Piše: Lejla Panjeta

U avgustu 2022. godine Američka filmska akademija objavila je standarde za reprezentaciju i inkluziju u filmskoj produkciji, distribuciji i filmskoj naraciji. Nezastupljenim grupama, kako ih oni zovu, potrebno je dati više prostora u filmskoj priči, ali i produkciji. I to po procentualnoj uključenosti. Detaljan opis tih grupa dat je u dokumentu koji se može provjeriti na njihovoj zvaničnoj stranici. Još prije ovog datuma u mainstream filmskoj industriji vidljive su crte inkuzivno-diverzirajućeg karaktera. Potrebno je napomenuti da diverzitet, na našem jeziku mješovitost raznolikost, nije isto što diferencijalnost, tj. divergentnost-suprotnost-različitost.

U ovu raznoliku (dakle, „diverzentnu“) grupu spadaju ljudi druge boje kože, LGBT populacija, osobe ženskog spola, osobe s posebnim potrebama, pripadnici drugih rasa, kao i zastupljenost drugih jezika ili akcenata. Drugih od čega? (Vjerovatno od supermacijsko bijele rase vladajućih moćnika.) U slučaju SAD-a to su pripadnici crne populacije, azijati, ljudi koji govore španski (ne Španci, već hispano ili ibero populacija), itd. Prema ovom dokumentu, tačno se vidi koji to problemi muče još uvijek izuzetno rasno podijeljeno društvo, patrijarhalno (da ne kažemo mizoginično), ekstremno različito, ali ne na komšijskim osnovama nacionalno-religijskog opredjeljenja, koje je, na primjer, nama toliko bitno.

Mililitarska mjerica kojom se kuha diverzitet

Historija američkog filma sa svojim cenzurskim odborima, rating asocijacijama, McCarthy odborima i FBI istragama, protjerivanjem Jevreja i komunista te otvorenoj višedecenijskoj netrpeljivosti prema crncima, dovoljno govori u prilog predrasudama i mržnji koja je u Hollywoodu postojala prema drugom i drugačijem (diverzentnom i diferencijalnom). U ovom dokumentu Američke filmske akademije, stvari stoje drugačije. Sad se cenzura uvodi ako nemate dovoljno crnih, žutih ili LBGTQWTFN u svom filmu. Na prvi pogled izgleda da politička korektnost, inkluzija i diverzitet (sve do jednog od ovih pojmova definisani su u anglosaksonskom pragmatičnom stilu, a zapravo govore o istom – poštovanju prema drugačijem) u ovom novom standardu za filmsku industriju zaista potiču iz određenog prirodnog odnosa prema čovječanstvu i ljubavi prema drugom i drugačijem. No, ukoliko je ovakav papir uopšte potreban, to je već signal da sa našim čovječanstvom i liberalnim humanizmom nije nešto u redu. On je očito samo pamfletski i služi kako bi se stvari stavile pod tepih. Pod stvarima podrazumijevam pravi problem mržnje i netrpeljivosti ljudskih bića od Griffitha naovamo.

Može li se on uspješno riješiti jednim ovakvim dokumentom? I ako može, zar je dokument uopšte potreban? Nije li pravo pitanje ove industrije potreba da se ovakvi standardi zadovolje izjednačena u ovom dokumentu sa potrebom za finansiranje filma? Stavi par crnaca, nekog azijata, nekog queera, obavezno nekoga ko će imati repliku „hombre, que tal?“, ne zaboravi dodati snažnu žensku ličnost i, pred sami kraj, dodaj i istospolni poljubac. Liči li ovo na recept za masovnu proizvodnju istih ideja? AI autorski stil? Fast food, bez imalo duše i ljubavi u stvaranju nekog umjetničkog/kulinarskog (d)jela? Ali, koliko posto sastojaka, toliko posto novaca za proizvodnju filma.

