Piše: Lejla Tahirović, Veritas Vulgaris

Nema isprike da se ne hranimo zdravo, i da ne činimo za sebe najbolje što možemo. Tačno je da za proizvode sa farme treba biti u pravoj viber grupi („Pilići“, „Pravi pilići“, „Povratak pilića“), ali prokleti kapitalizam i globalizacija su ipak sve učinili dostupnim. One četiri police u DM-u su pune amaranta iz Južne Amerike i soli sa Himalaja, i može se pronaći sve bez svega. Još gore su silne informacije, tako lako dostupne da se ne možeš praviti da nisi znao. Sve o zdravoj ishrani piše na stotinama blogova i u knjigama poput „Mučeništvo chia sjemenke“, „Sirove strasti“ i „Procesirani Belzebub“. Uostalom propisi nalažu da se na svaku ambalažu napiše šta se tu sve nalazi, pa se ni to ne možemo praviti da nismo znali. Sada se piše i „nutriscore“ rezultat, od „A“ (rezervisano za stvari koje izgledaju kao ptičja hrana) do sramotnog „E“, pa me u zadnje vrijeme alarmirajuće narandžasto „D“, gleda sa žutih sireva i poručuje „Divljakušo Dezinformisana, šta ovo jedeš? Debilu Degenerični. Debeli“.

Čim čovjek ujutro otvori oči i uđe u kuhinju, vjerovatno će pogriješiti. Nekad sam od straha izbjegavala kuhinju i odlazila na posao kroz prozor, ali sada znam, najgore je propustiti doručak. Smijem li popiti kafu? Prvo bi trebao ići C vitamin (s toplom vodom!), a on se ne apsorbuje s kofeinom. Odustajem od oboje i sa strepnjom gledam u čašicu voćnog jogurta. Svakako ima šećera (da nisu to možda „dobri“ šećeri iz voća?), a piše da je „sada sa manje masti“.  Nisam ni znala da je mast u jogurtu problem, ali već se zamišljam sa začepljenim žilama. Čitam sadržaj i ništa ne razumijem, osim što zaključujem da je ipak potpuno čist od voća, konkretno u ovoj čaši je prisutan duh jedne i po jagode.

La condition humaine u ovom vremenu je da se naizmjenično ljuti na sebe što jede kao prase, i što dopušta da ga opsjedne ovaj psihološki pritisak. Kao dijete smatraš povrće kaznom (doduše naše mame su ga iskuhavale dok mu ne uzmu dušu i dok na mukama ne prizna da je u stvari papuča), onda se cijelu adolescenciju ponašaš krajnje rizično na više načina i pomno njeguješ tu reputaciju, da bi u ranim tridesetima krenuo u ovo misionarstvo, na put kvinoje. Sada to ide još brže: čitam da ove neke „Z“ generacije piju alkohol popodne umjesto naveče, pa rano idu na spavanje, da ujutro mogu na vrijeme pojesti zdrav doručak.  Rezimiram svoju historiju i zaključujem da mi je do zdrave ishrane stalo onako, metrički izraženo 52%, pa odlučujem da ću se tako ponašati, i relativno se opuštam.  A onda u moj idilični svijet hedonističkog umjerenog nemara jednoga dana naglo provaljuju djeca.

Roditeljstvo je dotuklo moj krhki spokoj, prvo na metafizičkom polju, a onda i na ovozemaljskim poljima, kao što je ishrana. Moraš im biti motivator, ali i tamničar. Moraš im biti svjetionik. Moraš im biti primjer, moraju te vidjeti s jabukom. Hodam s jabukom, kao slučajno, kupam se s jabukom, u krevet idem s jabukom. Ispostavlja se da će to samo navući buntovni gnjev na jabuke i sav njihov rod. „Sve što mama voli nemoj ni probavati“, instruira starije dijete povodljivog novajliju, čim je naučilo govoriti. Još Epikurejci su se pitali zašto je Bog usadio malim ljudima gađenje spram zdrave hrane, da li je nemoćan ili je okrutan. Bolje mame od mene kažu da ih moraš od samog početka naviknuti na stvari bez okusa, pa će im voće i povrće doći kao neka avantura i nagrada. Sve im to treba predočiti vedro i kroz igru, a opet edukativno. Osmislila sam idealan dan kao jednu poučnu historijsku avanturu: ujutro sviće srednji vijek, kmetska kaša bez ičega; tačno u podne se vraćaš u neprocesirani mediteran rimskog carstva (bez patricijskog pretjerivanja normalno); za užinu kao vrag skupe neolitske bobice iz certificiranog organskog uzgoja; a večera je u pećini, srkanje srži iz kostiju.

