Piše: Lejla Panjeta

Verzije historijskih prvenstava

Nije više nikakva nepoznanica da su udžbenici i historijski podaci u knjigama djelimično ili potpuno netačni. Ukoliko učite o filmu u Americi, sav trud, kreativnost i prvenstvo u izumima u vezi sa filmskom umjetnošću pripisuje se Thomasu Alvi Edisonu i „njegovom“ izumu kinetoskopa 1891. godine. Evropska historija filma počinje sa genijalnim prikazivanjem slika iz svakodnevnog života u jednom pariškom kafeu 28. decembra 1895. godine, izumom kinetografa braće Lumiere. Nijedan od ovih podataka o počecima filmske umjetnosti nije u potpunosti tačan.

Prvu kameru sa šesnaest leća patentirao je u SAD-u i u Francuskoj u 1886. godini Louis Le Prince. Kamera sa jednim objektivom patentirana je 1888. godine u Velikoj Britaniji, a projektor sa jednom lećom godinu dana kasnije napravljen je u Leedsu, ali nije zvanično patentiran. Sve je ovo zasluga čovjeka rođenog u Metzu u Francuskoj 1841. godine, u bogatoj vojničkoj porodici, čiju je zajedničku fotografiju napravio otac fotografije i kućni prijatelj Louis Daguerre, što je vjerovatno bio početak inspiracije za izum 20. vijeka – pokretne slike.

Ime mu je Louis Aime Augustin Le Prince. Studirao je slikarstvo, hemiju i optiku u Parizu i Leipzigu. Zaljubio se u engleskinju Elizabeth čiji je mentor bio August Rodin i preselio u Leeds u Engleskoj, gdje je poshumno njegov rad priznat, a njegovo ime mnogo poznatije od Edisona i Lumiera. Univerzitet nosi njegovo ime, njegova bronzana statua krasi nekadašnju radionicu u kojoj je riješio problem povezanog pokreta sa šesnaest sličica koje se smjenjuju u sekundi i trake koja se kreće za istu dužinu u kameri i projektoru.

Krimić u romansiranoj biografiji

Ime Louisa Le Princea nije sasvim nepoznato u zvaničnoj historiji filma. Zajedno sa pionirima kakvi su Muybridge, Eastman, Etienne-Jules Marey pominje se kao inovator i izumitelj, ali njegov patent nije tada bio uknjižen. Priču o tome na koji način mu je oduzeto prvenstvo u prahistoriji filma, skoro iz perspektive Sherlocka Holmesa donosi Paul Fischer u svojoj knjizi „The Man Who Invented Motion Pictures: A True Tale of Obsession, Murder and the Movies“. Knjiga je izdata 2022. godine u izdavačkoj kući Faber u Velikoj Britaniji i Simon & Schuster  u Americi. No, ovo nije udžbenik, već izuzetno kreativna romansirana biografija, ne samo o jednom čovjeku, čiji se nestanak i ubistvo njegovog sina, do danas nisu razriješili, već je ovo historiografija novovjekovne potrage za tehnološkim inovacijama i napretkom. Napisana je izuzetno zanimljivo, skoro u Doylovom stilu, u viktorijanskoj atmosferi nerazjašnjenih ubistava, kakvi su u to vrijeme harali Londonom, poput Jack Trbosjek misterija, sa skoro opipljivim mirisom buržujskog umjetničkog svaralaštva i smradom bijede i bolesti koje bi danas lako izliječio svaki antibiotik. Knjiga je pitka, lako se prati tok događaja, koji je kao u djelima fikcije složen u stilu suspens krimića, ali u svakom momentu imajući na umu historijsku težinu priče, tj. ne odstupajući od referenci i dokumenata kojima autor potkrepljuje priču o životu i djelu Louis Le Princea.

