Piše: Lejla Tahirović, Veritas Vulgaris
Foto: Majda Turkić
Jedna vam je moja prijateljica uvijek imala rijedak talenat za rezervisanje stolova, pa je tako u decembru neke tamo godine, naglo a uspješno, sazvala žensko društvo na brunch (*jutarnji obrok prilikom kojeg je društveno prihvatljivo piti alkohol). Sjećam se tog značajnog dana: razmjenjujemo poruke, načelno niko ne može stići na taj brunch, ali oko jedanaest sati se, u inat načelima, ostvaruje kvorum za jednu pretenciozno slavljeničku bocu pjenušca koju ničija godina nije zaslužila. Planiramo da kratko nazdravimo uz lagana zajednička jela, pa da za sat-dva svi žurno krenemo u nastavak dana, za neodložnim obavezama. Žensko društvo se od muškog ili miješanog društva raskošno razlikuje samo u prvih deset minuta, dok pipkamo jedna drugoj nakit, komplimentiramo izgled i slikamo se nemilice. Poslije toga, kao što ćete vidjeti, i ovdje nastupa univerzalni program brige za budućnost svijeta, koji maskira lokalne i lične probleme. U istom restoranu sjedi grupa bakica, neko ih opazi: „Eno nas za 30 godina“. Zadovoljne smo prognozom, lijepo su obučene i smiju se, neko pita „Gdje su im ludi šeširi?“. Onda ja silim drugarice koje mi sjede bliže da čitaju moj članak o starenju, guram im mobitel u ruke, a one to s osmijehom izbjegavaju. Sve u svemu, nevina nesvrsishodna idila.
Oko jedan sat (još smo tu) neko kaže „morate vidjeti ovaj link“ i mi vidimo link. Tada prvi put upoznajemo svog današnjeg nezamjenjivog ne-binarnog partnera, kolegu i uposlenika, ChatGPT. Fascinirane smo – vještačka pamet, koju možeš pitati da bude i pametna i vještačka umjesto tebe. Isprobavamo je na nekoliko zadataka, pa ide ona kratka zabrinuta diskusija – razgovor o AI koji ste svi u međuvremenu s nekim imali. Džepni sekretar je probudio sumnje koje smo još od prvog pitanja „šta androidi sanjaju“ zatomljavali. Dolazi komentar da ipak vještačka pamet nije kreativna. To se u istoj sekundi dok su nesmotrene riječi humane očajnice padale na stol dokazuje netačnim – jer vještačka pamet nam je u sekundi kreirala sasvim prihvatljivu navijačku pjesmu za reprezentaciju BiH.
Oko dva sata svi već sumnjamo u svoju pamet i kreativnost, procjenjujemo da su druge pametnije naručile, pa (očito bez konsultacija s vještačkom pameti) jedne s džin-tonika prelaze na travaricu, druge s travarice na pjenušac, a ove s pjenušca na čašu crnog vina. Vino, logično, dovodi do naručivanja ručka. Oko tri mnoge odlažu neodložno, i ipak ostaju za stolom. Sto se polarizuje na mesarke i vegetarijanke, ja se polarizujem na sirovi i medium rare biftek, i tako poklapam dva tanjira jednom viljuškom.
Foto: Majda Turkić
Oko četiri se konobar ushodao oko nas. Testiramo vještačku pamet pitanjima po kojima smo sigurni da može zaključiti da smo pripite, ali ona je dovoljno pristojna da to ne insinuira (shvatam tada da ona donosi i neprikosnovenu političku korektnost). Ako je već pristojna i načelno želi da nam ugodi, „pa šta fali da vještačka pamet preuzme svijet“, pita se neko. Ja to čitav život čekam i sada spremno viknem preko stola da je to sigurno najbolje rješenje, jer se mi onda konačno možemo baviti samo onim što baš želimo, čak i ako za tim nema nikakve potrebe. Zabrinuta prijateljica, koja je jednom predugo sjedila na konferenciji, kaže da sam neopisivo naivna. Očekivala sam da ćemo sada i ovdje konačno osnovati nomadsku umjetničku koloniju, ali odgovor mojih prijateljica je da u momentu kad smo konačno slobodne, trebamo započeti cyber projekat pod nazivom „Porn, Tarot and Astrology“. Zaključeno je da ćemo to mi raditi kad vještačka pamet bude radila sve drugo, ali onda neko konstatuje da nam vještačka pamet ipak može vrlo brzo, i to besplatno, napraviti startnu web stranicu za „Porn, Tarot and Astrology“. Ja dolazim na ideju da se ovaj projekat zapravo treba baviti