Lejla Panjeta: Dirty Dancing – pečat u svjetskoj historiji filma

Piše: Lejla Panjeta

A Beautiful Life je za milenijalce ono što je osamdesetih bio Dirty Dancing za generaciju X. U oba filma mitologija društvenog poretka, koji nije uvijek adekvatan, srušena je zahvaljujući ljubavi između boga i smrtnika, tj. boginje iz bogatog i moćnog sloja društva i talentovanog smrtnika iz neobrazovanog i siromašnog staleža. Dirty Dancing ostavio je značajan pečat na historiju svjetske kinematografije. A Beautiful Life, njegov danski pandan, jedan je od dokaza o neprevaziđenoj klasičnosti ovog indie filma iz 80-ih, te funkcionalnosti njegove priče i u 21. vijeku i za generaciju Z. Dirty Dancing je društvena, politička i klasna priča. Bavi se moralnim pitanjima, aktivizmom, patrijarhatom i feminizmom. Ovo je priča o identitetu, odgovornosti i prijateljstvu. Spoj zabave i edukacije, sa sjajnim izvođačima u odličnom prirodnom ambijentu i sa izvrsnim soundtrackom. Film je također i propaganda motivacije američkog sna. Dirty Dancing je film koji postaje lična priča i lično iskustvo. Neizostavni je dio života mladih i pitanja etike i snage u slijeđenju sopstvenih strasti i odgovornosti i pomaganju drugim ljudima. Za jedan od najboljih koreografskih filmova svih vremena, distributer filma prilikom prvog gledanja rekao je da spale negativ, a MPAA im je dao striktnu cenzuru sa R rejtingom.

A Beautiful Life je danska muzička drama premijerno prikazana na Netflixu 2023. godine. Radi se o ribaru koji postaje muzička pop zvijezda. Glavni glumac je popularni muzičar i pjevač Christopher. Film je prijatna i topla priča, žanrovski definisana ne prema zahtjevima današnjeg tržišta, već u okvirima klasičnih žanrovskih elemenata za muzičku dramu i ljubavnu priču. Po tome možda jeste klišeizirana i već viđena, ali sjajno izveden i dobar kliše danas je bolji od mnoštva tzv. originalnog, koje se nudi na lažnom marketinški manipulisanom digitalnom tržištu. Njen kraj se ne može prepričati, jer pripada isključivo svijetu filmske naracije i nemimetičkog karaktera muzičke umjetnosti, tako da bi prepričavanjem ili transponencijom u literarni medij, taj estetski i katarzični doživljaj poruke filma izostao. Muzička umjetnost (soundtrack i tekstovi pjesama) u saradnji sa filmskom narativnom strukturom u ovom filmu su izuzetno dobra kombinacija. Ona je zapravo recept preuzet iz klasika pop kulture iz 1987. godine, jedne muzičko-plesne drame, koja je izvršila ogroman uticaj na X generaciju i kao indie film prvi u historiji donijela veliku zaradu sa rekordom od 19 uzastopnih vikenda na top mjestu box offica u kino-distribuciji. Prema narativnim okvirima, A Beautiful Life je za milenijalce ono što je osamdesetih bio Dirty Dancing.

U ova oba ljubavna filma strukturu priče drži jedna od izvođačkih umjetnosti: ples ili muzika. Na adakvatan način je prisutna erotika, kao i društvena pitanja i klasne podjele. Obje priče su propaganda mita o uspjehu u slobodnim, liberalnim i demokratskim društvima i pobjede dobra nad zlim. U oba filma fina bogata curica zaljubljuje se u momka iz niže klase, a jedan od obrta zapleta čini bezobrazni dečko iz srednje klase. Pošto ovo nije priča o odrastanju, već o prihvatanju odrastanja, i u jednom i u drugom filmu u zaplet je uneseno pitanje trudnoće, tj. odgovornosti. Oba filma su dramaturški tačna zbog arhetipova koji (svjesno ili nesvjesno) autori koriste u smislu mitologije dobra i zla, tj. dobrih i loših ljudi u određenom društvenom kontekstu. Popularnost filmskih uradaka uvijek zavisi od preciznosti mitoloških obrazaca sa kojima se publika identifikuje. Tako je u oba filma mitologija društvenog poretka, koji nije uvijek adekvatan, srušena zahvaljujući ljubavi između boga i smrtnika, tj. boginje iz bogatog i moćnog sloja društva i talentovanog smrtnika iz neobrazovanog i siromašnog staleža.