Pored svih članova Princeove porodice i Lizzine (supruga), knjiga meandrira kroz živote i djela savremenika u stvaranju filmske umjetnosti, na onim mjestima gdje imaju dodirne tačke sa Le Princeom. Autor nas upoznaje sa plejadom stvarnih likova koji su doprinjeli nastanku pokretnih slika, a daje detaljna objašnjenja o tehnološkim procesima stvaranja prvih fotografija, sličica na staklu, premazima žive i srebrnog nitrata, laterne magike, svjetskih izložbi sa kraja 19. vijeka, prve celuiodne trake (Eastman Kodak), objektiva i zatvarača, zubčanika i mukotrpnog rada na pronalaženju načina da se traka vrti ravnomjerno kako bi snimila i reprodukovala pokret, a da pri tome ne pukne ili ne izgori. Knjiga o životu i misteriji Louis Le Princeovog nestanka može poslužiti i kao pravi udžbenik rane historije tehnologija za snimanje i reprodukciju pokretnih slika. No više od toga, ovo je knjiga koja daje podatke o tome zašto je Le Prince nestao. Zašto mu je sin nađen ubijen, ili je riječ o samoubistvu, nakon ročišta u parnici između Mutoscopa i Edisona, u kojoj se trebalo utvrditi prvenstvo u patentu kamere i projektora koje je pripadalo Le Princeu, a potpunim nepoznavanjem tehnologije stvari od strane sudije dodijeljeno retroaktivno (!) Edisonu.

Tehnologije perzistencije vida

Prvi film nije bio snimljen na filmskoj traci. Louis Le Prince ubacio je rolnu fotoosjetljivog papira (ne više ploče koja se do tada koristila, ne još ni celulioda) u kameru koju je napravio 1888. godine. Njome je napravio niz fotografija i snimio par kadrova svoje porodice u vrtu ispred svoje kuće.  Prva upotreba kamere desila se 14. oktobra 1888. Ovaj film poznat je kao Roundhay Garden Scene. Uključuje i scenu Le Princeovog sina koji svira harmoniku. Kasnije je Le Prince snimao pješake i saobraćaj na mostu u Leedsu. Ovi filmovi prethode Lumierovim i Edisonovim za više od pet godina!

Thomas Edison prvobitno je namjeravao da filmove snima na valjcima osjetljivim na svjetlost, međutim njegov saradnik William Dickson odlučio je da upotrijebi filmsku traku koju je George Estman proizveo za kodakov fotoaparat. Dickson je odmjerio 7,6 m filma i po ivici izbušio rupice kako bi se traka ravnomjerno namotavala dok prolazi kroz spravu koju je napravio. George Estman napravio je tanku savitljivu filmsku traku 1889. godine. Do tada su fotografi koristili staklene ploče ili fotoosjetljivi papir. Izumitelji su se tada suočili sa dvije teškoće u izradi filmske kamere. Prva je bila to što za bilježenje povezanog pokreta treba najmanje 16 fotografija u sekundi. Druga je vezana za stabilnost slike. Da bi slika bila stabilna, traka mora da se ravnomjerno pokreće u kameri uvijek za istu dužinu. Prva filmska kamera na svijetu nije rješavala nijednu od ovih teškoća. Slika se trzala, a kamera pomjerala neujednačeno. Da bi se to prevazišlo izumitelj Louis Le Prince predložio je da se fotogrami ručno isjecaju i potom spajaju ostavljajući podjednak međuprostor. Taj mukotrpni posao izvodljiv je samo za pravljenje filma ne duže od minuta. Thomas Edison i njegov britanski saradnik Dickson usavršili svoju napravu koju su više puta preimenovili i patentirali pod različitim nazivima, jer nijedna nije rješavala sve probelme pokretne slike. Jednom od ovih kamera (kinetoskop) snimili su kratku scenu u kojoj se nepoznati čovjek naklonio, nasmiješio, skidajući svoj šešir potpuno prirodno i otmjeno, kako je zabilježeno u tadašnjim novinama. Dicksonov snimak oduševio je sve koji su ga vidjeli, a bezimeni čovječuljak je tako postao prva filmska zvijezda u historiji, kao i kasnije izvijesni Fred Otto i njegovo kihanje. Ovaj film zove se Fred Otto's Sneeze i u udženicima se često (potpuno netačno) pojavljuje kao prva zabilježena pokretna slika – film.

Tri godine prije Dicksona, Louis Le Prince načinio je nekoliko kratkih filmova pomoću dvije kamere koje su radile na različitim postavkama, međutim nijedna nije radila sasvim kako treba, ali Le Prince je nestao pod tajanstvenim okolnostima prije nego što je mogao da ih usavrši.