‘Umjetnost je umjetnost’

Richard Dreyfuss u jednom intervjuu na pitanje šta misli o novim standardima inkluzije u filmskoj industriji koji će se primjenjivati od 2024. godine, odgovara: „Povraća mi se! Ovo je umjetnost. Niko ne treba da mi kaže da trebam da slijedim neke trendove moralnosti. Je li stvarno riskiramo da nekog povrijedimo? Žao mi je. Ne mislim da postoji većina ili manjina u našoj zemlji kojoj treba da se podilazi. Jesmo li ludi? Zar ne znamo da je umjetnost umjetnost!“

Ovakve staromodne aspiracije prema filmskoj umjetnosti očito da više neće postojati. Artificijelna inteligencija preuzima i sve više poslova iz kreativno stvaralačkog domena filmske produkcije, tako da će se matematičkim proračunima, kulinarskim mjericama i procentualnom zastupljenošću moralno ispravnih elemenata u pričama dobijati ono što bi trebalo ličiti na umjetnost. Glumci i scenaristi mogu štrajkovati, ali industrijalizacija i dehumanizacija i umjetnsoti, viđene kao samo još jedan sektor ljudske aktivnosti je neminovna. Ali jedna od osnovnih funkcija umjetnosti je mimesis – podražavanje stvarnosti i pokušaj da se društvena stvarnost podvgrne ispitivanju u skladu sa etičkim normama koje su u umjetnosti uvijek išle korak ispred društvenih i historijskih. Umjetnik je taj koji vidi i razumije dalje i bolje od drugih. Umjetnik je taj koji služi dobru i za opšte dobro uočava i ispravlja nepravdu u svijetu. Umjetnik je taj koji beskompromisno laže da bi osvijetlio istinu. I brutalan je ponekad. Barem je tako bilo do 21. vijeka. Nažalost, receptura novih standarda uništiće stvaralački odnos prema istinskim problemima gore pomenute nezastupljene populacije. Drugim riječima, riječnik koji je politički korektan se mijenja tako da postaje besmislen, a ono što je istinski problem upravo one nezastupljene popluacije sa početka teksta ovim standardima biće uglađena, ispeglna i „mir, mir mir, niko nije kriv“ leksika, u kojoj će se naći još više laži nego sada, jer nećemo biti sposobni odvojiti prave osjećaje i stvarne namjere od vještačkih. Na površini sve će izgledati besprijekorno savršeno.

A ukoliko nema društvenih problema, što će nam onda filmska umjetnost? Zar njena svrha nije da ukaže na problem? Zar u njenoj samoj suštini ne leži agon – sukob kojeg treba riješiti i ispitati? Hoće li umjetnost u transhumanističkom metamodernizmu uz pomoć AI postati samo zabava – rollercoaster adrenalina i serotonina, izgubivši svoju pravu katarzičnu i estetsku funkciju regulatora etičkih normi i korekcije društvenih i individualnih sukoba, dilema i procesa iscjeljivanja i pomirenja?

Je li zasta rješenje za problem mržnje i netolerancije u konzervativnim sistemima (kakav je mainstream svugdje u svijetu) uvođenje standarda po kome se recepturno treba dodati nekoliko centimetara, mililitara ili procenata diverziteta pa da se cijeli problem ugnjetavanja crnaca u Americi (koji je i danas izrazito prisutan), rasnih, fašističkih, nacionalističkih i svih drugih nehumanih težnji moćnika vladajuće bijele puti riješi? Ne samo u Americi, nego svugdje drugo. Dekorativno će se odmeriti procenat „diverzentnih“ da bi se pokazala tolerancija prema različitosti? Pri tome, o stvarnim problemima ovih ljudi, kao i svih drugih ljudi, svih nas diverzentnih, umjetnost će biti politički korektna i pratiće standarde inkluzije, tako da svi izgledaju kao jedna velika sretna porodica???

