Piše: Lejla Panjeta
Bio jednom davno jedan TV, sa tri programa i EPP-om (ekonomsko-propagandni program). Trčalo se između reklama po grickalice ili do toaleta. Ustajalo se kako bi se kanal promijenio. Telefoni ne bi zvonili tokom značajnih programa koje su svi gledali u isto vrijeme i na istom mjestu. Na kaučima svojih dnevnih soba. Rane osamdesete u bivšoj Jugoslaviji donose značajne promjene u svakodnevnom životu. Pojavljuje se VHS, koji omogućava slobodu izbora. Da se izađe iz kuće, a ipak ne propusti omiljeni program na TV-u.
Socijalistički oltar
Od najranijih dana filmske umjetnosti bilo je sasvim jasno da je ovo medij pogodan za manipulaciju i prodaju ideja ili robe širokim narodnim masama. Sa pojavom televizije, koncept prodaje ideje u liberalnom humanizmu u kojemu je ljepota u oku posmatrača, a demokratija u vlasti glasača, prelazi iz kino dvorana na male ekrane i ulazi u naše intimne prostore – svetu dnevnu sobu u kojoj vlada TV oltar. Imajući slobodu izbora ili pravo da ga ugasimo ili promijenimo sadržaj, uživamo u liberanom kapitalizmu.
Međutim bivša Jugosalvija 80-ih godina bila je nesvrstana zemlja sa socijalističkim društvenim uređenjem. Ipak, generacije koje su odrasle na ovim prostorima u to vrijeme imaju zajedničke vrijednosti sa američkim društvenim vrijednostima. Jednako su dio njihovog djetinstva serije poput Beverly Hills 90210, The Fresh Prince of Bel Air, Alf, The Lfe and Times of Grizzly Adams, Dynasty, Dallas, itd. Subotom i nedjeljom tačno se znalo u koje vrijeme se ne smiju propustiti neke serije. Tokom radne sedmice program bi pratili ujutro ili popodne prije 19:30, kada je počinjao Dnevnik. Tada je dnevna soba bila razervisana samo za odrasle.
Nisu samo američke serije oblikovale ove generacije sa kraja 20. vijeka. Nedjeljom u podne obavezno se pratio veoma uspješan dokumentarni program u produkciji TVSA, edukativno-informativnog sadržaja, popularni Nedjeljni zabavnik. U prijepodnevnim terminima radnim danima pratile su se dječje emisije Kolariću Paniću i Branko Kockica, a David Attenboroughov glas ispunjavao je naše intimne prostore dnevnih soba sa neprevaziđenim entuzijazmom u dokumentarnom programu Opstanak, u jutarnjim satima prije početka druge smjene u školi. Istina nekad je dubbovan, ali je većinom sav program na kanalima državne televizije u bivšoj Jugoslaviji bio titlovan, što je sjajan metod za učenje stranih jezika. Iako je postojalo dosta programa iz Francuske, Njemačke i Rusije, većina stranog programa u bivšoj Jugoslaviji bila je igranog sadržaja i na engleskom jeziku. Život u ovo vrijeme bio je kao život u Americi, ali bez poreza i otplate kredita, sa osiguranim i besplatnim zdravstvenim, penzionim i edukativnim javnim servisima. Zato smo i imali vremena da gledamo američke serije i zabavljamo se do mile volje.
Digitalna čudesa
Nažalost, ratom u bivšoj Jugoslaviji iz običnog razgovora nestala je komunikacija o posljednjoj epizodi omiljenog programa i razmjena mišljenja o najnovijim filmovima u videoteci, koje smo nosili kući i vraćali sutradan u ovaj hram pokretnih slika 80-ih, koji je omogućavao pauziranje i vraćanje, premotavanje i gledanje istog sadržaja beskonačno mnogo (dok se traka ne zamrsi među kotačima u video rekorderu).
