Piše: Lejla Panjeta

Dva su najznačajnija tumačenja nastanka ljudi. Religija kaže iz rebra, Darvin kaže od majmuna. Postoji i treće, veoma aktuelno danas, Marsovci su posijali svoje sjeme preko nekog meteora. U šta god vjerovali, razvoj čovjeka naučno dokazano počinje prije dva miliona godina. Najranija forma živog bića koja liči na čovjeka je australopitek, koji hoda uspravno i služi se alatom, a najviše njegovih kostiju pronađeno je u Istočnoj Africi. Homo habilis je vještiji od australopiteka, a Homo erectus kuha i u pokretu je u Africi i Aziji. Homo sapiens (mudro ljudsko biće) se adaptirao klimi ledenog doba i proširio na Evropu i Bliski Istok, razvio je alate i vokabular. Kako su ovi prvi lovci i pećinski umjetnici komunicirali?

Poznato je da životinje imaju razrađene sisteme komunikacije, koja podrazumijeva slanje poruke, akciju i reakciju, tj. izaziva radnju vezanu za obilježavanje teritorije, plijen ili razmnožavanje. Komuniciranje počinje sa pojavom živog svijeta, a umjetnost sa pojavom čovjeka. Prvi ljudi koji su se udružili radi opstanka u davna vremena bili su prvi sinkretički umjetnici. Nisu oni izmišljali samo lovačke priče oko vatre iz zabave, već su bili energetski povezani sa svijetom oko sebe praveći magijsku realnost u kojoj su „nacrtani bizoni, ubijeni bizoni“.

Obavljajući prve rituale psihoanalitičari tog doba, šamani, su postali prvi umjetnici. Iz priča i rituala kamenog doba rodile su se: muzika, slikarstvo, izvođačke umjetnosti, kao i prvo pismo. Ovi rituali počinju sa razumijevanjem pojmova o smrti. „Najstariji dokaz o nečemu što podsjeća na mitološko mišljenje dovodi se u vezi sa grobovima“ – kaže Joseph Campbell u svom razgovoru sa Billom Moyersom u knjizi i TV seriji Moć mita. Oko 50.000 godina prije nove ere „Imamo dokaze o ritualnom sahranjivanju, sa žrtvama i sa grobnom opremom, što svakako ukazuje da je iskustvo smrti nešto pokrenulo. Pitanje je šta se dogodilo sa ovim tijelom? Šetalo je okolo, bilo je toplo, ležalo je, bilo je hladno. Gdje je nestalo? Ideja o tome kuda je otišlo je prvi trag koji imamo za mitološku misao.“ – tvrdi Campbell. Smrt je jedan od prvih dokaza o ljudskoj misli oko koje su se oformile priče i rituali. Ritual je oživljavanje mita sa aktivnim učešćem svih pripadnika zajednice, a neki od najraširenijih u svijetu su rituali smrti i žrtvovanja, rođenja, odrastanja i vjenčanja. Ovi rituali su nešto kao defragmentacija sistema, dok je finalni ritual – ritual smrti, zapravo restart i reboot sistema na početne postavke, koji se izvršava klikom na power off dugme. Razumijevanje ciklusa života, rani ljudi su objašnjavali mitovima i ritualima. Učestvujući u ritualu, čovjek učestvuje u mitu. Nismo baš sigurni da znamo šta se sve to događa sa silikonskim neuronima u algoritmima i fotonima, kada kliknemo power off, ali zasigurno sve što je u sistemu negdje se na nekin način uvezuje se u ciklusima protoka energije u fizičkom svijetu, čak iako ga ne vidimo. Zapravo, samim posmatranjem određenih eksperimenata iz subatomske fizike, mi mijenjamo razultat eksperimenta. Naučnici rade na osvjetljavanju ovih pojava, a mitologija je vidljivi svijet poduprla nevidljivim i od power off procesa napravila misteriju, koju treba iskusiti, a kroz ritual i mit slaviti. „Individualna smrt i izdržljivost društvenog poretka spojeni su simbolički i čine nuklearnu strukturnu snagu rituala, a time i društva.“ – izjavljuje Campbell, ali tvrdi da danas nemamo više rituala, a da smo mitove zamijenili vijestima New York Timesa. Društvo bez rituala postaje necivilizovano, a mladi ljudi se ne defragmentiraju do poznih godina, jer ne prolaze kroz rigorozni ritual odrastanja i preživljavanja. Liberalni humanizam omogućio nam je sve pogodnosti života pod staklenim zvonom, tako da u svojim alijeniziranim malim privatnim svjetovima tražimo distrakcije koje nalazimo u gamingu, bingeovanju serija, metaverztumima, tračevima i fake newsu na društvenim mrežama – Bodrillarovim smulacrumima. Poneke rituale čuvaju religije, no Campbell smatra da su današnji rituali preblagi u odnosu na poruku koju treba da prenesu.