enterijerskim rješenjima, gdje ćemo da zaposlimo upravo i isključivo vještačku pamet, da dokažemo da je glupa i da gledamo kako nam projekat propada. Ona će možda napraviti bolja prostorna rješenja nego ja, ordinarna grešna arhitektica, ali vidjet ćemo kako se snalazi ako uz tlocrt kao ulazni podatak dobije tarot karte („dvije spavaće sobe za dva mača, smrt i mačku – kažu mi da bolje radi uz više konteksta pa ćemo joj dati više od jedne karte). Izgovaram to sve dok se koprcam, nadmećem s vještačkom pameti i tražim u sebi neki nesavršeni višak za koji bih se uhvatila i kojim bih je pobijedila, jer shvatam da ona bolje od mene i vodi projekte i projektuje, i prepoznaje šta klijent želi. Kako bilo, za ovim produktivnim stolom u pola pet još uvijek se bjesomučno radi na fuziji različitih poslovnih avanturističkih ideja koje možda individualno ne obećavaju mnogo, ali zato zajedno ne obećavaju apsolutno ništa, i ne zna se da li pobjeđuju ili potvrđuju nadmoć vještačke pameti. Zaboravili smo je pitati jedino kako da ostanemo potrebni jedni drugima i sami sebi nakon što ona preuzme svijet. Mi se volimo, ali unatoč popularnom mišljenju, ljubav nije dovoljno motivirajući odgovor, što znaju svi depresivni. Da li je umjetnička kreativnost to što joj ipak ostaje nedostižno, oh, da li je?
Foto: Majda Turkić
Oko pet se vraćaju neki koji su već dva puta otišli. Jedna od nas se pita da li da porukom čestita Božić muškarcu na kojeg evidentno neprestano misli, pa se neko sjeti da pitamo vještačku pamet. Ona nam začas sroči savršenu čestitku, odmjerenu a opet intrigantnu. Konzilij ipak dodatno zasjeda, i dolazi se do zaključka da je taj zgodni, bogati, pažljivi i simpatični muškarac, koji je s njom spreman graditi budućnost u sređenoj državi, zapravo „toksičan“ i da mu se nikako ne treba javljati. Vještačka pamet je šokirana ali neupitana, pa ostaje suzdržana.
U šest se konobari nakašljavaju dok metu ostatke ručka s okolnih stolova, a mi shvatamo da smo toliko dugo sjedile ovdje da je vještačka pamet vani već preuzela svijet. Oko sedam jedan od konobara iza pulta diskretno postavlja pitanje vještačkoj pameti kako da nas pristojno ali nedvosmisleno udalje iz restorana, i ona predlaže jedan sjajan email, i da uz njega pošalju robote.
V-d2-RAN nam prilazi na točkićima i skuplja nas zajedno sa stolnjakom. Spušta nas u prolazu prema Titovoj pored kesa za smeće, i uz „ping ci ci, prljup prljup“ odlazi da dočeka goste koji su rezervisali naš sto za večeru.
Roboti zaduženi za odvoz smeća već kreću prema nama, pa se žurno priberemo, ustanemo i krenemo nekuda. Drugi roboti nas u trećim robotima dovoze kućama i spremaju se da nam mjere kvalitet sna. Ja ne mogu zaspati jer mi u ušima kipe balončići od pjenušca, ustanem da pišem kolumnu, ali mi ne ide jer mi fokus prati tri balončića u isto vrijeme. Pokušavam nešto na tragu svog shvatanja Žižeka, da savršenstvo ne stvara želju nego ravnodušnost, pa da naša želja za životom dolazi samo iz iznenadnih grešaka, tog viška koji je nužan da bismo mogli zamisliti savršenstvo koje nastaje bez njega, a koje onda postaje objekt želje, i ta po definiciji nedostižna želja je onda naše gorivo i motiv za život. Vještačka pamet me informiše da mi je rečenica preduga, i da ni Žižeka ni Lacana nisam dobro shvatila. Shvatam da će ona bolje napisati kolumnu: ukucam joj mnogo konteksta i referenci, kažem joj još da ljubim umjetnost, i kulturno zamolim da kolumna bude zabavna i duhovita, jer ja vjerujem da humor povezuje ljude i čini im život podnošljivim. U nekoliko sekundi se pojavljuje suvisla kolumna, oličenje inteligencije i vještine za kojima čeznem.
Umirem od dosade čitajući to, i roboti me na električnim ovcama istu noć transportuju i pokopaju na groblju Pere Lachaise, jer su me kategorizirali kao ekscentrika i kulturnog snoba.
Ipak, načelno, žele da mi ugode.