Klasik pop kulture 80-ih

Dirty Dancing, kao hit svjetske popularne kulture sa kraja 80-ih godina 20. vijeka, ima konkretnu dramaturgiju miješanog žanra: društvene drame i ljubavnog filma, sa izvrsnim erotskim, muzičkim i plesnim scenama. Film govori o promjeni društvenih okolnosti, kao i o novim generacijama, koje donose nova društvena pravila za novo vrijeme. Sa etičkog aspekta i opšte kulture ponašanja, ples u Dirty Dancingu isto je što i bilo koji umjetnički ili kreativni rad na društvenim mrežama. A Beautiful Life pokazuje kako pjevanje ribara postaje viralni hit na internetu, mijenjajući mu karijeru i otvarajući put prema zvijezdama. Istina, u današnje vrijeme kvalitet se brzo prepoznaje i put nije toliko mukotrpan, kao u vremenu analognih medija. U Dirty Dancingu muzika se pušta preko gramofona. Nije zato nimalo lošije kvalitete, naprotiv. Ovaj soundtrack i danas je veoma popularan, kao i koreografija plesova iz filma. Dirty Dancing doživio je prequel, sequel, teatarsku verziju, mnoge hommage scene, a ples je recikliran mnogo puta. A Beautiful Life je film o umjetničkom mediju koji je takođe nemimetičkog karaktera, ali nije ples. Komparativan je Dirty Dancingu zbog narativne strukture i poruke.

Dirty Dancing je film koji se može analizirati na mnogo načina. To je društvena, politička i klasna priča. Bavi se moralnim pitanjima, aktivizmom, patrijarhatom, kao i feminizmom. Uz to je i priča o identitetu, odgovornosti i prijateljstvu. Spoj je zabave i edukativnog elementa (u ovom slučaju mlađa gerenacija podučava stariju), sa sjajnim izvođačima (glumcima i plesačima, tj. pjevačima) u odličnom prirodnom ambijentu i sa sjajnim soundtrackom je recept za popularnost. Međutim, film je takođe i propaganda motivacije američkog sna – ako si dobar čovjek i učiniš pravu stvar, u koju vjeruješ, tvoj san će se ostvariti! Ovaj recept zvuči kao neki New Age manifestaciono-meditativni postupak: „Ako vjeruješ, želiš i naporno radiš (ovaj radni dio pripada više prošlom vijeku) ostvariće ti se želja!“ Zapravo, ovaj kondicionalni imperativ je ukratko i priča o tome kako je nastao film. Pored svih nevolja i nezgoda sa kojima je ekipa filma bila suočena, film nije nikada trebao da ugleda svjetlo dana. Međutim, prava „Miss. Fix-It“ – Baby iz Dirty Dancinga, jeste scenaristica Elenor Bergstein.

Produkcijska noćna mora

Scenarij za Dirty Dancing sadrži mnogo sličnosti sa događajima iz života Eleonor Bergstein. Resort Catskills posjetila je sa svojim roditeljima. Tu se plesao ulični ples. Njen otac je doktor. A o ljubavnoj priči koja ju je inspirisala, Eleonor ne govori. Njen osnovni motiv je bio da napravi žensku priču, i to u vremenu popularnih filmova kao što su Crocodile Dundee, Top Gun, Rocky, i slično. Osnovna ideja svidjela se producentici Lindi Gottlieb, koja je radila za MGM. Spremala se da ovaj scenarij ponudi ovom velikom studiju, međutim bila je odbijena. Uprkos 42 odbijenice koje su ove hrabre žene dobile, nisu se dale zaustaviti. Našli su producenta koji nikada nije snimao dugometražne filmove, već je bio specijaliziran samo za VHS produkciju i distribuciju. Vestron Video zagrijao se za ideju i omogućio im budžet. Oko 4,5 miliona $ smatra se jednim od veoma niskih budžeta.

Reditelj, Emile Ardolino, nikada prije nije radio na dugometražnim filmovima, a za soundtrack su imali stručnjaka, koji je pobjegao ne mogavši da ispuni očekivanja Eleonor i Linde. Vestron je uprkos odličnoj zaradi nakon što je film pušten u kina, bankrotirao, ali ovaj ženski dvojac i danas zarađuje milione zahvaljujući uspjehu filma.