U to vrijeme Marey je izučavao let ptica. Zamolio je Muybridgea da mu konstruiše kameru za snimanje ptica, ali je ovaj radio sa većim životinjama, tako da mu eksperiment nije uspio. Marey je napravio svoj fotoaparat i oblikovao ga kao pušku. Objektiv je bio u cijevi, a projektovao je sliku ptice u letu na kružnu ili osmougaonu fotografsku ploču. Ova puška omogućavala je da se napravi 12 slika u sekundi, tako da se zamah krila ptice jasno vidio na fotografskoj ploči. Takođe je koristio ovakve puške tzv. fotohronografe da bi snimao pokrete ljudskih tijela i izučavao kako se kreću kosti u tijelu.

Muybridge je fotografisao pejzaže na zapadu SAD, a onda se zainteresovao za kretanje životinja. Svoj čuveni eksperiment izradio je da bi se utvrdilo da li konj u nekom trenutku odiže sve četiri noge sa zemlje. Za ovaj poduhvat imao je sponzora. Interesantno je da je bio trajno obogaljen u saobraćajnoj nesreći (kočiju su vukli konji) u kojoj je bilo poginulih. Ubio je ljubavnika svoje žene 1874. godine, pa ga je to omelo u radu, ali sud je presudio u njegovu korist! Muybridge je kasnije pravio fotografije ljudi u pokretu i skoku, a 1887. godine objavio je knjigu „Životinjsko kretanje“ sa 20.000 fotografija. U filmskoj historiji važi za prvog čovjeka koji je zabilježio pokret uzastopnim nizom fotografija. Praksinoskop je to radio još prije izuma fotografije, ali Muybridge je napravio dodatke na otvoru blende, koji su omogućavali da se dovoljno brzo slika konja u galopu eksponira na fotografskoj ploči.

Oba ova pionira filmske tehnologije nisu imali nikakve vizije ili motivacije da stvore novi medij. Još manje su bili umjetnici. Fotografija u pokretu je tada služila kao eksperiment za prirodne nauke kakve su biologija i fizika. Sve ove likove srešćemo u Fischerovoj knjizi o historiji pokretnih slika sa detaljnim prikazima njihovih izuma i vezama koje su ostvarivali sa Le Princeom. Sam Le Prince bio je hemičar i optičar, ali se izuzetno zanimao za umjetnost i sa svojom suprugom radio kao primjenjeni umjetnik i dekorativni minijaturista. Vjerovao je u kreativnu snagu pokretnih slika za masovnu zabavu.

Nasuprot njemu, Edison je u početku odbacio izum Dicksona. Rekao je da je to igračka i da neće imati nikakve finansijske dobiti od te naprave. Kasnije je promijenio priču i očajnički pokušavao da na sve patente upiše svoje ime i prisvoji sva prava za korištenje kamera i projektora. Braća Lumiere su ocu žanra fantazije i specijalnih efekata, George Meliesu, prilikom prodaje kinetografa rekli da je ovo prolazni trend i da sigurno nema neke koristi od ove sprave.

Lizzie i Louise: spoj umjetnosti i tehnologije

Melies, kao i Le Prince, uvjereni su bili da je nova thenološka igračka sposobna za oblikovanje nove stvarnosti. Le Princeova sklonost umjetnosti, kao i kretivnost njegove žene, slikarke, bili su sretan spoj okolnosti koji je motivirao Le Princea da ne odustane od svoje vizije koju je nazvao „pokretna panorama u boji“. Zajedno sa suprugom otvorio je Leeds Technical School of Art u 1875. godini, koja je bila prva privatna škola umjetnosti u tom gradu. Na Pariškoj izložbi 1878. prezentovali su svoje radove na porculanu, pločicama, staklu, kao i minijature i razglednice. Inspirirani japanskom umjetnošću, laternom magikom i dagerotipima bračni par je radio na dekorativnim porcelanskim proizvodima i pločama, koji su Le Princeu izgledali kao da se kreću. Tu se rodila njegova opsesija napravom koju je želio stvoriti.  Za njega su to bile animirane fotografije u boji namijenjene masovnoj zabavi. No, nije imao nimalo administrativnog dara za patentiranje i zaštitu svojih naprava i ideja. Edison sa svojim timom advokata ga je skoro izbrisao iz historije filmske umjetnosti. A iza njega ostala je supruga koja je cijeli život tvrdila da je Edison umiješan u nestanak njenog muža.

