Piše: Lejla Panjeta
Špil karata Tarota sastoji se iz dvije arkane. Velika arkana ili trijumfi su slike sa nazivom i brojem. Ima ih 22 komada. Predstavljaju snažne arhetipe koji simbolično mogu ukazivati na određene etape u čovjekovom putovanju kroz život. Mala arkana sastoji se od četiri skupa od po 14 karata, što je ukupno 56 karata koje odgovaraju elementima: Voda, Zrak, Vatra i Zemlja. U svakom skupu nalazi se kraljica, kralj, pub i konjanik, koji predstavljaju temperamente određenog životnog doba. Mala akrana povezuje „bogove“ iz Velike arkane sa svakodnevnim iskustvima. Trijumfi su imali posebno značenje u renesansnoj Italiji, a odnosili su se na motive ljubavi, smrti i ljepote. Dvorovi su tada sponzorisali razna magijska i mistična djela.
Riječ trijumf ili tronfi odnosi se na vrstu srednjovjekovne procesije koja pokazuje snagu božanstva. Prvi put se upotrebljava u Ferrari 1442. godine. Bogovi – slike iz Velike arkane su arhetipi putovanja duše kroz život. Male arkane korištene su u 15. vijeku kao kartaška igra, a došle su u Evropu sa Bliskog istoka, najvjerovatnije iz Egipta. Nema pouzdanih izvora o porijeklu Tarota. Postoje i tvrdnje da su karte u Evropu donijeli Križari. Bile su popularne kao kartaške igre, ali i metodi gatanja. Velika arkana nastala je na dvorovima renesanse Italije u 15. vijeku. Pojavile su se skoro u isto vrijeme u više talijanskih gradova. Popularne su i Tarot karte iz Marseilliea, a još se igraju u Sjevernoj Africi i Južnoj Evropi. Igrala se i kao vrsta satirične psihodrame, u kojoj su učesnici sebe zamišljali kao likove sa karata. Na taj način je kritikovano društvo tog doba.
Karte Velike arkane bile su sumnjive Crkvi, pa ih je španska inkvizicije zabranila. One povezuju vjerske i dvorske metaforične predstve svijeta iz doba renesanse. Navodno su slike Velike arkane ili trijumfi bile stepenice koje vode do pakla, a imena im je dao sam Đavo. Broj ljestvi koje vode u pakao odgovara broju karata Velike arkane. Također ovaj broj odgovara slovima hebrejske abecede, pa je Tarot povezivan sa Kabalom, a deset sefirota sa 22 puta mudrosti koji ispisuju psihološki i spiritualni put. Tajno društvo Zlatna zora također je koristilo Tarot u svom magijskom sistemu koji je pokušao sintetizirati okultne i mistične prakse alhemije, astrologije i gatanja. U 19. vijeku pojavljuju se moderni špilovi karata, od kojih su najznačajniji White-Smith i Crowley-Harris špilovi. Slikarice Smith i Harris odvojeno su naslikale tradicionalne karte Velike i Male Arkane, a obje ove kreacije obavijene su velom misterioznosti, jer se u novovjekovnoj potrazi za bilo kakvim novim znanjima u polje naučnog ubrajalo i paranaučno tj. paranormalno. Danas postoji oko tri stotine različitih Tarot karata, sa posebnim ilustracijama, koje se koriste kao karte za igru, proricanje ili samospoznaju i meditaciju.
