Piše: Lejla Panjeta
Ilustracije: Roman Sulejmanpašić
Film Bowling for Columbine osvojio je Oscara 2002. godine, ali je ta greška popravljena godinu dana kasnije dodjelom brojnih nagrada filmu The Fog of War reditelja Errola Morrisa, koji iz rakursa Roberta McNamare, ministra odbrane tokom Vijetnamskog rata i ključne figure u Kennedyjevoj administraciji tokom Kubanske krize, govori o lekcijama nastalim na osnovu njegovog iskustva u sukobima u kojima je učestvovala Amerika i prijetnji nuklearnog rata. Ono što ovaj dokumentarni film ne govori jeste kako je došlo do Kubanske krize, zašto je na Kubi izbila revolucija. On čak opravdava Trumanovo bacanje bombi na Japan. Film opravdava poteze koje je povukla američka politika da bi bacila bombe na Japan, Vijetnam, Njemačku itd.
Nasuprot ovom filmu, koji ne sagledava kompletnu suštinu problema, biografski film Fidel podijeljen je u dva dijela, prvi govori o razlozima za podizanje revolucije, a drugi o neslavnom kraju revolucije – diktaturi. Prvi dio pokazuje pravedne razloge koji su motivisali Castra i pokazuje ih u pozitivnom smislu, dok ga drugi oslikava kao pravog diktatora i tiranina.
Američka industrija iluzija zaista može iznenaditi sebe i svijet ovakvim atipičnim filmovima (koji se veoma brzo sklanjaju iz mainstreama, ali je njihovo postojanje dokaz demokratične diskusije) ili autorima poput Michaela Moora, koga je mainstream već svrstao u teoretičara institucionalnih zavjera. Ovakvi filmovi spadaju u domen indirektne propagande i možda predstavljaju još mali ostatak onoga što bi film osim zabave, katarzisa krvi i suspensa te eskapizma trebao da ponudi ljudima. A to su otvoreni, a ne gotovi instant konglomeratski mainstreammedijski zaključci i razmišljanja o problemima i stvarnosti koju predstavlja. Ovakva djela i autori trude se ili uspijevaju da sagledaju problem iz najmanje dva rakursa, te pokušavaju kritičkim pogledom na društvo (pojedince i sistem), vrlo često sa primjesom komedije (kako je to radio sarkastični „komunista“ Chaplin), identifikovati, prikazati i uticati na promjenu stava društva prema datom problemu. Takav autor u 21. vijeku je Michael Moore.
Michael Moore u svojim umjetničkim ostvarenjima kritikuje vlast, politiku Busha (i Clintona takođe), korporativne manipulacije stanovništvom, ali zapravo je sva kritika rezultat njegove ogromne ljubavi prema svojoj zemlji (ili ideji onoga što bi trebala da bude) i patriotizma, koji je evidentan u svakom njegovom djelu (Fahrenheit 9/11, Bowling for Columbine, Roger & Me, TV Nation, The Big One). On je patriota koji želi bolje svojoj zemlji. On zaista napada sve što je protiv slobode u Americi. Kako onda opstaje tamo?
U filmu TheX Files nalazi se jedno objašnjenje za sve teoretičare zavjera ili one koji kritikuju vlast – ubistvo takvih dovelo bi do revolucije. Dakle, mnogo jeftiniji način da se takvima začepe (diskredituju) usta i da se ne izazovu kobne posljedice protesta, ili nedajbože revolucije, jeste da ih se pusti da pričaju (uz, naravno, male olakšice cenzure) i da se proglase teoretičarima zavjere. Njegova djela jesu manipulativna (dokumentarna forma jeste manipulativni medij) i upiru prstom u mitskog neprijatelja (u njegovom slučaju Busha), ali ona takođe pokazuju zbunjenom stadu njihovo ogledalo – načine na koji su dobrovoljno dali pristanke da ih se vara, krade i ubija. Kako sam Moore kaže: „Mislim da se većina dokumentaraca snima na takav način, i mislim da je to razlog zbog kojegih ljudi ne vole gledati. Naime, unaprijed znaš što će se dogoditi, pa te film baš i ne interesira. Stoga je u dokumentarcu potrebno šokirati usred radnje, ili napraviti značajan zaokret pri kraju filma. To su osnove dobrog pripovijedanja.“
Indirektna propaganda u filmovima teorije zavjere i onima koji kritikuju američko društvo jeste jedan od vidova proklamovanja nesavršenosti i slobode govora,tj. kritike. Cilj joj je pokazati slobodu i iluziju diskusije kako domaćem tako i stranom stanovništvu. Iluzija diskusije, kako je Chomsky definira, manifestuje se kroz mit o igri neprijatelja i spasilaca – Busha i Moora.
