Piše: Lejla Tahirović
Foto: Majda Turkić
Jela mi se cezar salata i pio aperol spritz, ali pristala sam na mužev prijedlog da naš izbor subotnjeg sunčanog dana budu ćevapi. Uživala sam u toj viziji sebe: spontana i prilagodljiva, nisam neki snob, a suzdržala sam se i od razvoja svakog modernog prehrambenog uvjerenja ili poremećaja. Supruga, ali i drug. Partner za sve. Zveket limenog tanjirića s peticom, koji je konobar bacio pred mene, prenuo me iz te zadovoljne autorefleksije, i zatečena u trenutku nepažnje rekla sam: „Oprostite, mogu li molim Vas dobiti escajg?“. U objektu je nastupila gluha tišina, konobar se okrenuo prema meni s prezirnim pogledom, zatim kratko i sažaljivo pogledao u mog osramoćenog supruga i bez riječi se uputio prema šanku. Već pogledom i objema rukama potpuno involviran u somun, ovaj je samo promrmljao: „Haustorče“.
Haustor – doslovno znači „kućna vrata“, a odnosi se na zajednički hodnik i stepenište u kolektivnoj stambenoj zgradi. Ipak, korijen riječi nikad ne laže, možda haustor i nije prostor, nego vakuumska barijera. Cilj joj je zaštititi stan od vulgarnog zbližavanja sa svijetom. To su zapravo samo neobično debela vrata koja stoje između nas, haustorčadi, i života. Jer, život je mastan ćevapčić.
Haustorče – nije to tek mladunče koje odrasta u stambenom objektu s haustorom. Ovaj izraz se odnosi na endemsku vrstu ljudi, koja se povezuje samo s haustorima u pojasu mističnog uticaja jednog naročitog dijela sarajevske tramvajske pruge. U nedostatku delikatne ravnoteže svih potrebnih ekoloških faktora za uzgoj haustorčeta, ostali haustori ne daju haustorčad nego najnormalnije ljude.
Za dijete haustorče vrata stana su linija potpune privatnosti, ali ni haustor nije „mjesto susreta“. Ono ne trči razdragano kroz uvijek otvorena komšijska vrata da provjeri šta se tamo kuha. Haustorče u razgovor s komšijom ulazi kao u hladnu vodu. Haustorče će se, u odnosu na djecu iz drugih oblika stanovanja, statistički najviše puta pri susretu kulturno pozdraviti, ali na svako sljedeće pitanje držat će se herojski kao zarobljeni partizan – iz haustorčeta nećete izvući nikakvu barbarsku intimizaciju. Na zvuk komšijskih vrata haustorče usporava korak i prekida disanje, a to nekada znači da se drži za ogradu s obje ruke dok je jedna noga u zamahu, i čeka da komšija uđe u stan ili se dovoljno udalji, pa tek onda silazi, nastavljajući sakupljanje prljavštine s rukohvata. Gospođa s prvog sprata je fina žena i ne voli da se kaže „dbrdn“, ali zašto se tome bespotrebno izlagati. Haustorče neće saznati ime komšijinog posjetioca i zajedno s ličnim opisom ga prenijeti svojoj porodici, ono će biti potpuno fokusirano na svoju igru izbjegavanja komšije, posjetioca i svake neparne stepenice. Doduše, čovjeka koji zvoni na vrata stana nasuprot, haustorče će možda s napetošću i lijepim užasom rado osmotriti kroz špijunku, zamišljajući da je to tajni agent ili ubojica. Haustorčetu ne treba špijunka na vratima, nego vrata oko špijunke. Ono je komforno u alijenaciji i svojoj poziciji pasivnog posmatrača. Zato je to prosperitetan budući čitatelj lijepe književnosti, ali i izbjegavač zdravog konflikta i pouzdan budući neglasač.
Foto: Majda Turkić
Kada se dva haustorčeta susretnu kao djeca, čak i u doba prije virtualne stvarnosti u kojoj današnja djeca svakako žive, razmjenjivale su se, možda, sličice ili klikeri, ali ozbiljnije igračke, sendvič i slina, ne. Oni su kao dvije planete stabilne međusobne gravitacije – sudar nebeskih tijela bi bio vulgarno apokaliptičan, ali s druge strane, niko ne želi ni plutati crnim vakuumom sam. Ako se sretnu kao odrasle jedinke, informacija o haustorskom porijeklu se razmjenjuje blic kulturološkom referencom. To može biti anegdota koja uključuje iskrivljene germanizme – npr., mene je majka ispratila riječima da, iako ne pušim, moram u novom stanu uvijek imati fajercag, jer se može desiti kuršlus. To se, naravno, može postići i ležernim pominjanjem toponima (Marindvor ili imena kraljeva koja počinju na slovo ‘T’ su u Sarajevu primjeri lozinke prvog sigurnosnog reda, i mogu vam u ovom minijaturnom svijetu priskrbiti više nezaslužene naklonosti i društvenog kredibiliteta nego dvije fakultetske diplome). Ova informacija je, prije svega, obećanje ugodnog druženja u kojem se linija vrata stana neće prekoračiti – ja sam dovoljno civilizovana da te neću ničim oštetiti, ali neću te ni zadužiti nekom zastrašujućom uslugom, niti te neprikladnim pitanjem dovesti u neugodnu situaciju. Možemo se družiti dvadeset divnih godina, a da ti na kraju pojma nemaš zašto sam se ubila, ili zašto nisam. „Iskren, ali rijetko otvoren čovjek“ – moralni je ideal haustorčeta.