Arehetipi u transcedentnom
Tarot je uspio da vječitim tipovima tj. praiskonskim tipovima simbolike transcedentnih pojmova i ideja asimilira u slikama ono što je Jung zvao arhetipovi preobrazbe. Onaj koji ih tumači nije bez razloga nazvan vidovnjakom. On vidi promjene koje obični smrtnici ne vide, tj. ne poznaju dovoljno dobro načine tumačenja vječno promjenjivih, živih simbola i mitova koji se pojavljuju kao saobraćajni znaci na našem putovanju kroz život. Jedan od najpoznatijih komparativnih mitologičara, Joseph Campbell svoja tumačenja mitova je temeljio na Jungovim psihološkim teorijama, a često je navodio Kantove kategorije i pojam transcedentnog. Iznad kategorija misli i umjetničke predstave ideja je transcedentno, koje se ne može izraziti, ali niti osjetiti. Campbell je objašnjavajući Kantovo transcedentno kome ne možemo pristupiti, dao jednostavno rješenje citatom Hans Zimmera. Najbolje stvari ne mogu se izreći. Ispod njih su stvari koje pogrešno protumačimo, a treće mjesto zauzima razgovor. Vrlo je ironična spoznaja da razgovaramo očito o stvarima koje pogrešno tumačimo i ne razumijemo. Ova filozofija podsjeća na antičkog Sokrata, koji kaže da „možemo spoznati samo da ne znamo“. No, to nas nije spriječilo da tražimo puteve do transcedentnog. Jedna od prečica su vidovnjački metodi, kakav je Tarot, koji operira na polju metaforičkih slika koje pripadaju transcedentnom.
Campbell kaže da se metafore koriste da ukažu na iskustvo koje se nalazi iza polja znanja, a koje živi u svima nama. Za njega je mitologija jedna, a mitovi duboko zakopani žive u svima nama pojedinačno. Ne možemo ih iskopati, zato što pripadaju polju Kantovog transcedentnog. Stoga, često griješimo kada matafore ili simbole tumačimo kao dokaze ili činjenice. Campbell kaže da je metafora koja se interpretira kao činjenica sigurno pogrešno protumačena. U tom smislu, Tarot ili drugi načini interpretacije simbola sa snažnim arhetipima, ne treba da se tumače bukvalno, već metaforički. Prema Jungu, arhetipi su iskonski tipovi iz polja koletivnog nesvjesnog koje je zajedničko svim ljudima, kao Platonove ideje koje se nalaze izvan pećine i čije sjene jednino možemo vidjeti na zidu pećine. Stoga, arhetipi ulaze u polje nama razumljivih kategorija mišljenja preko metafora. Višestruka značenja arhetipa obrazuju priču koja postaje metafora, tj. posredno značenje koje nam može biti razumljivo, ali i vjerovatno pogrešno protumačeno. Svaki vid proricanja bavi se sklapanjem priče koja se sastoji od univerzalnih obrazaca tj. arhetipova, a koji se uklapaju u individualnu priču onoga koji traži pomoć od vidovnjaka. Vidovnjak misli da vidi transcedentno preko slagalice arhetipa koje uklapa u pojedinačnu sudbinu čiji put tumači metaforički. Vidovnjak ne vidi transcedentno, ali vješto tumači arhetipske simbole od kojih pravi metaforične priče, koje su lični mitovi za onoga koji tumači Tarot. Svako na putu samospoznaje može postati vidovnjak.
Niko ne bi volio u gatanju Tarotom izvući karte Smrti, Đavola i Obješenog čovjeka. Ne treba biti poznavalac simbola da nam se krv u žilama zaledi na samu ideju ili arhetip smrti, ako smo kod vidovnjaka došli da pitamo samo za mogućnost ulaganja u novi poslovni poduhvat. Međutim, metaforičko značenje ovih karti uopšte ne mora biti negativno. Svijet arhetipa mnogo je širi od našeg nepouzdanog znanja o stvarima koje su onozemaljske, a mi ih samo znamo tumačiti dualizmom dobra i zla ili pozitivnog i negativnog. Metafora karte Obješenog čovjeka, jedan je takav jin-jang primjer u kojem se pokazuje da u svakom zlu ima nešto dobro, i obratno.