Religijski ili državni praznici svuda su isti: fanatični shopping, prekomjerno kuhanje i jedenje, posjeta rođaka, i zahvalnost na povratku u mir i tišinu individualnosti i svakodnevnih obaveza. Na primjer, žrtvovanje kurbana u islamu nema težinu proživljavanja Abrahamove / Ibrahimove žrtve, niti energiju te poruke. U većini islamskih zemalja vjernici samo uplaćuju novac za klanje ovce, deve ili krave, a da nemaju kontakt sa životinjom ili svetošću procesa žrtvovanja. Priče o žrtvovanju životinja, ratnicima i ishrani prvih ljudi su proces u kome se odaje poštovanje ciklusu života i u kome se alegorijski i anagogijski dolazi do spoznaje da smo svi isti i da je sve povezano. „Mi smo napravljeni od zvijezda“ – čuvena je rečenica Neil deGrasse Tysona, koja govori o atomima koji su sastavni dio nas kao i zvijezda. Mi smo zvijezde. Nitrogen, hidrogen, oksigen, karbon su sastavni elementi života na Zemlji kao i energija nastala iz Velikog praska. Povezanost subatomskih čestica analogno se može tumačiti na planu mitološki nevidljivog, koje podržava vidljivi svijet, kao mirovanje u vječnosti i pokret u vremenu koji se dešava u Axis Mundi energiji. U isto vrijeme naš život je momenat i vječnost, kako tumači Campbell u seriji Moć mita. Sa jungovske tačke gledišta „mitologija je nešto što je zaista utkano u samo tkivo stvarnosti… Ili ono što prethodi stvarnosti u nekom smislu, a ne na neki način proizlazi iz ljudskog iskustva.“ Prvi mitovi i njihove ritualne inkarnacije brišu granice vidljivog i nevidljivog svijeta dajući objašnjenja za nevidljivo i povezujući nas sve u atomske cjeline kojima pripadamo.

Porijeklo ljudske komunikacije nalazi se u pećinskim obredima oko vatre i prvoj sinkretičkoj umjetnosti iz koje se rađaju nezavisne umjetnosti kakve danas poznajemo. Praistorijski čovjek pleše, pjeva, slika i glumi, upražnjavajući sinkretički ritualni obred kao akciju koncepta svoje mitske svijesti. Mit je tu shvaćen kao koncepcija svijesti, dok je ritual njegova akcija, tj. način na koji se on ovaploćuje, pri čemu je konceptualno mit nerazdvojan od rituala. Ta mitska koncepcija i ritual kao akcija, prave komunikaciju među članovima plemena u sinkretičkom spoju umjetničke ekspresije da bi se kasnije umjetnosti u teoriji i praksi potpuno suprotstavile stvarnosti i razdvojile iz tog početnog sinkretizma magijske svijesti ranog čovjeka. Umjetnost je postala laž, igra i pretvaranje, za razliku od prvobitnih rituala, koji su bili odraz svijesti. Ono osnovno u toj magijskoj svijesti – arhetipovi – ostalo je do danas nerazdvojni dio čovjekove svijesti i „nesvijesti“ tj. čovjekovog nesvjesnog psihičkog kojem su obraćaju prve priče. Te prve priče nastaju oko vatre u pećinama paleolita u kojima živi čovjek parazit – nomad.