Politički možda nekorektni, ali dobri filmovi

Filmovi na Netflixu, već par godina unazad provode ovakvu politiku. U zadnje vrijeme scenariji djeluju kao da su kompjuterski generisani, bez imalo katarzičnosti ili smislene poruke, pouke ili osjećanja učešća u filmskoj naraciji. Gdje se mogu danas naći ti filmovi, pa makar i politički nekorektni, pa makar i bez specijalnih efekata, oni pravljeni pravim jezikom filma, bez kompjutera, oni koji su nas ostavljali bez daha, o kojima smo pričali danima, koje smo analizirali i čije smo likove sanjali? Gdje su? Ostali u 80-90-tim!

Prosto se danas poželi pogledati Indiana Jones, Amadeus, Jaws, Back to the Future, Godfather, Dirty Dancing, Schindlers List, Taxi Driver, Scarface, James Bond (Sean Connery), The Karate Kid, The Shining, Top Gun, The Terminator, Rain Man, Dia Hard, Full Metal Jacket, Edward Scissorhands, The Naked Gun, The Untouchables, Dead Poets Society, The Fresh Prince of Bel-Air, Dracula, Beverly Hills Cops, Blade Runner, Star Trek, Aliens, Before Sunrise, Forrest Gump, The Silence of teh Lambs, Notting Hill, Titanic, The Speed, Contact, Heat, Pretty Woman, The Game, A Time to Kill, The Matrix, Misssion Impossible, American Beauty, Dumb and Dumber, The Sixth Sense, Sleepy Hollow, Scent of a Woman, The Truman Show, Star Wars, i slično, da bi se doživjela filmska umjetnost, a ne instant video dopping distrakcija, kakvu pružaju današnji filmovi i serije koje pokušavaju provesti cenzuru u „divergentno-diverzijsko-diverzitetskom“ smjeru. Je li zaista problem šovinizma, mizoginije, homofobije, antisemitizma ili rasizma riješen time što se žene, homoseksualce ili ljude druge boje kože ili vjere rasporedi prema procentualnim algoritmima unutar nekog scenarija?

Nova diverzitetsko-inkluzivna historija

Jedan od sjajnih primijera za ovo je Bridgerton, adaptacija romantičarski inklinirane romanologije, u kojoj je Kraljica Engleske iz pretprošlog vijeka žena tamnije puti, a u kojoj se na dvorskim zabavama u kostimografiji sa početka i sredine 19. vijeka pojavljuju crnci, koje su zapravo prema pravim historiografskim podacima vladajući moćnici držali u to vrijeme u kavezima u zoološkom vrtu dok su ostvarivali novovjekovne avanturističke požude za kolonizacijom i potlačivanjem drugih i drugačijih.

Rasizam koji Ameriku toliko opterećuje, nama uopšte nije problem. Nemamo historijski konflikt oko toga. Ono što imamo je nacionalno-religijski problem etiketiranja, koji je zapravo deklarativno smješten u nominativnu vlastitu imenicu. Kod nas se ljudi ne razlikuju po boji kože, ni po tome ko se kom Bogu klanja. Kod nas je problem kako se ko zove. (Challenge: Svi koji niste odavde, probajte razumjeti ovo!)

U Netflixovoj seriji Diplomat bivši američki amabasador tokom svog govora na izvjesnom diplomatskom skupu prepričava političku krizu u kojoj se našao tokom rata u Bosni. U više navrata ponavlja da je razgovarao sa generalom, te ponavlja ime tog generala, koji je očito negativac u cijeloj priči i zove se „Sulik“! To je amerikanizirani način izgovora prezimena Suljić. Dakle, general Sulik zadao mu je veliku glavobolju, ali Amerika je na kraju izašla kao pobjednik iz ove diplomatsko-vojne krize. Zašto baš ovo fiktivno prezime bosansko-bošnjačko-muslimanskog porijekla? Nije ovo prvi put da u američko kinematografsko oslikavanje pokazuje nikakvo poznavanje geografije, historije ili kulture i svakodnevnice običaja u drugim zemljama.