Moore je učesnik u diskusiji, učesnik u iluziji demokratije, u kojoj se operiše pojmovima spasioca i neprijatelja. Njegova poetika, ma koliko ona bila umjetnički spoj politike i humora, zapravo odražava onaj tračak mislećeg dijela populacije, onih koje će kasnije mainstream zvati teoretičarima zavjere.
Moore, Chomsky, Baudrillard, Meyssan, Laurent i drugi glasni teoretičari medija i analize događaja 11. septembra nude različite poglede na zbivanja prije i poslije ovog pokolja. Međutim, kod njih ne postojejedinstvena dedukcija (zbog straha od epiteta teorije zavjere?) i snažni stav koji bi ukazivali na slaganje oko konkretnog napadača (pojedinca ili institucije) odgovornog za napade 11. septembra. Oni sumnjaju u tvrdnje da iza svega stoji Saruman iz pećine u Afganistanu, međutim o osobama i razlozima napada imaju različite argumente i zaključke.
Za Moora krivci su Bushovi (imperija Bush) u saradnji sa bogatim Arapima. Nije nikakva tajna da veza Bin Ladenovih i Bushovih vuče porijeklo još iz investicionog fonda Carlyle, u koji su zajedno bili uključeni. Arapi su prodali i svoju vjeru, imidž i braću višem cilju – bogatstvu. Oni koji ih doživljavaju kao nepismene horde sa oružjem u rukama, koje svoje žene pokrivaju i maltretiraju, te kao pripadnike pokreta Al-Kaide u zabludisu. Akonismo sigurni kako su izgledale kraljevske ili rimske bahanalije, treba samo posjetiti hotel u Dubaiju – on je manifestacija arapske razvratnosti u svijetu kapitalizma. Ta današnja arapska razvratnost kroz bogatstvo sa jedne strane i pokolje terorističkih grupa predstavljenih kao dio arapske kulture i historije (koja zaista počiva na sablji i plemenskim ratovima), te negiranje pomoći Palestini (koja je okružena bratskim arapskim zemljama) osnove su gdje treba tražiti i američko-arapski dio globalnog naftnog i plinskog kolača. Moorovo povezivanje Arapa i Amerikanaca – opet bez upiranja prstom u stvarni problem arapskog sitnotrgovačkog prevarantskog duha, već u mainstream izmišljotinu o pećinskoj islamskoj terorističkoj grupi koju su zajednički kreirali američki i arapski ekstremisti (moćnici – kapitalisti) – u kreiranju globalnih tokova politike i zbivanja u svijetu jeste teza koja najviše uporištaima u stvarnosti o kojoj se raspravljane samo na planu teorija zavjere. Sve više se pojavljuje i u mainstream medijima.