Čovjek lovac živi parazitiski tako što zbog svog ulova migrira u skladu sa potencijalnom hranom. Pravi prijelaz kao neolitskoj svijesti ranog čovjeka obilježen je prvim obredima sahranjivanja svojih mrtvih pripadnika grupe. Ovaj pogrebni običaj utirao je put dubljem poimanju tajne života i smrti, svrhe postojanja, magije i religija, te koncepciji rituala, kao i usavršavanju komunikacije, tj. razvijanju puta ka prvom pismu. Misao o zagrobnom životu je prvobitna magijska svijest o sinhronicitetu energija i pojava, koji se proteže na oba svijeta (živih i mrtvih). Čovjek vjeruje da je njegova zadaća da utiče na taj svijet, kako bi ostvario ono što želi, jer je i sam dio njega. Stoga se rađaju rituali koji su se odnosili na ono što je ranim ljudima bio prioritet na ovom svijetu (seks i hrana), tj. rituali lova i plodnosti (u čast prirode). Potreba za uticanjem na Zemlju i prirodu (klimu) pojavljuje se jer je čovjek zavisio od uroda zemlje. Tako se rađa svijest o obožavanju, koje nije bilo u paleolitu. Stvaranje kultova plodnosti i pojačana svijest o mrtvima, koja nastaje iz običaja sahranjivanja, razvija se u kultove predaka. A sve to omogućava interface – mit i ritual. U neolitu se čovjek ograđuje od iskustvene stvarnosti.

Stvarnost sada vidi kroz šematske znake. Bitna mu je ideja, suština, unutrašnji sadržaj predmeta, tj. simbol, a ne kopiranje predmeta. Jasna je granica između stvarnosti i prezentacije stvarnosti. Kako pokorava prirodu, tako pokorava svojim linijama i naracijama stvarnost koja ga okružuje. Od paleolitske faze individualnog traganja za hranom dolazi se do kolektivističke faze i nastaju organizovana društvena tijela. Proces od sahranjivanja mrtvih do kulta predaka, kada se formira društvena svijest o hijerarhiji i osjećaj tradicije, zapravo predstavlja želju ranog čovjeka za kontinuitetom života (i poslije smrti). Život se ne stvara već nastavlja, a umjetnička forma zamjenjuje stvarnu poslije smrti. Čovjek iz neolita je protagonista makedonske pjesme Zajdi, zajdi, koji vidi opalo lišće, ciklične promjene u prirodi, cikličnu smjenu dana i noći, ali također vidi da se njemu ne vraća njegova mladost. Lišće će gora ponovo dobiti, sunce će ponovo izaći, ali starost neće ponovo postati mladost. Taj čovjek vidi sunce koje je na najnižoj tački na horizontu krajem decembra, kada počinje da slavi rođenje bogova, koje se danas u katoličkom svijetu obilježava kao Božić. Umjetnost neolita je animistička i apstraktna. Njena osnovna obilježja su: geometrija, dekorativnost, simboličnost i dualizam. Ova umjetnost se suprotstavlja stvarnosti kroz stilizovani i idealizovani svijet. Bitna je predstava ideje koja je skraćenica stvarnosti. Ovdje se nalaze počeci intelektualizacije i racionalizacije u umjetnosti.

Za kulturu se kaže da je nastala kada je Oziris prestao jesti, a Abraham žrtvovati ljude. Civilizovani čovjek neolita razvija pravu umjetnost prema Gombrichovoj definiciji umjetničkog, kao nečega što rezultira idejom osjećanja kod recipijenata. Umjetnost nije nešto što je samo lijepo (ukras) pa izaziva estetski doživljaj. Nije ni nešto što je upotrebljivo i ima svrhu i funkcionalnost. Nije ni nešto što je teško za napraviti, pa iziskuje vještinu i uloženi napor. Umjetnički predmet je umjetnički zbog vjere i moći koja mu se pridaje. Magijska (i animistička) umjetnost nije lijepa za gledanje, već moćna za upotrebu i “funkcioniše” (proizvodi) magiju i doprinosi ideji koja izaziva osjećanja. Iz paleolita se razvija podražavanje, naturalizam i realizam, a iz neolita predstavljanje, simbolizam i apstrakcija u umjetnosti, kao i načini komunikacije pismom. Igrom svjetla i sjene iz paleolita i neolita otvaraju se mnogi narativni svjetovi energizirani našom radoznalošću i kreativnošću. Pećinu i vatru iz paleolita u moderno doba zamijenili smo oltarom u središtu naše dnevne sobe koji isijava mnoštvo fotona sa mnoštvom priča, koje su mitološkog karaktera. Campbell poredi nekadašnjeg šamana sa današnjim čuvarom mita – umjetnikom. „Za svaki rad iznova stvarate univerzum. Vi stvarate iskustvo vremena i iskustvo prostora, i potvrđujete iskustvo dinamičkih snaga i toka i kontrole.“ Mnoštvo svjetova koje smo otkrili i stvorili u narativnim obrzascima prvih mitova, danas smo pretočili u industriju zabave. Binge watching serija sa udobnosti svetišta naše dnevne sobe danas je mali zakržljali ostatak naše urođene želje za iskustvom mita i avanturom koju zovemo život.