Le Prince je saobraćao na relaciji Amerika, Francuska, Njemačka i Engleska. Brat Albert mu je živio u Dijonu u Fracuskoj, kome je išao u posjetu u jesen 1890. godine. Dvije godine nakon što je izumio kameru i projektor. Iz Dijona je trebao doći vozom u Pariz, a odatle natrag porodici u New York, gdje su tada živjeli Le Princeovi. Međutim, nikada nije stigao u Ameriku. Nema podataka o tome da se ukrcao na brod, kao ni o tome da je vozom u koji je ušao u Dijonu stigao do Pariza. Louis Le Prince misteriozno nestaje 16. septembra 1890. u vozu iz Dijona za Pariz. Proći će nekoliko mjeseci dok se ne utvrdi da je nestao, a sedam godina dok se ne proglasi mrtvim. Svo vrijeme, Lizzie je pokušavala da patentira njegov rad, međutim to joj nije bilo dozvoljeno dok se ne ustanovi da je mrtav. Tokom ovih mučnih sedam godina potrage za Le Princeom, Edison je napredovao u „svom izumu“ pokretnih slika, iskoristivši situaciju u kojoj Le Princeovi izumi ne mogu biti patentirani, jer nema ko da ih prijavi dok se ne pronađe tijelo ili ne proglasi mrtvim. Rješavanje misterije njegove smrti i ostvarivanja prava na patente pored Lizzie, preuzeo je i njegov sin Adolphe Le Prince.

‘Nema više nigdje nikakve časti i pravde’

Bivši advokat za patente Le Princeovih radio je za Edisona nakon što je Le Prince proglašen mrtvim. Adolphe je pronašao Fred Masona, Jim Longleya i Richard Wilsona, koji su marljivo radili sa Le Princeom na objektivima i traci za kameru i projektor, zajedno sa crtežima, nacrtima, sveskama, filmskim trakama, kao i patentiranom (u Americi i Francuskoj), kamerom sa jednim objektivom i donio ih u Ameriku. Tu je učestvovao u parnici između Mutoscopa i Edisona. Edison je želio potpunu kontrolu nad ovim medijem. Između ostalog, mnogi su pobjegli u Californiju (osnovavši Hollywood) gdje Edisonovi advokati nisu mogli da ih stignu tako brzo kako bi ih tužili za rad sa pokretnim slikama bez njegove dozvole. Edison je bio navalio da dobije patent za kameru, ali mu je odgovoreno da je to nemoguće, jer je slična naprava već prijavljena pod imenom „Le Prince – 10. januara 1888. godine“. Frank Dyer, Edisonov advokat, našao je taktiku kojom je Ured za Patente retroaktivno upisao zahtjev za dodjelu patenta Edisonu na kome je pisala godina 1888. Problem korištenja patenta Le Princea bio je u tome što po tadašnjim zakonima ništa nije moglo preći u vlasništvo njegove porodice dok se ne pronađe tijelo. Tek po isteku sedme godine od nestanka, osoba bi se proglasila mrtvom i sva zaostavština pripala je njegovoj supruzi Lizze.

Mjesec dana prije isteka ovih sedam godina, Edison je dobio patent koji je registrovao na svoje ime. Nije nikome jasno zašto i kako nije postojao problem zbog kojeg je 1892. godine Edison bio odbijen za registraciju svog patenta, zato što je isti postojao već na Le Princeovo ime. Sa svojim advokatima i neutaživom željom da na sve izume stavi svoj potpis, Edison je svog najvjernijeg saradnika, čovjeka koji ga je obožavao i radio za njega, otjerao konkurenciji – Mutoscopu. Radi se o Dicksonu koji je zapravo izumio Edisonov kinetoskop.

Do kraja svog života Lizzie je bila ubijeđena da je Edison umiješan u nestanak njenog muža. U svim svojim memoarima za njegovu smrt krivila je Edisona. Edison je bio snalažljiv poduzetnik, kauboj u biznisu inovacija, vrlo spretan menadžer i imao je strašnu želju da izume registruje samo na svoje ime. Ali nije imao sreće da napravi funkcionalnu kameru i projektor. Inovacije i tehnička rješenja posuđivao je ili plaćao prava na iste od drugih izumitelja. Da li je od Le Princea „posudio“ izum kamere i projektora, tako što ga je uklonio sa scene? Fischer daje mnogobrojne dokaze u prilog ovome u svojoj knjizi.