Fubar absurda

Ipak, ova serija zadovoljava nove cenzurske standarde: queer, LG, rodna, rasna i seksualna opredjeljenost zastupljne su korektno, ali možda i previše očigledno. Međutim, pretjeranost slijeđenja pravila može dovesti do kontraefekta. Pretjeranog naglašavanja emancipacije žena. Ambasadorica SAD u Londonu je u svakom kadru raščupana, masna, prljava, jede rukama, bez šminke je i nosi neke bezlične pantalone. Simpatično je to što ne voli da se sređuje, šminka ili slika za naslovne stranice. Međutim, toliko se insistiralo na njenom „casual look“ da je taj zadovoljeni diverzitetni standard prerastao u odvratnu bezličnost i pravi peksinluk. Ona kao da smrdi sa ekrana. Ovdje je omalovažena ideja poslanstva – najveće institucije države koja treba da predstavlja kulturu, narod, državu i politiku tako velike i moćne zemlje, sa raznolikom kulturom kakva je kultura SAD-a. A to uopšte nije poruka serije. Cijela stvar oko diplomatije svedena je na apsurd u prenaglašenom inistiranju na svakodnevnoj običnosti fenomenologije žene, a sporedni likovi (i muškarci, i žene, i oni između) su do te mjere „pre-set“, kao da je scenarij za njih pisala AI.

Slična situacija je i sa serijom Fubar (eng. akronim iz vojne terminologije: Fucked Up Beyond All Repair, oštetiti ili razbiti nešto u potpunosti tako da se ne može popraviti), čiji likovi djeluju kao voštana replika stvarnih ljudi, a kompletna radnja kao cutscene za neku videoigru. Sam direktor CIA za svoj tim kaže da su kao „fucking kindergarten“. Smiješno je, zabavno, nabijeno akcijom i komičnim dijalozima, ali ustvari ništa se ne dešava. Jedino vrijedi vidjeti glavnog lika, ali možda više vrijedi pogledati njegov autobiografski dokumentarni film Arnold. Barem život, iako doku-romansiran ima nekog umjetničkog smisla u ovom filmu koji opisuje tri faze njegovog života: bodybuilding, stardoom i političku karijeru. Ova dokumentarna autobiografija je izrazito poučna, deskriptivna i inspirativna. Život zaista piše romane, i to mimo standarda o inkluziji ili diverzitetu.

Dobro je vidjeti Arnolda da može biti heroj svim generacijama. Scenarij u Fubaru provodi minutažnu dramaturgiju u kojoj je svaka epizoda jednaka prethodnoj u smislu zapleta i radnje. Sve skupa djeluje kao zabavni intermezzo. Serija je sjajna zabava za milenijalce. Koliko je dugo trajala distrakcija, toliko dugo traje i osjećaj zabave. Nažalost, katarza je u ovoj seriji zapravo potpuni FUBAR (čitaj skraćenicu gore).

Cunkovska generacija

Milenijalci, generacija Z ili snowflake generacije imaće vjerovatno mnogo zamjerki na politički nekorektnim osnovama na ovaj tekst. Nažalost, to su također generacije koje su spremne Bridgerton uzeti kao referencu na historijski period 19. vijeka, a u kome crnci nisu bili potlačeni i imali su ista prava kao i bijelci. Brilijantnu ironičnu karakterizaciju ovih generacija i njihovih poimanja o svijetu i životu donosi BBC-jeva humoristična serija u dva nastavka sa Cunkovom u glavnoj ulozi. Cunk on Britain i Cunk on Earth su svojevrsno montipajtonovsko ogledalo početka 21. vijeka, u sjajnoj britanskoj TV tradiciji sakrazma, ironije i crnog humora.