Sluđena ovom hranidbenom misijom, provodim život u konstantnim usporedbama. Gledam tuđu djecu, primjećujem svaki komadić ribane mrkvice za bijelim zubom, procjenjujem optimalnu kilažu, mjerim sjaj u oku. Upoznajem i mrzim mame pune dobrih savjeta, histerično zapisujem. U potpuni očaj me bacio jedan brižni tata, koji osobno započinje dan kašičicom ćurekotovog ulja, kada mi je poslao makro fotografiju porcije u kojoj su nezasićene masti organizovane po bojama spontano formirale zlatni rez u očaravajućoj igri procenata, i koju su curice „divno pojele“. Dakle u meni je problem – ovaj mali gutač Poli salame sa omotom samo treba bolje discipliniranog hranitelja, a ne instant nemajku koja misli da se iskupila kada brokulu usitni do neprepoznatljivosti pa doda vrhnje za kuhanje (poznati vražiji razred „D“ u nutriscoru). Taj dan se dijete vratilo neobično tiho i briznulo u histeričan plač kad je vidjelo na kauču pored svoga oca ambalažu McDonaldsa, ali to sada nema veze.

Kao da konstantna krivnja i tolika jalova nastojanja roditelja hranitelja ne čine život dovoljno teškim, svaki slučajni uspjeh na ovom polju zajednica umjesto podrškom, nagrađuje kamenovanjem. Pogledi kojima su me domaćini ošinuli kad je moj trogodišnji sin kod njih punih usta vrisnuo „Mama, kako se ovo zove?!“ bili su puni optužbe, i suspregnutih suza sažaljenja spram malenog sibirskog uznika. „Nutela, dušo, evo ponesi teglu kući“. Istjerani tim udarcem u dupe iz nevinog rajskog vrta, od tada je na plećima moje savjesti i ovaj organizovani kriminal od namirnice.

Hvala roditeljima prošle generacije na tolikoj pomoći i svim zaleđenim kockicama koljenice, ali treba naglasiti da se po ovom pitanju skup saznanja onog i ovog vremena dosta razlikuju. Djeci moraš dati „pravi ručak“ (to znači mesina praćena velikim količinama škroba u nekom obliku), i moja djeca kod kuće stalno „gladuju“. Vidiš kako fino jedu palačinke, gladni su ti, kaže moja mama, nakon što je simbolička salatica ignorisana zbog  „finog hljeba“, pred čijim fatalnim bjelilom bi se postidio i šator age Hasanage.

Planiranje i nabavka su temelj dobre prehrane, zato s velikom pažnjom idem u kupovinu. Supermarket doživljavam kao Zaljev pirana ili Polje gejzira, moraš protrčati zatvorenih očiju između paklenih rafa s industrijski procesiranim otrovima u veselom pakovanju u nadi da ćeš sa što manje štete doći do Ostrva zdravlja. Tamo probireš i vagaš povrće koje će u narednom periodu trunuti u frižideru. Tu su u blizini i neugledne smeđe kesice zdravih grickalica, koje kao da je dizajnirala i pozicionirala radna marketing grupa uposlenika viktorijanskog sirotišta. Kako da ja svoju djecu uvjerim da ovo pojedu umjesto čipsa? Zašto zdrave grickalice izgledaju kao siromašni gubavi rođaci onog vatrometa boja i tekstura koji neometano bludniči po sotonskim policama? Ko me sabotira, u čemu je problem? Konačno mi je sinulo, ciljana skupina kupaca za ovu robu su istinski disciplinirani ljudi, monasi koji se pedantno čuvaju svih zadovoljstava u životu da im ne bi otvorila apetit za „loše“ šećere. Ako pakovanje bude dopadljivo ili prijatno, oni čak ni zdrave grickalice neće kupiti, jer bi bili prisiljeni da se prije jela išibaju.

