Piše: Lejla Panjeta

Jednom je đavo tražio najefektnije oružje protiv Boga. Prvi đavolak dao je prijedlog da ljudima kaže da nema Boga. Drugi je rekao da je bolje da im se kaže da nema duše. Treći prijedlog đavo je prihvatio. Trebalo je reći ljudima da nema žurbe. Najefektnije oružje đavola je odugovlačenje. Ne činiti ništa je nasljeđe đavola.

Na hebrejskom jeziku riječ đavo znači protivnik. Naš najveći protivnik u vijeku obilja i svega i svačega što nam je dostupno, a specijalno mora informacija je prokrastinacija. To je bolest modernog doba. Ništa ne činiti, znači ne živjeti život. Ne biti nikakav pokretač akcije ili karme.

Sadghuru objašnajva karmu kao pokretač života, tj. akciju. Međutim, akcija ne mora da bude instinktivna reakcija na svijet oko nas, akcija treba da bude samosvjesni odgovor na život koji uključuje i dobro i loše. Semitske religije dualizam dobra i zla shvaćaju veoma striktno i ozbiljno. Princip zla se suprotstavlja Principu Dobra, kako kaže Umberto Eco u Historiji ružnoće, a Zlo samo po sebi mora biti ružno. Đavo je stoga jedna od estetski ružnih kategorija, koja se javlja kroz hrišćanske motive iz srednjeg vijeka. Ružno po sebi nema definiciju. Ono je samo suprotnost lijepom. Ko određuje kategorije lijepog? Mi.

Semitske monoteističke religije zasnovale su svoje estetike i mitologiju na tekstu Avesta, svetoj knjizi Zoroastrizma, čiji su glavni likovi Ahura Mazda (Bog dobra) koji se bori protiv Anga Mainyu (Duh uništenja). Demoni postoje u svim mitologijama, legendama i religijama. Ali kod drevnih, paganskih religijia, ili u hinduizmu nećemo naći tako strogu raspodjelu uloga dobrog i lošeg.

Definicija dobrog

Biblija ne bi bila zanimljiva da su Adam i Eva ostali u raju. Svaka dobra mitologija mora imati dobre i loše momke. Sukob (agon) je osnova svake dobre drame. Ko bi gledao film nakon što su se likovi vjenčali i živjeli sretno zauvijek? Bila je potrebna zmija, koja je odradila prvi u historiji uspješan marketing ubijedivši Evu da nagovori Adama da probaju zabranjeno voće sa Drveta dobra i zla. To je bila propaganda par excelance. Zmija nas je na taj način uvela u ono što Campbell zove pairs of opposite (parovi suprotnosti). Dobro i zlo u vječitoj borbi u univerzumu. Đavo tako ispunjava dvije funkcije svake mitologije: sociološku i pedagošku. Kako ružno ne možemo definisati bez lijepog, tako isto dobro ne bi postojalo bez zla. Zašto je Bog usmjerio pažnju na jednu jedinu stvar koja je zabranjena? Čisto se poigrao sa našom psihologijom. To je isto kao kada nekome kažete nemoj misliti na slona ili „ne misli na torticu“. I đavo odradi svoj posao nakon što nam je nešto zabranjeno postalo glavni fokus. Logički zaključak u kategorijama nama razumljivog nameće se ovako: ili đavo spada u kreaciju Boga (kao njegov najodaniji anđeo) i preko koga On ostvaruje svoju tamnu prirodu (kao što i mi kažemo „Ne znam koji me je đavo spopao? ali imamo žrtvenog jarca za naša nedjela) ili Bog nije svemoguć, pa se u univerzumu odvija stalna borba između dobra i zla, što na kraju rezultira brilijantnim mitološkim naracijama. Uglavnom nije nam dosadno. Imamo dežurnog krivca. Kako kaže Balašević:

Bolje da šešir nemam, pod njime đavo drema, sneva i izvoljeva – đavo mi je kriv.
Budi me u zlo doba, za njega red ne važi.
On mora sve da proba, to đavo vino traži.
Ne pijem što uživam, nit što mi dobro stoji. Pijem da njega napojim.
Ne lutam što uživam, nit miris druma volim. Lutam da njega umorim.
Ne sviram što uživam, nije to pesma prava. Sviram da njega uspavam.