Nakon što je Le Princeov sin Adolphe svjedočio na suđenju između Mutoscopa i Edisona, bio je uvjeren da svi dokazi idu Le Princovom izumu u prilog. Međutim sudac Wheeler presudio je u Edisonovu korist. Adolphe je izjavio da „izgleda nema više nigdje nikakve časti i pravde.“ Wheeler je donio presudu da se retroaktivno upiše u Ured za patente Edison kao izumitelj kamere 1888. godine. Adolphe je nakon ovoga nađen mrtav upotrebom vatrenog oružja. Nije jasno da li je ubijen ili je izvršio samoubistvo. Historičar Martin Sopocy će o ovom pravnom postupku kasnije reći: „Edisonov argument je upitan, a Wheelerova presuda farsa.“

Teorije o nestanku Louis Le Princa

Mnogobrojni su istražitelji, detektivi, historičari i pravnici pokušavali riješiti misterij Le Princeovog nestanka i ubistva njegovog sina. Zvanično postoje četiri teorije o njegovom nestanku. Jedna od njih evidentna je u ovom tekstu, a preuzeta iz mnogobrojnih dokaza predočenih u Fischerovoj knjizi o Le Princeu. Vjerovatno je i najvjerodostojnija. Le Princea je sklonio ili ubio Edison u svom „ratu patenta“. Druga koja se pominje u knjizi je da ga je ubio brat Albert, koji ga je ispratio na stanicu u Dijoneu. Imao bi finansijske koristi od njegovog dijela nasljedstva, koji je Le Prince potraživao od njega. Treća teorija kaže da ga je ubila njegova familija zato što je bio homoseksualac. Ovu teoriju Fischer ne pominje. A četvrta teorija kaže da se utopio u Parizu u rijeci Seine. U pariškoj policiji postoji fotografija mrtvog čovjeka koji mu sliči, a ova teorija inklinira ka tome da se ubio, jer nije mogao da do kraja završi svoj izum i patentira ga tako da može otplatiti dugove koji su nastali ulaganjem u njegov poduhvat. I ovu mogućnost Fischer razmatra, ali je odbacuje zbog nedostatka dokaza i navodi mnoge istražitelje koji nisu došli do definitivnih zaključaka.

Serijski materijal viktorijanskog suspensa

Fischerova knjiga „The Man Who Invented Motion Pictures: A True Tale of Obsession, Murder and the Movies“ izvrstan je spoj historije, suspensa, drame i tehnoloških podataka vezanih za funkcioniranje kamera i projektora. Iako Edisona izuzetno inkriminira i ocrnjuje kao ličnost, nigdje zapravo otvoreno ne tvrdi da je on krivac za Le Princeov misteriozni nestanak. To je dato čitaocu da izvuče kao zaključak na osnovu mnogobrojnih dokaza, izjava, slika, dokumenata i događaja koji su opisani u knjizi. Bila bi velika šteta kada ova sjajna historiografija ne bi našla svoju adaptaciju u mediju pokretnih slika o čijoj mučnoj historiji govori. Poglavlja su pisana u serijskom stilu, tako da bi prije nego li filmska, bila mnogo pogodnija za neku serijsku adaptaciju u HBO stilu sa glavnim likom Lizzie i njenom tvrdnjom o Edisonovoj umiješanosti u Le Princeovu smrt.

Dok ne dočekamo tu ekranizaciju, u svakom slučaju vrijedi promisliti o tome što je Lizzie tvrdila. Specijalno ako se uzmu u obzir i drugi izumi na Edisonovo ime, najpoznatiji od kojih je struja. Dickson je bio očaran Edisonovom karizmom čarobnjaka tehnoloških čuda. Tesla je radio za Edisona šest mjeseci i pobjegao. Dicksonu je trebalo više godina da prestane da misli da će mu Edison ikada ukazati poštovanje ili pružiti ruku prijatelja za kojim je žudio, prema dokazima iz njegovim pisama.

U historijskim užbenicima piše da je struju izumio Edison. Ipak danas svi koristimo izmjeničnu (AC) struju koja je Teslin izum. Ono što vidimo svaki dan na svojim mobilnim uređajima, magiju pokretnih slika – spoj tehnologije i mašte, trebamo zahvaliti prvim vizionarima umjetnosti filma: George Meliesu i Louis Le Princeu, ljudima koji su vjerovali u novi medij magije pokretnih slika kao zabave za mase.