Riječ islam u arapskom jeziku potječe od istog korijena kao i riječ mir, a Kur'an objašnjava rat kao stanje koje je oprečno Božijoj želji. Islam ne odobrava agresorski rat, odnosno rat usmjeren ka uništenju suprotne strane. Islam prihvata da je rat neophodan i, u određenim situacijama, smatra ga kao pozitivnu dužnost radi suzbijanja tiranije i surovosti. Imanentno arapskom je ratovanje u odbrani pravilne stvari (Ko utvrđuje šta je pravilno? Koji je to rakurs?), dok se hrišćanstvo temelji na miru i ljubavi (Šta je sa križarskim ratovima, inkvizicijom, proganjanjem vještica, denominacijom moralnog kod puritanaca itd.?).U suštini,izgledada sve religije koriste iste propagandne metode u izazivanju sukoba među ljudima i odbrani „pravilne stvari“. No, kakav je rat koji nije usmjeren ka uništenju suprotne strane (suprotne od „pravilne“) i da li je ovo tumačenje Božijih riječi, koje propovijedaju i znače mir, zapravo samo nametnuo ljudski faktor – religijski tumač, vođa, predstavnik Boga na zemlji?
U 14. vijeku desio se kraj arapske renesansne i prosvjetiteljske kulture, koja je počivala na lijepom, znanju i usavršavanju svijeta oko sebe i čiji je preporod donio bijeloj Evropi najosnovnije naučne i umjetničke „izume“ (algebra, arapski brojevi, koji su osnova svih binarnih i digitalnih sistema, arabeska, kartografija, geografija, planimetrija, matematika, filozofija, geometrija, trigonometrija, astrologija, astronomija, medicina itd.). Sva ova, kao i druga dostignuća i kultivacije prirodnih resursa sa američkog kontinenta i iz drevne kineske civilizacije, usvojena ili ukradena unutar evropske civilizacije, dala su premoć u današnjem svijetu vladavine jačeg (kapitala). Ono što je Evropljanima ponajviše pomoglo jeste krađa kineskog vatrometa (baruta) i mogućnost manipulacije u propagandno-kolonizatorskim procesima prema ostatku svijeta. Šta je katalizator u historijskom smislu za napredak i razvoj ako ne borba za kapital, tj. profit? Od napada 11. septembra, pored propagande nesavršenosti, i konsekventno napada na Afganistan i Irak koristi su imale vojne industrije, globalizacijske kompanije i konglomerati u operacijama Rebuilding Iraq, a špijuniranje je postalo apsolutno opravdano u cilju očuvanja sigurnosti. Recept za izazivanje sukoba, prodaju oružja legalno i ilegalno, te kasnije organizovanje mirovnih konferencija i humanitarnih akcija, vojnih i mirovnih intervencija i davanje neotplativih kredita za obnavljanje jeste jedan od već potpuno poznatih scenarija za gomilanje novca u džepove moćnika MMF-a i Svjetske banke.
Ako se o ovim scenarijima više ne šuti (ne ostaje na nivou teorija zavjera, već informacije prodiru u mainstream), treba tražiti i odgovor na pitanje za koga Moore radi. „Ja sam živi dokaz kapitalizma. Jedna od velikih ironija vezanih uz kapitalizam jeste da će ti kapitalist prodati uže kojim će se sam zadaviti. Zapravo, dat će ti novac za snimanje filma koji će ga prikazati u negativnom svjetlu samo ako taj isti kapitalist vjeruje kako će od filma imati finansijske koristi“, izjavio je jednom prilikom Michael Moore.
Teoretičar zavjere? Jednostavno rješenje za komplikovani problem slobode govora i cenzure u Americi? Patriota koji mrzi republikance? Ne, u fenomenu Michaela Moora nema nikakve zavjere. On je čisti primjer funkcionisanja kapitalizma i načina kojim putuje profit, dok se ovce i koze zabavljaju i strahuju gledajući neprijatelje i spasitelje u diskusiji kroz medijski cirkus. On je predstavnik ono malo preostalih pismenih i mislećih iz zbunjenog stada, ali isto tako u funkciji jednog od antagonista ili protagonista (zavisi za koga) u predstavi iluzije diskusije i demokratije, kojom se zbunjeno stado zabavlja prebacujući kanale kroz iluziju kontrole, dok nepomično zavaljeno u fotelje nema baš nikakvog uticaja na stvarnost koju egzekutori kapitala (protestantski, hrišćanski, jevrejski i muslimanski moćnici u bratstvu i ljubavi prema profitu) izrežu kroz pokretne slike i serviraju kao demokratiju.