Kako je to bilo i sa Nadrealistima pred početak našeg rata ili sa Simpsonovima, koji se često navode kao predskazivači globalnih kriza i zbivanja, ogroman strah me hvata od mogućnosti da Cunkova bude upravu. U tom slučaju sva nevolja, nedaće, problemi, maltretiranja, zvjerska mučenja i ubistva masovnih razmjera onih zaista nezastupljenih sa početka teksta, biće potpuno izbrisane iz kolektivnog pamćenja i zvanične manistream historije. Ova diverzitetska cenzura vrlo moguće je diverzijska, tako da će se okrenuti protiv sebe same, a time i protiv pravih ljudskih vrijednosti kojima svaki dobar i normalan čovjek treba da teži, a to su istinsko osjećanje ljubavi i poštovanja svakoga, bez obzira na boju kože, rasnu, nacionalnu ili religijsku (dodajemo i rodnu/seksualnu) pripadnost.

Puštanje slobode izražavanja, ne znači procentuirano ograničavanje ili algoritamsko standardiziranje različitosti, jer u tom slučaju stvarni problemi postaju ikebane bez probelma koje se zbog finansijskih fondova koji se nude filmskoj industriji, samo uključuju dekorativno u smisao društvenih odnosa, a pri tome njihovi stvarni problemi, kao i problemi njihovih predaka bacaju u zaborav. Zapravo služe kao obični začin u umjetničkom ne(d)jelu. Ipak, kako reče, ali i pokaza Maverick, u drugom Top Gunu generacija X nije još za odbaciti. Na svu sreću zna pisana i štampana slova ćirilice i latinice, i ono najvažnije zna iskorisiti funkcije pravog papira i obične olovke. Ukoliko nestane struje, Cunkova generacija sa svojim deklarativnim i dekorativnim širenjem ljubavi i mira će fubarirati cijelu ideju liberanog humanizma. Kako to provjeriti? Oni moraju imati deklarativne standarde u vidu selfie videa na društvenim mrežama da bi dugog ili drugačijeg poštovali i voljeli.

Prvo se napravi problematika različitosti, a ljudi stave u aristotelovske kategorije svojevrsnih pretinaca. Onda se u to ime vode ratovi i veličaju ubistva. Zatim se idejom liberalnog humanizma naprave striktna pravila i etičke norme poštovanja raznolikosti. Na kraju, i ovaj tekst se temelji na zapadnoj misli inspirisanoj Aristotelovskim kategorijama i kriterijama pragmatične nomenklature. Šta je drugo svrstavanje ljudi po godinama rođenja u nekakve kutije obilježene nazivima generacija (baby boom, genX, millenijalci, generacija Z) ako ne fašističko razvrstavanje? Nažalost zapadna misao ne zna drugačije misliti nego u pojmovima drugog i drugačijeg. Napravi se kriterij kategorizacije standarda i obilježi problem koji treba rješavati, a onda se time prave još veći problemi među ljudima koji treba da su rođeni jednaki i jedinstveni, različiti i raznoliki, i svi sa istim pravima. Moralnost je inače potrebna samo tamo gdje nema duhovnosti i empatije. Ima li među generacijama koje dolaze te empatije? Izgleda da se duhovnost pokušava nadomjestiti kuharskim mjericama, procentima i algoritmima za ljubav i poštovanje prema dugom ili drugačijem? Ima li to smisla?

Posječeno je četrdeset godina staro stablo breze ispred moje zgrade. Svi stanari su se potpisali na peticiju koju su uputili nadležnim organima. Onima na donjim spratovima smeta drvo, jer im zaklanja svjetlost u stanovima. Većina vlada. Demokratija na djelu. Dođu toplotni valovi. Nema grana breze da ih štiti od globalnog zagrijavanja. Demokratska većina na donjim spratovima rješava problem ugradnjom klima uređaja. Voda iz klima curi na asfalt i podriva temelje kompletne zgrade. Demokratska većina smisliće već nešto da od problema koji je nastao bez ikakvih problema napravi još više problema. Kakvi su to ljudi kojima smeta drvo? U kojem ovo vremenu bez razuma živimo? U vremenu u kojem trebaju kategorije kriterija za standardizaciju diverziteta i poštovanja različitosti drugog i drugačijeg? U vremenu u kojem ljudi demokratskom većinom i utvrđenim standardima stalno „lome bagrenje“.