Jeniffer Grey i Patrick Swayze svojom nevjerovatnom hemijom napravili su svoje životno djelo u glumačkom i plesnom izvođenju u Dirty Dancingu. Međutim, tokom castinga ulogu Baby trebala je da igra Sarah Jessica Parker, a ulogu Johnnya trebao je da tumači Benicio del Toro. Ova kombinacija sigurno ne bi donijela filmu status ikone popularne kulture 80-ih. Patrick i Jeniffer snimali su zajedno i film Red Dawn i od tada su imali lošu komunikaciju. Jeniffer u početku nije htjela Patricka, ali su uspjeli da se pomire i profesionalno ponašaju u radu.

Tokom snimanja jedne od kultnih scena, u kojoj njegova ruka klizi preko njenog pazuha, za početni pokret njihovog plesa mambe, ona je bila izuzetno gladna i zahtijevala je platu sira. Ne komad sira. Već platu sira. Patrick nije odobravao ovakvo izvoljevanje. Snimanje se tada radilo u „neurbanim uslovima“, što znači da su se nalazili usred ničega, u blatu do koljena, usred noći. Patricka je ova razmaženost jako nervirala. Nikako nisu mogli da završe scenu, a reditelj je ostavio upaljenu kameru. U filmu se upravo pojavljuje ovaj overlapping istog pokreta, tako da zaista izgleda prirodno i komično. Kad se sa ovim prethodnim znanjem pogleda ova scena, sve ne djeluje nimalo romantično, ali izgleda odlično i uvjerljivo. Ovo je jedan od onih sjajnih Orson Wellsovih „divine accidents“ (božanskih nezgoda), za koji kaže da su suština filmske umjetnosti.

Baby i Johnny

Baby (pravo ime Francis) je štreberka, očeva miljenica, fina curica koja želi da studira ekonomiju nerazvijenih zemalja i da se priključi mirovnim snagama. Ostatke od ručka željela bi poslati u neku od siromašnih jugoistočnih zemalja Azije. Njen život je pun optimizma, pa će suočena sa nižim slojevima društva i bezobrazlukom onih ambicioznih iz njoj bliže srednje klase, koji žele da postanu bogati i važni, pokušavati da se popravi i pomogne svima. Ona je smotana, čudna, znatiželjna, ranjiva i ne uklapa se niti u svoje bogato društvo, niti je žele u nižem staležu. Ova linija priče pokazuje koliko Dirty Dancing i danas ima svoju aktuelnost sa društvenom i političkom pozadinom, te na neki način jeste i klasni film. „These people are rich and mean“ („Ovi ljudi su bogati i zli“) jedna je od replika, na koju Baby odgovara: „Talk to them. Everyone deserves a fair break“. („Pričaj sa njima. Svi zaslužuju poštenu šansu“). Kraj filma, u kome njeni napori, kao i napori Belle iz Beauty and the Beast, urođuju polodom, zapravo je bajkoviti happyending, koji nosi jaku poruku o tome da dobro uvijek pobjeđuje. Kultna je replika Johnnya na kraju filma, kojom opisuje Baby, a koja služi kao inspiracija i motivacija generacije X u teškim vremenima:

„Somebody who’s taught me there are popele willing to stand up for other people no matter what it costs them. Somebody who’s taught me about the kind of person I want to be!“ („Neko ko me je naučio da postoje ljudi na ovom svijetu koji će se zauzeti za druge ljude bez obzira na sve. Neko ko me je naučio kakva osoba želim da budem.“)

U odnosu na opis lika Baby, o Johnnyju se može reći samo jedno. To je heroj klasične herkulovske građe i dionizijskog karaktera. Ovaj frajer je arhetip muškarca kome zvijezde nisu bile naklonjene u društvenom smislu, ali su ga bogovi obdarili mnogim talentima. Potrebna mu je ženska zvijezda vodilja, kako bi smogao snage da se bori za sebe u svijetu prevara i zlobnika, koji su puni predrasuda prema njegovom profesionalnom i klasnom statusu. U mnogim preradama (mjuziklima, teatarskim predstavama, nastavcima) Dirty Dancinga glumac mora fizički ličiti na Patricka Swayzeja da bi koncept filmske ubjedljivosti bio vjerodostojan. Međutim, na samom castingu Patrick je bio odbačen i prije audicije.