Odrasle jedinke ove endemske vrste još uvijek se nazivaju „haustorčad“ (zato, nažalost, ovaj tekst nisam mogla suptilno izazivački nazvati „Ja, haustoruša“). Zašto je u drugim oblicima stanovanja dopušteno odrasti u neki pežorativni augmentativ, a u haustoru ne? Da li je to zato što ovo endemsko stvorenje doživotno persira roditelje bračnog druga, ili zato što nikada ne dotiče golom rukom ostatke hrane koji se skupe u sudoperu, a ni masne ćevape? Nikad nećemo saznati. U svakom slučaju, ova jezička pojava nam otkriva da se ljupkost samozatajnog i pristojnog djeteta („Ne, hvala“) ne pretvara vremenom u neku otmjenost civilizovanog introverta, nego u infantilnu i mekušačku prirodu odrasle osobe. Na muškarcu je ova etiketa naročito uočljiva. On se vjerovatno nikada nije potukao kako treba, niti lično organizovao smrt divlje ili domaće životinje. Legitimno, ali haustorčetu iznimno neočekivano pitanje „Kako će ovaj jednoga dana svoju majku na rukama nositi“, sjajno ilustruje tu sumnju u muškost, izdržljivost, srčanost i odgovornost haustorčeta koju spram njega gaje žitelji drugih oblika stanovanja. O kakvom se nošenju govori? O nekom rutinskom transportu ili vanrednoj situaciji? Haustorče svakako odlazi kod mame po ručak, pa ako pri jednoj od tih posjeta zatreba, logično da će u hitnom slučaju nazvati hitnu pomoć ili sanitet, i čekati. Pozvoniti komšiji na vrata bi dovelo do neprijatne situacije – a i bliskost se u krizama širi poput zaraze koju je kasnije teško suzbiti. Nošenje na rukama se svakako čini potpuno beskorisnim (Gdje smo krenuli? Samo treba da mamu greškom mahinalno odnesem u pozorište i time pogoršam situaciju).
Haustorčad poštuju profesije. Neće se uplitati u posao ljekara ili pravnika (osim ako su ljekari ili pravnici, u tom slučaju se ipak ponekad upuštaju u te ekstravagancije), ali ni u kojem slučaju u posao vodoinstalatera, električara, hauzmajstora, domaćice ili čistačice. U haustorima ćete možda pronaći primjerke muškaraca bez kofera s alatom i žena bez odgovarajuće specifične veličine tepsije, iako ih ipak dosta haustorčadi ima, kao što u automobilu svi imamo prvu pomoć koju ne znamo koristiti.
Foto: Majda Turkić
Identitet haustorčeta je toliko dominantan u svom nosiocu, da je gotovo biološka kategorija. On bez problema nadrasta i zasjenjuje sve druge identitete – haustorčad često ne znaju sa sigurnošću nacionalnost, vjeroispovijest ili seksualnu orijentaciju svojih komšija. Haustorče se tako manifestuje u svijetu kao politički korektno i izrazito tolerantno. Naša geografska otvorenost je otjelovljena u rečenici „Bliži mi je svaki čovjek odrastao u haustoru u Zenici, nego mahalac iz Sarajeva“, kojom mi je na nepoznatom terenu dječjeg rođendana jedan od roditelja signalizirao gdje mogu bezbjedno sjesti.
Usprkos kulturnim konvencijama koje beskrajno poštuje, haustorče će rijetko svom komšiji čestitati vjerski praznik. Razlog za to nije samo spomenuta mogućnost da nije posve jasno koji praznik treba kome čestitati, nego ogromna vjerovatnoća da će komšija, i sam haustorče, štiteći se od opasnosti zbližavanja sa širom porodicom, spojiti slobodan dan s vikendom i za vjerski praznik otići na more.
Zna se da svoje prave komšije haustorčad pozdravljaju i ne poznaju već minimalno tri generacije. Jedan se došljak može uspješno asimilirati, zet koji zna koristiti alat je čak nužna pojava s vremena na vrijeme, ali nova porodica je civilizacijski atak par excellence u životu haustora. Ova jedinica svoj dolazak obično odmah deklariše širenjem u zajednički prostor, kao što je sjedenje na štokrlici u zajedničkom dvorištu, ili ostavljanje para cipela u haustoru. Ipak, nekad je suptilnom radaru starohaustorčadi dovoljno mnogo manje – emotivno povišen ton iza vrata se, na primjer, smatra skandaloznim prodorom stvarnosti u haustor. U svakom slučaju, novi stanari dobivaju najgoru moguću etiketu „poslijeratni došljaci“, koju srećom neće nositi dugo – samo do sljedećeg rata, kada će im je oduzeti novi došljaci.
Haustorče može ostati živjeti u stosobnom roditeljskom stanu, ali može ženidbom, udajom ili kupovinom promijeniti haustor. U drugim oblicima stanovanja pronalazimo vertikalnu prostornu vezu s novonastalom stambenom jedinicom iduće generacije. I ovdje „veza“ postoji, ali je horizontalna. Kao što smo vidjeli, haustori našeg grada međusobno su povezani kratkim potezom tramvajske pruge. Živimo u vremenu kada se haustorčad tramvajem više ne voze, ali umirujuća blizina, urbana bučnost i besprijekorna vodoravnost ove pruge garantuju da se dijete odselilo u akreditovan haustor. To je razlog što je moderne, luksuzne novogradnje moguće prodati samo djeci žitelja drugih oblika stanovanja – koji su u svom mizernom divljaštvu nesvjesni koliko je tragično što iz svog trećeg kupatila kroz slobodno odškrinutu staklenu stijenu (gore gdje je zrak kvalitetniji) ne mogu čuti tramvaj.