Psihologija đavola

Đavo, kao instinktivna priroda libida ili naš id je pola zvijer-pola čovjek. On predstavlja grotesknu stranu našeg nesvjesnog i naših sjenki koje projektujemo kroz ego u svijet koji nas okružuje. Sa onom stranom našeg nesvjesnog sa kojom nismo u kontaktu, volimo da se borimo, i da kad god to osvijestimo pribjegavamo osjećaju krivice, jer smo prekšili neko pravilo, a onda se kajemo za grijehe. To pravilo može biti jabuka iz prvobitnog Raja, ali i zabrana roditelja, kao i socijalnog konteksta u kome živimo. Prekršeno pravilo izaziva krivicu, a đavolova najvažnija osobina je izazivanje straha i krivice. Odbijanje spoznaje naših tamnih strana duše uzrok je najvećih nereda danas. Odugovlačenje proizvodi zbunjenost. Zbunjenost proizvodi poslušno stado koje radi kako mu se kaže. Skoro da ipak živimo u Raju, ali u kome vlada đavo. Đavo je po svojoj prirodi dvosmislen. Navodi nas na grijeh, ali nam daje samospoznaju. Bez đavolskog uplitanja u raju ne bismo imali slobodu volje i priliku da biramo. Ne bismo mogli spoznati i prevazići sopstveni ego. Bili bismo kao životinje, kojima vladaju instinkti, zarobljeni u formulama i urnecima programirane poslušnosti. Danas bismo to nazvali robotima ili artificijelnom inteligencijom. Đavola danas prikazujemo kao dehumanizovanu IT tehnologiju, u kojoj je sve dostupno, osim greške. Kompjuter ne griješi. Đavola, vođenog svojim perfekcionizmom može se dijagnosticirati sa popriličnim obsesivnokompulsivnim poremećajem. Ipak, on je bio Lucifer (lat. lux-svjetlo, fero-nositi), najsjajnija zvjezda na jutarnjem nebu, tj. planet Venera, koja je simbol perfekcionizma, uživanja i ljepote. Bio je jedan od najljepših, najodanijih i najboljih Božijih anđela.

Zanemaren i zaboravljen

Venera je vezana za ženski princip, a žena je kriva za izgon iz raja. Stoga je normalno bilo da se na uživanje i seks stavljaju prefiksi đavolskog. Sedam smrtnih grijehova srednjovjekovne filozofije su: ponos, razvrat, zavist, bijes, pohlepa, nezasitost i ljenost. Danas većina ovih karakteristika može biti i pohvalna kako bi se individua uklopila i izborila za sebe u društvu digitalnih tehnologija i metamodoernizmu. A seksualnost sigurno više nije adut kojim Đavo raspolaže. Umjesto toga on se krije u svemu što je ambivalentno i ignorisano. Kako kaže Sallie Nichols „Mi Đavla zanemarujemo… Ako nastavimo da ga zanemarujemo, on će namjerno da izvede nešto neobično da bi nam privukao pažnju“. On je godinama zanemarivan. Njegova najveća lukavština je da nas ubijedi da on ne postoji. On nije sazrijevao godinama, pa su i njegove umjetničke predodžbe ostale nedefinisane kao nezrelo dijete. Hrišćani su mu dodali niz paganskih simbola, koje su demonizovali, tako da je njegova predodžba potpuno zbunjujuća.

Na sebi ima nagomilane ekstremitete: krila, rogove, grudi, kandže, papke, oči na trbuhu, itd. Možda je i on sam zbunjen. Geteov Mefisto je snaga koja radi samo loše, ali prouzrokuje dobro. Tjera nas na požudu za moći i perfekcijom. Hindusi uvijek ostavljaju jedan dio hrama nezavršen tj. protiv uroka. Perfekcionizam je bolest ega. „I want to know“ je replika Irine Spalko, naučnice koja teži da dobije sve znanje univerzuma od vanzemaljaca u filmu Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull iz 2008. godine. Ona je moderni Faust i zato biva spanjena vatrenom svjetlošću i spaljena svojom ambicijom.

Na kraju svih dobro-loše sukoba nekako uvijek dobro pobijedi. Kao da je to igra koja nam svima treba. Bez Saurona u Mordoru, hobiti nikada ne bi znali koliko je bogastvo The Shire. Sauron čak nema ni oblik. On je jedno oko u vatri smješteno među rogovima čija je jedina opsesija moć.

Ambicija i moć

Ambicija i moć su dvije stvari sa kojima đavo lukavo manipuliše. U filmu Devils Advocate (1997) Al Pacino kao Đavo objašnjava poredak stvari između njega i Boga. Njegov monolog prenosimo u originalu na engleskom jeziku:

John Milton (Devil): God? Well, I tell ya, let me give you a little inside information about God. God likes to watch. He’s a prankster. Think about it. He gives man instincts. He gives you this extraordinary gift and then what does He do? I swear, for his own amusement, his own private cosmic gag reel, he sets the rules in opposition. It’s the goof of all time. Look, but don’t touch. Touch, but don’t taste.
Taste, don’t swallow. And while you’re jumping from one foot to the next, what is He doing?
He’s laughing his sick, fucking ass off. He’s a tight-ass. He’s a sadist. He’s an absentee landlord. Worship that? Never!

Kevin Lomax: Better reign in hell than to serve in heaven, is that it?

