Piše: Lejla Tahirović, Veritas Vulgaris
Prije svega, želim izjaviti da ni jedna patuljasta životinja nije povrijeđena prilikom pisanja ovog teksta. Zapravo, prilikom pisanja ovog teksta dva puta ću ustati da bi jedna bezosjećajna sitnoglava i sitnozuba mačka bila nahranjena sardinama i nekim profinjenim brendom mačjih slastica što se pakuje u kesicama. Mačka nema ime, to je jedan poludivlji oportunist iz dalmatinskih uličica, a kesice sam platila svaku tri eura. Lice prave milosti je hladno i pragmatično, mislim ja i pokušavam se sjetiti ko je to napisao. Bolje hrana nego ime, misli mačka i jede. Kad smo utvrdili da moj jed i sarkazam neće ni najmanje naškoditi svojim objektima, možemo mu se bez ustručavanja prepustiti.
Ne vjerujem patuljastim psima i imam dobre razloge za to. Mi smo u svojoj dokonoj eksploatatorskoj aroganciji, pomnom višegeneracijskom selekcijom prilagođavali vuka svojoj tašni, dok nije postao sladak, minijaturan, nervno prenadražen i zdravstveno preosjetljiv. Kada gledam patuljastog psa, ne mogu da ne pomislim da je zbog toga opravdano kivan na nas sve. A prefriganac zna da je sladak, i shvata potencijal svoje pozicije. Sada oni prilagođavaju nas svojim stvarnim i izmišljenim potrebicama, koje i mi sami vrijedno i proaktivno izmišljamo. Ne poznajem vlasnika minijaturnog psa koji nije finansijski i nervno krahirao, ugrozivši usput svoju reputaciju racionalne osobe.
Stavimo se na momenat na mjesto patuljastog psa. U početku jednostavno znaš da nešto nije u redu, a nisi siguran šta. Trebaš napraviti osamnaest sitnih koračića da sustigneš korak čovjeka koji te nekamo vodi na uzici, tvoj svijet se sastoji od asfalta i mnoštva cipela, a ljudi iskolačenih očiju guraju prema tebi gumene šarene predmete koji nisu jestivi. Čitaš knjigu „Patuljasti pas koji trči sa vukovima“. A onda zaspiš i sanjaš da trčiš po šumama i planinama, krotiš svoju neizvjesnu sudbinu, osjetiš svoju snagu i vjetar u krznu, zavijaš na mjesec. Znaš svoju svrhu na ovome svijetu: da se ostvariš u punom potencijalu. Budiš se u kariranom krevetiću. Neko ti tepa: „Loli, Lolice“. Iznenada shvatiš: ti si kao francuska aristokratkinja osamnaestog stoljeća – pod potpunom kontrolom porodice, sputan surovim korzetima i podsuknjama (u tvom slučaju surovom prirodom sitnih nožica ili dekorativne njuškice kojom je nemoguće disati), zatočen si bezizlaznim društvenim položajem. Međutim, na raspolaganju su ti neslućene metode manipulacije u cilju neke uopštene, nikome posebno namijenjene osvete. Malo od dosade, malo od frustracije, usmjeravaš sav svoj ogromni nerealizovani potencijal da razviješ jedan perfidan karakter posvećen toj osveti, nešto kao Glenn Close u Dangerous Liaisons.
Potkrijepit ću ovu ideju sa nekoliko istinitih primjera iz svoje najbliže i najdraže okoline.
Dj.D. je moj pasji poznanik (koristim inicijale radi zaštite ličnih podataka ovog međunarodnog kriminalca, uvjerit ćete se koliko je to potrebno). Od patuljastog psa ga dijeli jedna kategorija, dakle on je semi-pasuljak, semi-prilagođen tašni (morao bi to biti Balenciaga ceker), i prema ljudskom rodu semi-osvetnički raspoložen. Dj.D. nosi ime gitarskog virtuoza i prezime porodice koja ne samo da ga je naivno pustila u svoj dom, nego je i platila basnoslovnu sumu za taj transfer. Dresirao ih je, i naučili su da on ne voli niti pola sata da ostane sam kod kuće. Svoju tiraniju je predstavio kao anksioznost razdvajanja, pa je njegova vlasnica, inače u svemu drugom savršeno racionalna žena, platila online seanse sa ekspertom iz inostranstva. Ekspert sada naplaćuje po minuti i njegove vlasnike uči kako da neprekidno izlaze pa ponovo iznenada ulaze u kuću, a Dj. je igru provalio i glumi da nije više lud, sve dok zoom vježba ne završi. Onda ponovo zapada u tobožnju anksiozu i nanosi suptilne štete osjetljivom enterijeru. Rezultat skupog treninga je da sada svi članovi porodice znaju otključati i zaključati vrata lijevom rukom žmireći, a Dj. svakodnevno uživa sa svojom vlasnicom u „fleksibilnom i vibrantnom poslovnom okruženju“ jedne uspješne međunarodne firme, gdje „podiže moral uposlenika i njeguje osjećaj zajednice“. Dakle, iz puke dosade izmanipulisao je firmu da ga primi da tamo leži i još da na Linkedinu bude predstavljen kao požrtvovan volonter. Šta je sljedeće? Slutim da njeguje osjećaj zajednice u finim restoranima, ski resortima i u bračnom krevetu. Dj. je također naučio svoju porodicu da preferira pacifički losos nad atlantskim, da voli grickati rijetke slastice kao što je zečje uhence i da se to može lijepo kupiti u inostranstvu, ako se samo malo potrude. Uživa u putovanju i pripada dijelu porodice koji ima EU pasoš. Kada mu se čini da ih je sve dovoljno izmučio pretjeranom profinjenošću, dopušta da ga savlada iskra primordijalnog instinkta, pa se sa okupanim valovitim krznom nijanse pustinjskog pijeska uvali u blato ili fekalije. Radi to čisto da ostane nepredvidljiv, da mu sluge ne bi zapale u letargiju i smanjile budnost.