Objesiti se vs. biti obješen
U filmu The Ninth Gate iz 1999. godine u režiji Romana Polanskog, koji je adaptacija romana El Club Dumas Artura Pereza Revertea, pojavljuje se na više mjesta obješeni čovjek. Kao ilustracija, ali i kao obješeni čovjek koji je ubijen, te još jedan obješeni koji je počinio samoubistvo. Vrata pakla biće otvorena onome ko skupi svih devet crteža koje je naslikao sam Sotona u tri knjige, od kojih je jedna varijacija na temu tarot karte Obješenog čovjeka. Očito je da je Reverte preuzeo ovu ideju iz mitova o kreaciji Tarota. U potrazi za autentičnim Sotoninim ilustracijama glavni lik nailazi na svog prijatelja koji visi obješen u svojoj knjižari u poziciji ilustracije iz knjige. I ostale ilustracije imaju karakter mističnog, demonskog i okultnog. Takva je atmosfera u cijelom filmu, u kome srećemo mnogo mrtvaca. Uvodna scena je scena vješanja, urađena u sedam preciznih statičnih kadrova. Radi se o samoubistvu, što je izuzetno dobar uvodni suspens u mističnost cijele priče. Suprotno radoznalosti i pomješanim emocijama koje doživljavamo kada je u pitanju samoubistvo vješanjem, scena obješenog knjižara je potpuno drugačiji slučaj. Njemu je oduzet život ne njegovom voljom, a iza toga stoji ubica koji se znalački potrudio da svoju žrtvu kazni, ostavljajući prizor iza kojeg stoji morbidna kreativnost.
Međutim, treba se prisjetiti omiljene zabave ljudi iz srednjeg vijeka: čerečenje, nabijanje na kolac, razapinjanje na krstu, spaljivanje na lomači, žigosanje, skalpiranje, giljotiniranje, sahranjivanje živih, bičevanje i vješanje. Omiljena zabava stanovnika Londona i Pariza prije 300 godina nije bila bindžovanje serija, već prisustvovanje javnim pogubljenjima. Ljudi su smatrali da ubice krše poredak u univerzumu, te je stoga potrebna kazna kako bi se poredak ponovo uspostavio. Tortura je u čovjekovoj prirodi, pa je tako prirodna potreba da se kazni onaj koji prekorači brzinu društveno dopustljivog. Vješanje kao samoubistvo i vješanje kao kazna izazivaju u današanjem vremenu liberalnog humanizma jezu i gnušanje, jer ovakva kazna je sama po sebi prekoračenje brzine. Onaj koji se objesio vjerovatno je imao razlog, pa ostavlja dojam uzvišenog katarzičnog osjećanja. Za njim saosjećamo, jer je imao hrabrosti da počini smrtni grijeh i sam sebi izrekne presudu i izvrši kaznu. Sa druge strane, onaj koji je kažnjen vješanjem izaziva osjećaj ispunjenja pravde za nedjelo koje je počinio. Simbolika vješanja veže se za Judinu izdaju Isusa, koji je počinio samoubistvo, tako da iz perspektive srednjovjekovnog uma oni koji su kažnjeni vješanjem zasigurno su to zaslužili. Tijela su visila kažnjena za zločine po ulicama i trgovima, jer je srednjovjekovna religiozna i društvena svijest u Evropi smatrala potrebnim da se kazne, a najveću potrebu iziskivala je izdaja. Obješeni su bili opomena i odmazda za izdaju, a stanovništvo je doživljavalo katarzu gledajući pogubljenja vješanjem.
Zanimljiva je replika Kapetana Kirka iz prve sezone serije Star Trek iz 60-tih, koji se pokušava izvući iz igre infantilnog vanzemaljca, koji se pretvara da je u 18. vijeku. Nakon što vanzemaljac napravi scenu suđenja, u čijoj je scenografiji već postavljen konopac za vješanje, Kapetan Kirk, igrajući na njegov nekreativni ego kaže: „Gdje je zabava u vješanju? Gdje je horor ubistva? Gdje je strava?“ Vješanje je kazna, a ne odmjeravanje snaga u poštenom dvoboju. Ovaj običaj kažnjavanja iz Evrope preselio se na Divlji zapad. Western fimovi obiluju scenama tijela koje se njišu, kao i napetim scenama u kojima u posljednji minut junak bude izbavljen iz omče. Neka vrsta uzvišenog osjećanja postoji kod tijela koje se obješeno njiše u zraku. Iz tog razloga veoma je rado korišten motiv nasilja u filmovima u prošlom vijeku, a nedostatak krvi pomagao je producentima i distributerima da dobiju bolji rejting filma. Prizor obješenosti nekog mnogo je manje nasilan od scena masakriranih tijela koje plivaju u sopstvenoj krvi, a ipak je dovoljno dramatičan, stravičan i jezovit da zadrži publiku. Izgleda da je ipak naša voajerska priroda ista kao i kod predaka iz srednjeg vijeka.
