Piše: Lejla Panjeta
Ilustracija: Roman Sulejmanpašić
Prvi lovci i pećinski umjetnici javljaju se u ledenom dobu 16.000 godina prije nove ere. Kako su komunicirali? Kako su vidjeli svijet? Da li je kod ranog prahistorijskog čovjeka već postojala urođena percepcija slika u pokretu koje je pokušavao da zabilježi na zidovima pećina? Kako je stilski vidio svijet – realno kao Lumiere kasnije, ili fantastično kao Melies, uprošćeno simbolima i naturalistički kao fotografsku dokumentaciju?
U neolitu se čovjek ograđuje od iskustvene stvarnosti. Stvarnost sada vidi kroz šematske znake. Bitna mu je ideja, suština, unutrašnji sadržaj predmeta, to jest simbol, a ne kopiranje predmeta. Jasna je granica između stvarnosti i prezentacije stvarnosti. Kako pokorava prirodu, tako pokorava svojim linijama i stvarnost koja ga okružuje. Od paleolitske faze individualnog traganja za hranom dolazi se do kolektivističke faze i nastaju organizovana društvena tijela. Na mjesto vradžbina dolaze religiozni obredi i kultovi obožavanja. Čovjek dobro i zlo povezuje sa silama i duhovima i tako se javlja dualizam, odnosno podjela stvarnosti na Ovaj i Onaj svijet. Proces od sahranjivanja mrtvih do kulta predaka, kada se formira društvena svijest o hijerarhiji i osjećaj tradicije, zapravo predstavlja želju ranog čovjeka za kontinuitetom života (i poslije smrti).
Vjerovanje u duhove mrtvih
Jerihonske glave su ljudske lobanje obložene gipsom iz oko 7000.godine prije nove ere, a preci su sahranjivani blizu nastambi živih kako bi njihovi duhovi čuvali svoje potomke. Život se ne stvara, već nastavlja, a umjetnička forma zamjenjuje stvarnu poslije smrti. Čovjek iz neolita je protagonista makedonske pjesme Zajdi, zajdi koji vidi opalo lišće, ciklične promjene u prirodi, cikličnu smjenu dana i noći, ali također vidi da mu se ne vraća njegova mladost. Lišće će gora ponovo dobiti, sunce će ponovo izaći, ali starost neće ponovo postati mladost. Čovjek neolita je Egipćanin koji živi na istočnoj obali rijeke Nil, a radi i gradi piramide na zapadu, tamo gdje sunce zalazi, praveći grobnice za nastavak ciklusa života, odnosno njegovu drugu fazu – zagrobni život. Taj čovjek vidi sunce koje je na najnižoj tački na horizontu krajem decembra, kada počinje da slavi rođenje bogova, koje se danas u katoličkom svijetu obilježava kao Božić.
Čovjek neolita pravi idole i toteme (duhovi zaštitnici), kojima razvija politeizam i idolopoklonstvo. Umjetnost služi svrsi simbolizma kroz predstavljanje njegovih apstraktnih ideja. Umjetnost neolita je animistička i apstraktna. Njena osnovna obilježja su: geometrija, dekorativnost, simboličnost i dualizam. Ova umjetnost suprotstavlja se stvarnosti kroz stilizovani i idealizovani svijet. Bitna je predstava ideje koja je skraćenica stvarnosti. Ovdje se nalaze počeci intelektualizacije i racionalizacije u umjetnosti. Nema podražavanja, već je umjetnost protivnik prirode. Ona je samostalna! Umjetnost je predstavljanje i ona je imitativna, informativna, mnemonička, ornamentalna, simbolička i dekorativna. U neolitu se javlja animizam, kao vjerovanje da prirodne sile i pojave imaju dušu. Tada se organizuje prva civilizacija, koja se može definirati kao formiranje klasa i organizacija privrede.
Kultura i civilizacija
Za kulturu se kaže da je nastala kada je Oziris prestao jesti, a Abraham žrtvovati ljude. Civilizovani čovjek neolita razvija pravu umjetnost prema Gombrichovoj definiciji umjetničkog kao nečega što rezultira idejom osjećanja kod recipijenata. Umjetnost nije nešto što je samo lijepo (ukras), pa izaziva estetski doživljaj. Nije ni nešto što je upotrebljivo i ima svrhu i funkcionalnost. Nije ni nešto što je teško za napraviti, pa iziskuje vještinu i uloženi napor. Umjetnički predmet je umjetnički zbog vjere i moći koja mu se pridaje. Magijska (i animistička) umjetnost nije lijepa za gledanje, već moćna za upotrebu i “funkcioniše” (proizvodi) magiju i doprinosi ideji koja izaziva osjećanja.
U isto doba kad se u toplijim predjelima, na Bliskiom istoku, pojavljuju Jerihonske glave, u Bretanji, Engleskoj, Danskoj i Švedskoj pojavljuje se prva arhitektura. Tu nastaje megalitska civilizacija. Megalit je netesani uspravni kamen, i to: menhir (spomenik dušama mrtvih), dolmen (kolektivni spomenik) i kromles (građevina za potrebe kulta). Kultovi i rituali u arhitekturi megalita preteča su scenskih umjetnosti.