Naime, u njegovoj biografiji je pisalo da nema plesačke vještine. Slučajnim spletom okolnosti pojavio se na audiciji, ostvario sjajnu hemiju sa Jeniffer, a tek kasnije se saznalo da je odličan plesač. U biografiju je stavio da ne pleše, zbog povrede koljena tokom neke fudbalske utakmice. Cijelo snimanje filma proveo je u bolovima i pazeći da se ne ozlijedi ponovo, jer bi to značilo finansijsku katastrofu za produkciju. Niti u jednoj sceni nije dozvolio dublera. Jeniffer nije smjela odigrati scenu na balvanu, ali on nije tražio kaskadera, pa je tako skočivši na polegnuto deblo ispod provalije u toj sceni pao i povrijedio se.

Tokom scena plesa nisu imali koreografiju na muziku, već su sve snimali sa metronomom. Autorska prava na muziku još nisu bila kupljena, a nisu imali nikakav soundtrack. Patrick je odlučio da pomogne produkciji i napisao je i otpjevao pjesmu „She’s like the Wind“. To im je bila prva pjesma za koju su imali autorska prava. Uslove snimanja Patrick je podnosio stoički i pored bolova u koljenu. Prvih četrnaest dana snimali su u Virginiji, jer su imali samo toliko para da plate tamošnji resort. Snimanje su nastavili tako što su modelirali iste svjetlosne stubiće na stazama za hodanje na lokaciji u Sjevernoj Carolini, gdje su radili scene iz dijelova odmarališta koje pripadaju uslužnom osoblju, kao i finalnu scenu plesa, u tamošnjoj dvorani, koja je bila nešto kao opštinska sala ili sala za fizičko. U toj sali izgovorene su dvije od važnih replika pop kulture, koje su ekipi filma izgledale tada glupo i besmisleno:

„Nobody puts Baby in the corner.“ („Niko ne stavlja Baby u čošak.“)
„I was carrying a watermellow.“ („Nosila sam lubenicu.“)

Nepravda i ozbiljna društvena pitanja

Reakcije publike na određene govorne ili fizičke radnje i njihov uticaj na različite generacije, nemoguće je u ovoj profesiji, bez obzira na sve postojeće parametre predviđanja ishoda, u potpunosti kontrolisati. To je ono što čini prave umjetnosti – božanske nezgode! Za jedan od najboljih koreografskih filmova svih vremena distributer filma prilikom prvog gledanja rekao je da spale negativ, a MPAA im je dao R cenzurski rejtig, nakon čega su izbrisali dvije seksualne scene. Glavni nacionalni sponzor Acnecream izašao je iz projekta zbog toga što u filmu postoji sporedni zaplet u kojem je tema abortus. Iz današnje perspektive, vjerovatno je ovo jedna od njihovih najlošijih poslovnih odluka. Scenaristkinja i producentica bile su beskompromisne. Ovo je bio film ne samo o tjelesnoj strasti mladih i užitku u plesu. Ovo je film o značajnim moralnim pitanjima i nepravdi. Dirty Dancing je film koji postaje lična priča i lično iskustvo. Dio života mladih i pitanja etike i snage za slijeđenje sopstvenih strasti i odgovornosti u pomaganju drugim ljudima. Ostavština ovog filma je i danas stvarna i inspirativna.

U 2024. godini očekuje se još jedan nastavak, kome će igrati Jeniffer Gray. Nažalost, većina originalne ekipe nije više među živima, ali očekuje se da će ovaj film o prljavom plesu biti još jedan hommage originalnoj ideji filma iz 1987. godine. Dirty Dancing zaista je ostavio značajan pečat na historiju svjetske kinematografije.

A Beautiful Life, njegov danski pandan, jedan je od dokaza o neprevaziđenoj klasičnosti ovog indie filma iz 80-ih, te funkcionalnosti njegove priče i u 21. vijeku i za generaciju Z, koja se manje bavi društvenim pitanjima, a više preispitivanjem sopstvene individualnsoti, psihologijom ličnih granica i pronalaženju svog mjesta u svijetu. I u njemu postoje ljudi koji su spremni pomoći drugima i ostvariti svoje snove. Odgovornost za sopstvenu sudbinu leži u sopstvenim odlukama. U ovom filmu moralnost i odgovornost su na kocki ne u društvenom poretku, već u borbi sa samim sobom i prihvatanju te odgovornosti. Baby i Johnny su sazreli u 21. vijeku, a njihovi likovi u filmu A Beautiful Life takođe prave dobru, iako već klišeiziranu, ljubavnu priču sa ožiljcima i traumama iz prošlosti koje ljubav može izliječiti i u kojoj se nepravda može ispraviti, a život biti pjesma sa sretnim krajem.