U šta gledamo na karti obješenog čovjeka? Obješeni čovjek visi vezan za jednu nogu. U obrnutom položaju, čovjek izgleda kao da stoji na jednoj nozi. Nichols u svojoj knjizi Jung i Tarot, opisuje sliku obješenog čovjeka kao neku repu, koja čeka da je neko izvadi iz zemlje. Čovjek je obješen za jednu nogu. Ruke su mu svezane iza leđa. Druga noga dodiruje unutrašnjost butine suprotne noge. Ali na njegovom licu nema izraza bola, već polublaženi osmijeh. On nije mrtav. Ne radi se o samoubistvu. Ne radi se ni o kaznenoj presudi. Ne radi se ni o mučenju ili osveti, jer je vješanje za jedno stopalo u inkvizicijskim metodama mučenja uključivalo i vješanje utega na druge udove, tako da je tijelo zapravo bilo razapeto i raščerečeno. U Tarot karti obješenog čovjeka radi se o veoma bizarnoj figuri koja nešto čeka dok visi. Engleski izraz hang out znači izaći sa prijateljima i ispuniti vrijeme dokonosti. Tarot obješenik upravo ima izraz lica kao da „visi“ sa prijateljima.
Ako iz uspravnog stojećeg položaja savijete desnu nogu u koljenu i postavite desni taban na unutrašnji dio desne noge iznad koljena, a dlanove sklopite na ruke u molitvenom položaju, naći ćete se u položaju koji se u jogi zove Ekapada Pranamasana. Ova asana smiruje um i razvija osjećaj za ravnotežu, koncentraciju, pažnju i samosvijest. Poznata je i pod nazivom Pozdrav na jednoj nozi ili Drvo (Vrkasana). Svi oblici Drveta jačaju noge, stabilnost tijela i koncentraciju uma. Ovaj položaj slikovno je komparativan karti obješenog čovjeka u Tarotu u uspravnom položaju. Ako iz ležećeg položaja podignete noge i karlicu u uspravan položaj svijeće, a desnu nogu savijete u koljenu u visini kuka, dobićete sliku iste karte u obrnutom položaju. Ova asana u jogi zove se Polulotos u svijeći ili Ardha Padma Sarvangasana. Sabur je riječ arapskog porijekla i odgovara pojmovima meditacije, izdržljivosti, prihvatanja i strpljenja. Le Pendu je naziv obješenog čovjeka na Tarot kartama, a potiče iz francuskog jezika. Engleska riječ pending znači čekati, visiti, u toku, još neriješen. Bilo da je polulotos, drvo, sabur ili pendu, ova poza je meditativna i smirujuća. Ne dopušta kretanje, već predstavlja smirenje i strpljenje u čekanju.
Ni tamo ni ovamo
Arhetip slike u poziciji obješenog čovjeka predstavlja duhovnu neovisnost i nekretanje. To je pozicija ni tamo ni ovamo. Radi se o metafori izolacije, predaje, žrtvovanja, neizvjesnosti, prijelaza, iskušenja i obnove. Takođe se može posmatrati kao obrnuti krst tj. simbol žrtve koja iskupljuje. Osnovna poruka ove karte je nužnost žrtvovanja da bi se postigli ciljevi i zadržala sloboda. Potrebno je proći kroz nužne transformacije, a zadržati prisebnost duha. Nezavidna situacija ne smije nas baciti u očajanje – kažu tumačenja vidovnjaka. Ne možemo uticati na situaciju u kojoj smo se našli, ali to nije razlog za paniku, nego prilika za rast. Napori će se isplatiti. Disciplina dovodi do promjena i samo onaj koji može nadvladati samoga sebe može dostići preobraženje. Ovo je karta promjena na koje treba pričekati. Dok čekamo nije na odmet vježbati Ekapada Pranamasanu. Tumači tarota kažu za uspravnu kartu da je uputa da se čovjek prepusti sopstvenim željama, ali je obrnuta karta poprilično negativna, jer govori o uzaludnom trošenju energije i nedoslijednoj upornosti. Obješeni je bespomoćan. Ne može kontrolisati svoj život, te mora čekati da ga neko iščupa i izvuče tj. odveže.