Pomeranac L.P. je pravi patuljasti pas – on je, ja mislim, praktično najpatuljastiji pas svih vremena. U rodovniku je upisan kao Rambo, a u stvarnom životu, jednako neprigodno, nosi ime vrhovnog predatora. Porodica koja mu služi dobila je bebu, ali to se već godinu dana krije od L. da mu ne bi stvorilo bespotreban stres. Na babine smo ušli preko oluka, a beba je u međuvremenu naučila da se u svojoj kući ponaša kao ninja, nikad ne plače i po pelenu dolazi sama, preko štokova i ormara. Beba spava u plafonjeri, dok L ima tri krevetića, da u momentu kad je pospan ne mora proživjeti stres odlaska u drugu prostoriju. Nužni stres izmjene dana i noći ovaj patuljasti pervertit izbacije tako što jedan od tih krevetića redovno koristi kao lutku na napuhavanje (ne znam zašto neko konačno ne otvori sex shop za kućne ljubimce i ne obogati se). Pitate se kako je uspio naučiti porodicu pravilima svojih igara? Prvi put kad su ga uz tepanje mazili manje od 12 sati u kontinuitetu, on je shvatio da mora pribjeći drastičnim mjerama. Selektivno je pustio dlaku i iz čiste pakosti mjestimično oćelavio. Da shvatite koliko je to tačno pakosno na skali patuljaste pakosti, informisat ću vas da se za L. grivicu kupuju specijalni šamponi i regeneratori, a on vrlo dobro zna koliko koštaju. Također, zna da mu se slovenačka srnetina i zečetina serviraju sa zobi, lososovim uljem i mljevenom ljuskom od jaja – jer kalcij mu je važan za dlaku. A ipak ju je pustio. Onda je naravno morao piti terapiju za dlaku, a tabletice koštaju više od uvozne zečetine, i ponekad bi ih pljunuo ako se sekvenca „Loli, Lolica, Lolito, Lolando“ (on se tako ne zove) izgovori pogrešnim tonom ili redoslijedom. Ne posjećujem ih često, da mu ne stvorim dodatni stres, ali priča se da je beba sada na treningu u planinskom selu u Japanu, gdje snuje o osveti i povratku na tron svog preotetog doma.
Ako ste već usužnjeni sudbinom vlasnika patuljastog tiranina, sigurno se pitate koliko će sve to trajati. Dugo. Maltezer P.J. je od rođenja terorizirao i prestravljivao djecu i druge kućne ljubimce iz svoje šire porodice iznenadnim kratkim bezrazložnim glasnim lavežom u visini tona c3. Sada ima sto dvanaest patuljačkih godina i svi su opušteniji jer su mu glasnice pomalo odumrle. Nekidan je prilikom čišćenja kamenca kod veterinara naglo bez pardona pustio sve svoje male izbočene zagrljene zube da ispadnu, onako u komadu. Sada neko mora stajati nad njim da bi jeo pasirane stotine eura, ali on odbija da umre.
Š.T. je bio domaći mačak, izrazito nostalgičan za divljinom iz svojih snova. Za razliku od psećih kolega koji vrlo brzo podliježu sekundarnoj perfidnoj prirodi, on je četiri puta pokušao da pobjegne i realizuje se kao tigar, čak jednom i nakon kastriranja. Tek je nakon druge operacije, izazvane ozbiljnim sudarom sa civilizacijom, djelomično odustao od toga i počeo zahtijevati spavanje u master krevetu, jutarnje buđenje po njegovom satu za sve ukućane, apsolutnu dominaciju nad gostima, najskuplju hranu, dizanje kredita, šamanski trening, profil na instagramu i jednu naslovnicu lajfstajl magazina. U svemu mu je udovoljeno i na kraju je sahranjen kao junak, te oplakan kao skroman i poslušan, što ni jedan mačak u historiji nije bio.
Prekidam pisanje ove hronike da utješim kćer, koja jeca jer je upravo primila vijest da su dvije zlatne ribice, S. i J. T., za vrijeme našeg godišnjeg odmora tragično preminule. Da li ih je kućna pomoćnica nahranila premalo ili previše puta, ili je samo odlučila da se njena dodatna obaveza prekine i povukla vodu? Zlatne ribice su ekvivalent patuljastog psa u svijetu šarana, a njihovu istinsku osvetničku prirodu prikazuju primjerci koji pobjegnu u divljinu i valjda prilikom nekontrolisanog plođenja sa običnim šaranima razviju gigantizam i sataru sav živi svijet u ekosistemu kojeg su se dočepale. Ako mislite da vaša zlatna ribica kruži i misli „šta je ovo – zid, šta je ovo- zid“, grdno se varate. Nije tako, ona čeka momenat da je ispustite u Jablaničko jezero da sprovede teroristički akt i izazove prirodnu katastrofu. Sushi i Jacuza su proveli kratke živote u toj jalovoj latentnoj namjeri, bili su tzv. spavači. Pokoj njihovim divljim dušicama, koje možda sada negdje u zvijezdama sprovode svoj normalan i prirodan život kao šarani, a filteri i plastične biljke im izgledaju kao dalek i čudan san.