Ljudi kojima zdrava ishrana kod kuće dobro ide, suočeni su sa činjenicom da ipak uglavnom ne možeš van svoje isposničke ćelije jesti onako kako si navikao. Svi ti pokušavaju podvaliti prskanu jabuku ili bananu u pogrešnom stadiju zrelosti. Zato je moja prijateljica odlučila stati u kraj tim ograničenjima i sebi otvoriti restoran zdrave hrane gdje može provesti cijeli dan i glumiti da je na poslu. Tamo nećete biti obmanuti nekakvom vulgarnom, ljudskom nepcu generacijama poznatom namirnicom, ne. Ovdje je svako jelo napravljeno od sirovine za koju se osam mjeseci čekalo u zavjetu tišine da se pojavi na vrhu krošnje, da bi bila ubrana u rasponu od petnaest minuta zrelosti, i za čiji transport je neko poginuo. Tamo možete i kupiti neke od ovih namirnica, srećom bez danka u krvi, pa ne pitam koliko koštaju. Moja prijateljica lično osmišljava recepte i određuje delikatne omjere, zahvaljujući kojima jelo na konzumenta pozitivno djeluje na svim energetskim frekvencijama. Osoblje ovog restorana strepi nad hirovitom magijom blendera i potpisuje se na teglice da se zna čija se vlat s glave u slučaju greške treba spaliti kao žrtva duhovima nastanjenim u peruanskom korijenju. Tamo rade sveštenici a mi koji dolazimo činimo jednu ezoteričnu sektu. Ja relativno često dolazim, ponekad s djecom, da me gledaju kako zdravo jedem. Izlazim misteriozno preporođena, i nikome ne govorim gdje sam bila.

Kao što slijepi ljudi razviju čulo sluha do perfekcije, tako valjda i vegetarijanci razviju mogućnost da bez mesa, tamo gdje ja nastupam sa slavnom supom od brokule, kreiraju veliki broj zanimljivih kombinacija okusa. Rado isprobavam njihove izume i jedino zamjeram perverznu igru u imenovanju: „umjereno spljošten grumen smeđih stvari biljnog porijekla“ etiketira se kao hamburger, u tome ima nešto politički nekorektno. Sigurna sam da ovaj grumen sam sebe ne bi tako deklarisao. Jednako kao što je „Bademovo mlijeko“ odvratna i netačna slika jedne inače ukusne tekućine koja je bila slobodna da se izjasni kao sok.

Postoje ljudi koji su se ove cijele neizdržive napetosti oko zdrave hrane potpuno riješili – imam drugu prijateljicu, čiji moto je „radije ću se sramotiti 15 dana na plaži nego se patiti 12 mjeseci sa zdravom hranom ili fitnesom“, a sotona se beskompromisno urotio s njom protiv zdravog razuma, pa je potpuno zdrava i sretna, i ruga se cijelom spektru od monaha do neodlučnih neurotika, živeći 40 godina na krofnama.

Dok djeca spavaju, meni ostaje moje mirno rano jutro – idem u kuhinju i pravim sebi instant kafu (to je piljevina koja ostaje kao otpad od proizvodnje normalne kafe, mislim, permanentni udar na bubrege, a kofein je uostalom uredska droga koja od nas pravi mrave), stavljam malo bademovog mlijeka i tableticu stevie, i sjedam da pročitam neki poučan blog. „Ako potpuno zamijenite jutarnju kafu cikorijom“, kažu, „možete izgubiti i do 80%… od ono malo radosti što vam je u životu preostalo.“

Činimo najbolje što možemo.