Da se godinama može dodijeliti tarot karta, 2020. godina izvukla bi upravo ovu kartu na globalnom planu. Stanje u kome sve visi u zraku i čeka na neko bolje vrijeme, dok se pokušava razviti samosvijest kroz sabur, komparativno je mitologiji pandemije. Arhetip obješenog čovjeka dominantna je metafora pandemijske situacije. Čovjek je još živ, visi, nije mu najjasnije šta se dešava, ali čeka da to nešto prođe. Naravno da je lako posteriori tumačiti situacije preko arhetipa, simbola i metafora koje nas spajaju sa onozemaljskim ili transcedentnim. Vidovnjaci imaju pretenziju da transcedentnom pristupaju apriori. Putovanje može značiti odlazak do pijace ili put oko svijeta. Zavisi koliko vjerujemo tumačenju vidovnjaka. Tako i obješenog čovjeka možemo tumačiti kao pandemiju ili neodlučnost u kupovini cipela. Kako na globalnom planu, tako i u individualnim životnim mitovima možemo biti ponekad u stanju ili u situaciji koja arhetipski odgovara simbolizmu čovjeka koji visi. Možda jedan od najboljih primjera životnih situacija koje se mogu desiti na načijem duhovnom putu je period života Josepha Campbella, koji sliči metafori Obješenog čovjeka. Nakon što se vratio sa studijskog putovanja u Evropi, pet godina nije imao posao. U dobu Velike depresije, Joseph Campbell družio se sa psima i čitao. Svaki dan je imao raspored u kome su dva termina od po četiri sata bila posvećena čitanju. Campbell je čitao pet godina. Stanje Obješenog čovjeka iskoristio je za čitanje, tj. samospoznaju, koja će mu kasnije u godinama rada na Sarah Lawrence Collegeu donijeti slavu. Razvoj jedne od najbrilijantnijih misli u filozofiji i komparativnom kritičkom mišljenju na svijetu desio se pod arhetipom karte Obješenog čovjeka. Inicijaciju u periodu života koji je obilježio ovaj arhetip, Joseph Campbell je proveo maestralno viseći, odakle su se rodile neke od maestralnih ideja komparativne mitologije i uputstava za život koje vrijede uvijek i svuda.
Tarot simboliku ne treba olako uzimati kao gatalački metod za proricanje budućnosti. Ipak je karte izmislio sam đavo. Međutim, one mogu, poput asana u jogi, da nas spoje sa idejama ili energijama onostranog, koje ne možemo izraziti riječima, niti im pristupiti na bilo koji način osim iskustvom. Jer najbolje stvari se „ne mogu izreći niti shvatiti.“ Bilo bi dobro da ih ne protumačimo pogrešno. Pričama možemo pokušati ući u cartsvo transcedentnog preko arhetipa koji su nam dostupni na našem životnom putu. A jedan od zapadnih načina tumačenja simbolike životnih situacija i životnog putovanja je Tarot.
Ovaj tekst je verzija rada objavljenog u MythBlast rubrici fondacije Joseph Campbell, koja je posvećena očuvanju misli i djela jednog od najvećih mislilaca 20. vijeka iz oblasti komparativne mitologije i njegovom uticaju na savremenu filozofsku misao. Više o radovima Josepha Campbella pratite na jcf.org – oficijelnoj stranici Joseph Campbell Foundation, a eseje mjesečnih biltena čitajte na MythBlast, besplatnom pretplatom na jcf.org/mythblasts.