Rat u Jugoslaviji prekinuo je analognu idilu uživanja u sedmoj umjetnosti i njenoj produženoj ruci u idolopoklonstvu malom ekranu u dnevnoj sobi. Tokom četiri godine, dok se Jugoslavija raspadala, a njeni narodi ubijali, svijet je uveliko bio tramsformisan pojavom interneta i tehnologija koje su rapidno mijenjale način života njenih korisnika. Početak 21. vijeka ponovo donosi u centar sukob između TV-a i kina. Digitalizacija donosi digitalni signal, digitalnu produkciju (kameru i montažu u većoj rezoluciji) i digitalne televizore (Led i plazma sa HD rezolucijama slike). Film usvaja serijske obrazce pričanja priča u nastavcima, a televizija filmski način produkcije, koji sada postaje jeftiniji, lakši i brži. Stara TV oprema i studijsko snimanje odlaze u penziju. Digitalne kamere su manje, portabilnije i jednostavnije, a montaža brža i efikasnija. S obzirom na tehnološki napredak u filmskoj inudstriji, televizijske serije danas više liče pravim filmovima, i to ne samo u kvaliteti slike, već i u režiji i filmskoj fotografiji. Zbog mogućnosti rada sa opremom koja je uveliko jeftinija i profitabilnija, portabilnija, serije se rade brže, na više lokacija, uključujući i akcione scene, mnogo eksterijera, čime se stvaraju uslovi za filmski kvalitet autorskog djela za televizijske programe. Internet dalje omogućava distributerima veći broj korisnika i više načina plasiranja TV sadržaja.
Serijski TV programi opet dobijaju utku sa kinima putem platformi koje se plaćaju da bi se programi gledali bez reklama. Cijela priča oko serija na TV-u počinje sa reklamama, da bi danas plaćali servisima da program gledamo bez reklama. HBO-ovi Sopranosi prvi su testirali ovu praksu, koja se užurbano proširila tržištem fikcije na malim ravnim HD ekranima. Jedina alternativa je odlazak u kino, koje danas osim jela i pića, nudi mnoge zabavne sadržaje, kao što su uživanje u više dimenzija slike, nagradne igre ili ležanje na krevetima u kino-dvorani. Odlazak u kino, nije zanimljiv po sebi zbog sadržaja filma, već je postao kao odlazak u zabavni park. A ostajanje kod kuće posalo je religiozni čin klanjanja omiljenoj seriji ili filmu u udobnosti sopstvenog doma i sa vjerskom posvećenošću u bingovanju omiljenog programa. Danas su male šanse da nešto propustimo. Imamo slobodu izbora da vraćamo, pauziramo, gledamo kad i kako želimo.
Ovisnost o sigurnosti i zadovoljstvu
Gledanje serija i pretraživanje po internetu okupiralo je sve vrijeme koje smo u 80-im prošlog vijeka imali na pretek za čitanje, hobije, fizičke aktivnosti ili izlaske. Programa i sadržaja je toliko da jednostavno nema vremena da se sve pregleda. Kvantitativno i kvalitativno TV produkcija širom svijeta je zahvajujući digitalizaciji i liberanom tržištu narasla do granica koje prevazilaze sposobnosti publike da ih konzumira. Ipak, uvijek nedostaje još koji kadar omiljene serije koja se više neće nastaviti. Uvijek nečega što volimo treba još. U ljudskoj prirodi je da želi zabranjeno voće. Uskraćivanje zadovoljstva čini zadovoljstvo više poželjnijim. Ovaj recept za hormonalni rollercoster serije koriste već cijeli vijek.
Privlačnost serija leži i u našoj potrebi za sigurnošću. Poznata priča, likovi i okruženje koje nam se dopada želimo da traje zauvijek. A pojava priča u nastavcima vezana je uz prva čovjekova pripovijedanja u pećinama i oko vatre. Jedna od prvih poznatih zbirki priča u nastavcima je Hiljadu i jedna noć, u kojoj po legendi Šeherezada svaku noć po jednu priču ostavlja nedovršenom, osiguravajući tako sebi još jedan dan života. Popularnost serijala i logija (duologije, trilogije, kvadrilogije, itd.) trenutno je na vrhuncu slave ne samo u filmu i na televiziji, već i u književnosti. Današnja ponuda bestsellera, u rasponu od fantastičnih žanrova do književnosti za djecu, objavljuje se također u više nastavaka. Recikliranje ideja i zarada glavni su poticaji autorima i izdavačima ili produkcijskim kućama za rad na istom materijalu i kreiranju nastavaka.
