dobili su mnoštvo formula koje bi služile da poboljšaju lijekove. Godine istraživanja ne bi bile dovoljne da se naprave ovakve molekule i izliječe mnoge bolesti. Međutim, kada su taj isti program upitali na napiše listu otrova, dobili su nezamislivu količinu supstanci koje bi mogle izbrisati cijelo čovječanstvo. U rukama nekog depresivnog fanatika razočaranog u život, a nadojenog ljutnjom, ove formule su smrtonosna kombinacija za pravi kraj istorije. Kako koristiti AI, a da ona nas ne koristi i da ne ugrozi opstanak ljudske pameti i gluposti podjednako?

Cijela priča oko AI postaje popularna prošle godine, nakon što su u novembru 2022. godine OpenAI i Microsoft pustili u promet besplatnu upotrebu ChatGPT, virtualnog asistenta. Istorija AI seže u daleke 60-te poršlog vijeka. Ono što je danas besplatno, mnogo je simplificiranije od onoga što AI može uraditi, ali i onoga što AI koji se plaća već radi. Ono što je od ove vještačke pameti trenutno dostupno besplatno i nije baš specijalno pametno, već samo krati vrijeme u prikupljanju podataka i generisanju mogućih rješenja. Inače, naše pretpostavke o tome šta AI jeste većinom su bazirane na svjetovima naučne fantastike. Ogromne datoteke naučno-fantastičnih filmova predviđaju apokalipsu, ali veliki broj filmova govori i o boljem i jednostavnijem životu uz pomoć kompjutera. Svjedoci smo tih promjena. Je li nam život bolji ili lošiji? Da li pravilima koja uvodimo kao posljedično reguliranje situacije, a ne strateško planiranje zapravo pokazujemo koliko smo glupi?

Jedan od primjera je obavezna on-lina nastava dva puta semestralno, ali zabrana korištenja telefona u školi. Zbog pretjerane upotrebe mobilnih telefona mnoge škole kod nas su donijele pravilo po kome su telefoni zabranjeni učenicima za upotrebu tokom nastave. Ovdje se podrazumijeva da je mobilni telefon smartphone, tj. mali pokretni kompjuter. Mobilni telefon izumljen je 70-ih godina prošlog vijeka, a sa digitalnom revolucijom 90-ih godina i nanotehnologijom omogućeno je da u jednoj spravi veličine dlana postoji kamera, radio, televizija, telefon i internet. Jedanaestogodišnji Young Sheldon u trećoj sezoni ovu ideju daje svom starijem bratu Georgieu, na šta se ovaj nasmije i kaže: „Telefonska kamera-muzička mašina. Bježi odavde!“ Očito da bi početkom devedesetih ovakva mašina spadala u rekvizitu Star Treka. Međutim, primarna funkcija mobitela – razgovor putem GSM-a (General System Mobile Communications) danas je postala minimalna. Sve ove ostale dodatne funkcije su preuzele vodeću riječ u našoj ovisnosti od malog ekrana veličine dlana. Nažalost, Smartphone se danas koristi za TikTok challenge i igrice. Reklamna industrija nam ispira mozak bespotrebnim proizvodima i idejama, a sa razvojem AI algoritama moći će da kontroliše svaki naš postupak i da manipuliše svakom našom odlukom. Dakle, opasnosti digitalnog svijeta u kojem živimo još nismo ni svjesni. Zapravo ukoliko nismo umreženi, nećemo ni postojati. A postojaćemo onako kako algoritam kaže.

Ipak, digitalna tehnologija uveliko olakšava život u modernom svijetu. Cilj svake tehnologije je da nam omogući više slobodnog vremena i olakša obavljanje zadataka. Nije realno da ćemo se vratiti pranju veša mlatilom ili da ćemo za transport opet korisiti konje, zato što ima puno saobraćajnih nesreća ili zato što želimo uštediti struju. Ako je ideja škole da nas pripremi za život, zašto se u njoj uči o jahanju, a ne o saobraćajnim pravilima. Zašto se u školi ne planira i anticipira rješenje probelma, već se a posteriori zataškava i suzbija problem. Zašto je škola mjesto gdje se ne ispituje znanje, već se traži koliko ne znaš? Zašto se u školu ide da ti zadaju šta ćeš učiti kod kuće? Zašto škole ne idu naprijed, već ostaju nepromjenjive generacijama? Već pedeset godina mobilni telefoni su sa nama i olakšavaju nam život. Zar nije licemjerno zabranjivati telefone studentima, dok ih u isto vrijeme koriste profesori, a sve to dok se slijepo ispunjava naredba on-line nastave, bez korištenja svih pogodnosti koje digitalne tehologije pružaju?!

Školski sistem svugdje u svijetu potiče iz Pruske i star je 200 godina. Već 200 godina se koriste fenomeni: kreda i tabla, klupe u redu, zadaće, brojčano ocjenjivanje i ispunjavanje naredbi kakva je obaveza on-line nastave (bez pandemije), ali čije mogućnosti za učenje i komunikaciju uopšte ne koristimo. Čini se da u tome nema nikakve logike. Zabraniti tehnologiju koja je u upotrebi već pedeset godina, slično je paljenju Aleksandrijske biblioteke ili Hitlerovom spaljivanju knjiga. Ako nam se ne sviđa jedna stvar, u ljudskoj prirodi je da uništava sve što je vezano za nju. Možemo li ovaj „challenge“ prevazići? Možemo li uvesti usmene ispite i vratiti se knjigama, dok u isto vrijeme koristimo AI, a ne obratno? Potrebno je kreativnije pristupiti procesu mišljenja u cjelini da bismo bili ljudi, a ne digitalne životinje ili analogni dinosauri. To podrazumijeva prilagođenje i promjenu; nešto u čemu je ljudsko biće veoma iskusno.

Potrebno je da se osvijesti način korištenja smartphonea i AIa, kao i mogućnosti koje nam nudi za dalji napredak, ali u skladu sa našim potrebama, fizičkim i mentalnim zdravljem. U tom procesu potrebno je sačuvati ljudskost, individualnost i dati sebi prostora da ponekad provjerimo tačno vrijeme. Birati 95 čisto iz zabave i donijeti odluke koje nisu u skladu sa algoritamskim kodom ne bi trebalo da postane luksuz, već obaveza zato što na planeti još ima mjesta i vremena i ljudi koji su posvećeni da u budućnosti ovdje ne živi samo Wall-E. Uz upotrebu ljudske ineligencije bolji život sa AI-em možda bi bio moguć.

(Autorica se zahvaljuje MMS na idejama o apsurdnosti pojedinih praksi u školskim sistemima.)