John Milton: Why not? I’m here on the ground with my nose in it since the whole thing began! I’ve nurtured every sensation man has been inspired to have! I cared about what he wanted, and I never judged him. Why? Because I never rejected him, in spite of all his imperfections! I’m a fan of man! I’m a humanist. Maybe the last humanist. Who, in their right mind, Kevin, could possibly deny the 20th century was entirely mine? All of it! Mine! It’s my time now.

Ovaj Đavo koji vlada 20. vijekom je biznismen i bogataš u odijelu koji je uplao svoje prste u pravosuđe. U 21. vijeku Đavo je svoju jurisdikciju proširio na bankare, farmaceute, IT industriju i građevinarstvo. Nisu više pod njegovom kandžom umjetnici ili filozofi, kao u srednjem vijeku. Njih više niko ne sluša. On je preuzeo sve djelatnosti u kojima čovjek želi moć, a vođen je isključivo ambicijom ega i našom voljom. Schopenhauer kaže da je naše postojanje kao klatno između patnje i dosade, a da nam je život kao dječija benkica – kratak i usran. U isto vrijeme mi smo paćeničke duše i đavoli jedan drugome. Schopenhauerova volja je Frojdov libido. Vođeni smo željom za životom, a kada ona pokaže tamno lice, za to optužujemo đavola. Đavo je naša sjenka, satanski dio našeg svjesnog ega i nesvjesnih Jungovih sjenki naše duše.

Umjetničke predstave

Tamnoj strani naše psihe umjetnici su pristupali na različite načine. Podsvjesnim se najviše bavio nadrealizam. Boschov triptih The Garden of Earthly Delights najbolje pokazuju demonsko u umjetnosti. Njegov pakao nastanjuju perverzni užici, a đavoli su prikazani kao karnevalski likovi, ne zlobni, ali veoma lukavi. Djeluju zbunjeno i groteskno, kao i nadrealizam Salvador Dalija, koji je svojim kritičko-paranoidnim metodom zavirivao u svoje snove i podsjest, kako bi iščupao svoje tamne strane. Zanimljivo je da je odgajan u strogom katoličkom ambijentu, te da je njegov odnos prema demonskom u sebi očito pun estetski ružnog, kako se Đavo prikazivao i prije hrišćanstva.

Predhrišćanski bogovi zla, kao egipatski Amut ili Set, te vaviloska Lilith i Tianmanta, prikazivani su također sa rogovima ili kandžama. Ovi životinjski dodaci više nas ne plaše, jer su toliko puta viđeni. Samo nas suprotnost može ostaviti začuđenim. Takav je đavo John Milton iz Devils Advocate, ili Lucifer Morningstar, đavo kao žena u bijeloj haljini iz serije The Sandman. Naravno, kad se naljuti neizbježne su naznake rogova i krila. Šta je to tako zastrašujuće u rogovima?

Simbolika rogova

Rogovi su stari simbol za novi život i duhovnu regeneraciju, povezivanje krunske čakre sa mudrošću univerzuma. Prije hrišćanstva nisu bili demonizirani, čak štaviše, bogovi su imali rogove kao znak njihove božanske prirode. U proljeće se vjerovalo da treba nešto žrtvovati kako bi se pojavio Zeleni čovjek i probudio prirodu. On je jedna od varijanti grčkog Pana. To je ruralni bog. Ne živi na Olimpu, jer su mu se tamo rugali. Čak i danas kad kažemo „neko mu je nabio rogove“, znači da je osoba predmet ismijavanja i prevare. Riječ diaballo (dijabolično, đavo) potiče iz grčkog i znači odijeljen.

Pan je anatemisan, ali ipak dio božanskog parlamenta. Sin je Hermesa, boga glasnika i ninfe Driope. Čim ga je rodila, majka se prepala. Taj strah zovemo panika. On svira frulu i živi sam u šumi. Vodi pastire i ovčare. Dionis (bog vina, razvrata, plodnosti) mu je sličan. Međutim Pan nije pijanac. On je samotnjak i ne smije ga se buditi dok spava, jer bi prepao ljude. On je zadužen za paniku, ludost, igru, plodnost, prirodu, ali i destrukciju. Pomalo je letargičan i depresivan, kao satir iz Narnije.

Simbol svih satira je jarac, koji ima rogove i papke. Rimski ekvivalent Pana je Faun. I on muziku i dobro se našaliti. Ima izuzetan osjećaj za odgovornost, a njime vlada planeta Saturn. I u modernoj astrologiji ova planeta je vladalac Jarca (koji je u izvornoj astologiji prikazan kao pola jarac-pola riba). Pan na grčkom znači sve, a pandemonijum je mjesto svih demona. Bogovi i duhovi prirode iz paganskih religija sistematski demonizirani posredstvom Crkve, ili denominirani. (Nastaviće se.)