Konglomeratske filmske serije poput Marvelovih nastavaka filmova o Avengersima, zabilježile su najveći profit na box officu poljuljavši film Titanic i Avatar koji su ovu titulu nosili godinama. Distributeri i platforme za emitovanje postaju produkcije, zbog potražnje na tržištu, pretvarajući filmsku umjetnost u takmičenje na polju boljeg, bržeg i zanimljivijeg. Ipak, nje baš publika toliko naivna i željna samo razonode i distrakcije. Serije itekako mogu ostvarivati i umjetničku funkciju transcednetne ideje i emocije. Serije poput Black Mirror, Unortodox, Ethos, Casa de papel, Queens Gambit, Brave New World, House of Cards, Stranger Things, Sherlok Holmes, itd. su neka od sjajnih umjetničkih, ali i komercijalnih ostvarenja 21. vijeka. Sa druge strane, velike nacionalne kinematografije koje ulažu u serijsku proizvodnju filmskih adaptacija književnih djela, poput turske serijske lokalne produkcije, prate trendove i rejting publike, pa nerijetko mijenjaju sadržaj i prilagođavaju ga u nastajanju prema zahtjevima tržišta. Tamo su trenutno najpopularnije psihološke drame i ekranizacije romana nastalih po istinitim događajima čiji autori nisu pisci, već psiholozi. Da li to cijelo društvo prolazi kroz psihoanalizu ili svi osjećaju da im je takva vrsta pomoći potrebna kako bi se samoanalizirali? Trendovi u serijama zasigurno prate društvene trendove, kakav je, na primjer, diverzitet po pitanju rasnog ili rodnog opredjeljenja, koji je sve prisutniji u filmskoj i TV industriji.
Ko će više skupiti čudesa?
Ljudsko biće po svaku cijenu želi izbjeći bol i prazninu. To je normalno. Popunjavanje praznine na efektan način pružaju serijali na korporacijskim platformama, pružajući isti ili sličan sadržaj, kako bi se konzumer osjećao ugodno i sigurno. Čak i ono što nije namjenski stvoreno kao serijal, algoritamskim odabirom vaših preferenci pretvoriće se u serijal, kako biste uživali u sličnom sadržaju koji vam se već jednom svidio. Nema tu nikakvih ljudi u crnom. To za nas radi kompjuter. Onaj filmski VHS posvećenik iz videoteke, koji nam predlaže šta da sljedeće gledamo, danas je postao automatizovani algoritam platforme koju plaćamo. Ipak, u okeanu dostupnih sličnih sadržaja izgubila se čar učestvovanja u priči koja se više ne može vratiti ako ustanete prošetati do frižidera u 80-im.
Postoji jedna krasna priča o hinuduističkom bogu Ganeši, koji se kladio sa nekim koliko će znanja i čuda skupiti za godinu dana. Njegov protivnik optrčao je i pretražio cijeli svijet, a Ganeša je sjedio kod kuće godinu dana. Kada su se sreli, putnik je mislio da je pobijedio, jer se ovaj nije pomakao sa mjesta. Ganeša mu je rekao: „Ali, ja sam sve vrijeme čitao knjige kroz koje sam putovao na najrazličitija mjesta i vidio mnoga čudesa“. Čudesa u serijama nam se nude na oltaru u našoj dnevnoj sobi, a da ne moramo nikakav napor učiniti. To je vjerovatno najvažniji faktor njihovog uspjeha. Pitanje je kada će ih zamijeniti neki drugi tehnološki sadržaj, koji će uključivati filmska sredstva izražavanja, virtualnu stvarnost, multiverzume i vještačku inteligenciju. U tom novom medijskom formatu potreba za sigurnošću, distrakcijom i zadovoljstvo u iščekivanju novog zadovoljstva biće preuzeti iz opijata formule serijskog TV programa koji se proširio virusnom brzinom svuda po svijetu u zadnjih 30-ak godina, zauvijek promijenivši DNK strukturu svog ovisnog domaćina – konzumenta sadržaja iz oltara u dnevnoj sobi.