Glumac se razvija iz horovođe u svetkovinama u čast boga Dionizija u antičkoj Grčkoj. Taj korifej je potomak šamana ili svećenika, predvodnika rituala u neolitu, ili maga u paleolitu. Mag oblači kožu bizona, pleše, proizvodi mistične zvukove, crta u pijesku, u pećini, i ritualno pravi obred prije odlaska u lov. Iz ovog obreda rodit će se sve umjetnosti i religijske ceremonije.
Prahistorijski čovjek animizma (neolita, ali i paleolitski čovjek rituala) pridavao je veliki značaj unutrašnjim instinktima, snovima, znamenju, vizijama, telepatiji i izradio sisteme komuniciranja s unutrašnjim bićem i prirodom koja ga je okruživala. Na tu specijalnu komunikaciju može ukazivati i sinhronicitet po Jungu. Aboridžini, Indijanci, malezijski Senoi, afričko pleme Huza samo su neke od urođeničkih kultura koje pridaju značaj snovima. Kod Aboridžina mitovi i kosmogonije smješteni su u vremenu, prije nego u prostoru, u kome se miješa sadašnjost, prošlost i budućnost, a pokazuje međusobnu povezanost svih stvari. Bića koja su stvorila svijet više nisu živa, ali njihov duh živi u svijetu i stvarima. Čovjek, duhovi i natprirodna bića, zajedno s totemskim životinjama, povezani su u cjelinu u mitovima koji se zajedno zovu Vrijeme snova (Dream Time). Sanjajući, čovjek se povezuje s Velikim Sanjanjem i dobija poruke od više inteligencije odnosno prirode. Jedna vrsta joge (indijski jogini dolaze do stanja delta svijesti meditacijom) omogućava svjesno sanjanje i primanje poruka iz univerzuma, to jest konekciju s kosmičkom energijom koja se može uporediti i s reikijem i drugim newage tehnikama duhovnog i fizičkog iscjeljenja. Ovi moderni rituali slični su ranim ritualima u kojima je nastala prva umjetnost, a iz koje se razvilo prvo pismo.
Prva slikovna komunikacija: razvoj pisma i simbola
Prvo pismo je bilo piktografsko – slikovno. Piktogram je simbol koji predstavlja ideju, koncept, objekat, aktivnost, mjesto ili zbivanje putem ilustracije. Piktogrami nastaju u animizmu iz petroglifa, ureza u stijenu radi pamćenja (nešto kao notestick danas). Usavršenje piktograma pravi grafičke simbole za predstavljanje ideja, kojima se proizvoljnom konvencijom utvrđuje značenje. Metaforički petroglif je zapravo ideogram. To su saobraćajni znaci, keltske rune, sumersko klinasto pismo, hijeroglifi i slično.
Slogovno pismo sastoji se iz pisanja slogova samoglasnika. Takvo je pismo koje su koristili Egipćani ili Arapi. Ono se razvilo iz logografije, koja predstavlja sistem pisanja u kojem jedan simbol zamjenjuje cijelu riječ. Fonetsko pismo je sistem u kome glasovi imaju znakove. Pojavljuje se u Perziji šestegodine prije nove ere kao kombinacija klinastog i slogovnog za pojedine glasove. Alfabet se zatim razvija u ranom hanskom pismu, kod Feničana i Helena. Fonetskim jezicima smatraju se evropski jezici, a posebno naš jezik prema definiciji Vuka Karadžića iz 19. stoljeća: „Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano.“
Stil i žanr kao prvi kalupi za potčinjavanje stvarnosti
Historija počinje s razvojem pismenosti, države i klasnog društva u četvrtom mileniju prije nove ere. Čovjek prije historije živi u svijetu magije i duhova, koji počinje da percipira, potčinjava, kreira i predstavlja. Paleolit nam ostavlja u nasljeđe naturalističko podražavanje stvarnosti, a neolit simboličku prezentaciju svijeta koji nas okružuje. Iz paleolita i neolita potječu suštinski ključevi za prve forme izražavanja, koje kasnije zovemo stilovi (ili žanrovi) u umjetnosti. Stil ili žanr su pojmovi koji se odnose na način, formu, strukturu, oblik, kalup, metodu razmišljanja po kojoj se pravi neko djelo, odnosnopredstavlja određena pojava.
Iz paleolita se razvija podražavanje, naturalizam i realizam, a iz neolita predstavljanje, simbolizam i apstrakcija u umjetnosti, kao i načini komunikacije pismom. U oba perioda čovjek misli u slikama i pokretu, vidi pokret prirode oko sebe i želi da je objasni i zabilježi. Preteče filmske umjetnosti, odnosno načina percepcije kinestetičkog pretočenog u dvodimenzionalno vizuelno nalaze se u samom začetku civilizacije.
Otiscima stvarnosti na pećini napravljen je prvi dokumentarni film o lovu na bizone, a teatrom sjena, koje proizvode prvi predmeti za praktičnu upotrebu uz pomoć Prometejeve vatre, kao sredstva kojim se razvija vještina, kreativnost i inteligencija, kako ljudi ne bi bilo zavisni od Olimpa, nastaje prvi kratki film – prva „ekranizovana“ live stream priča.