Postoji jedna krasna priča o hinuduističkom bogu Ganeši, koji se kladio sa nekim koliko će znanja i čuda skupiti za godinu dana. Njegov protivnik optrčao je i pretražio cijeli svijet, a Ganeša je sjedio kod kuće godinu dana. Kada su se sreli, putnik je mislio da je pobijedio, jer se ovaj nije pomakao sa mjesta. Ganeša mu je rekao: „Ali ja sam sve vrijeme čitao knjige kroz koje sam putovao na najrazličitija mjesta i vidio mnoga čudesa.“

Čudesa u filmovima i serijama nam se nude na oltaru u našoj dnevnoj sobi, a da ne moramo nikakav napor učiniti. To je vjerovatno najvažniji faktor njihovog uspjeha. Pitanje je kada će ih zamijeniti neki drugi tehnološki sadržaj, koji će uključivati filmska sredstva izražavanja, virtualnu stvarnost, metaverzume i vještačku inteligenciju. U tom novom medijskom formatu potreba za sigurnošću, distrakcijom i zadovoljstvo u iščekivanju novog zadovoljstva biće preuzeti iz opijata formule serijskog TV programa koji se proširio virusnom brzinom svuda po svijetu u zadnjih 30-tak godina, zauvijek promijenivši DNK strukturu svog ovisnog domaćina – kupca / konzumenta sadržaja iz oltara u dnevnoj sobi.

U seriji 3 Body Problem iz 2024. godine, koja je nastala po kineskoj bestselling trilogiji iz 2008. godine, a čiji je autor Liu Cixin, programer i pisac naučne fantastike, čovječanstvo se mora pripremiti za uništenje od strane visoko-tehnološki razvijene vrste koja dolazi iz svemira. Razlog zbog kojeg vanzemaljci šalju sophone (kompjutere manje od protona povezane sa svojim kvantnim parom na vanzemaljskom brodu) da bi nas špijunirali i onemogućili da razvijemo tehnologiju kojom ćemo se odbraniti od njih jeste – Crvenkapica! Prenoseći im ljudsko znanje i čitajući naše knjige, vanzemaljcima nije bilo jasno zašto vuk laže baku. Ova naprednija vrsta kaže: “Ova priča je laž o lažovu. Lažov je neko kome ne treba vjerovati. Što je poznato mi komuniciramo.” Daleko tehnološki napredniji od nas, ali lišeni mogućnosti da lažu, ovi vanzemaljci metafora su naše budućnosti sa vještačkom inteligencijom i neurolinkovima koju predviđa pisac i filozof Alan Watts. U njegovoj budućnosti neće biti potrebe za auto-putevima i telekomunikacijama. Ljudska bića biće povezana neuronskim vezama, a svaka misao i želja biće otvorena i dostupna svakome. Zvuči zastrašujuće, ali prototip ove vizije već živimo sa društvenim mrežama i internetom. Na dobrom smo putu da od onoga što nas čini ljudima, pa makar i u dnevnoj sobi sa vještačkim mitovima ispred flat ekrana, izbrišemo vještačkom inteligencijom, algoritmima i silikonskim mrežama, kako bi napravili civilizaciju potpuno lišenu rituala i mističnog iskustva povezanosti putem mitološke platforme nevidljivog.

Bića iz 3 Body Problem komuniciraju bez laži, putem misli. Nikakva priča o Vuku lažovu, imaginacija u bajkama ili fantazijama, te igranje, metafore, gluma ili bilo šta nefaktično u njihovom svijetu ne dolazi u obzir. Nama ljudima se ne treba vjerovati, jer maštamo i igramo se! Povezani smo istim mitovima i arhetipima.

Homo lažov koji shvata i uživa u priči o Crvenkapici ne može opstati u svijetu algoritama koji je uskraćen za mitove i rituale. U njemu nema ciklusa defragmentacije i power off iskustva. A taj svijet je upravo ono što nas čini mudrim bićem – Homo Sapiensom. Ukoliko se odreknemo iskustva nevidljivog koje podržava vidljivi svijet, priča koje nas anagogično vode u mistične spoznaje, laži kojom se tumači istina, umjetnika koji čuvaju mitove, prirodnih spektara i ciklusa života, odričemo se sebe, gubimo vezu sa subatomskim česticama i zvijezdama od kojih smo svi građeni.