Foto: Eldin Hasanagić i Privatna arhiva

Maja Nurkić, odnedavno Kurtović, rođena je 1985. godine u Sarajevu. Završila je Prvu gimnaziju i Srednju muzičku školu, Odsjek za solo pjevanje, a potom i Arhitektonski fakultet, Univerzitet u Sarajevu. Na četvrtoj godini arhitekture, upisuje i Muzičku Akademiju u Sarajevu. Po završetku mastera na Arhitektonskom fakultetu, odlazi u Ameriku kako bi radila na svojoj muzičkoj karijeri. Zbog ličnih razloga se vraća, te osniva kompaniju SOVA koja se bavi dizajnom enterijera, a koja i danas uspješno posluje.

Krenimo od početka – kako biste se predstavili čitateljima UM-a? Recite nam nešto o Maji u privatnom i poslovnom životu.

Maja privatno, rekla bih, najjednostavnija je osoba za poznavati, veoma, veoma mekog srca, puna ljubavi i iskrena do srži. Maja poslovno, sve isto kao i privatno, ali… i aždaja, zvijer, gonič! (Smijeh.) Također, sanjar sa beskrajnom maštom koja je i dalje u velikoj mjeri ograničena nekim okolnostima u kojima živimo. Kako kažu meni bliski ljudi – ne daj, bože, da ti neko kaže da nema limita – a ja živim baš za taj trenutak.

Kada se rodila Vaša ljubav prema arhitekturi i dizajnu?

Hm, često mi postavljaju to pitanje. Mislim da ne postoji momenat rađanja te ljubavi, rekla bih da je rođena u novembru 1985. godine,  zajedno sa mnom. To je dio mene, utkano, vjerovatno kroz gene, dato kada sam stvorena, kodirano u nekom čipu koji nosim u sebi. A sve ovo kažem jer nisam ni mislila da ću se u životu baviti arhitekturom ili dizajnom, spontano sam upisala i taj studij, spontano se desila SOVA. Samo od sebe, sve u potpunosti prirodno. Nisam razmišljala o tome da li ja ovo volim, čak je to dugo bilo sredstvo da finansiram tu neku ljubav prema muzici. U stvari, za dizajn se nikada nisam morala truditi, u smislu kako ću ovo izdizajnirati, da li mogu, da li znam. Očito, to sam jednostavno JA.

Šta je za Vas arhitektura?

Samo još jedna riječ iz rječnika koja sa samo nekoliko slova opisuje nešto veoma široko, veliko i kompleksno.

Kom stilu i kom pravcu pripada SOVA?

Niti jednom, rekla bih. Možda će me ljudi smjestiti tu ili tamo, ali za mene stil ne postoji, a pravac je samo onaj kojim ja želim hodati i kreirati ga. Ne vežem se ni za šta, svaki prostor mora biti autentičan, pa na koju god stranu to otišlo, jer svi smo mi, korisnici tih prostora, autentični. SOVA pripada svom pravcu, pripada ljudima koji joj ukažu povjerenje i zažele prostor skrojen samo za njih!

Kako biste uporedili arhitekturu u BiH sa arhitekturom ostatka Evrope, pa i svijeta?

Nikada nisam bila kritičar, niti volim da kritikujem i dajem svoje mišljenje u vezi sa bilo čim. U svemu se može naći i dobro i loše, u svemu se može vidjeti ljepota ili ne. Arhitektura je individualni doživljaj, kao i muzika. Jedino mogu reći da nemamo pristup svemu čemu ima svijet, ne samo u arhitekturi, nego generalno ali, bože moj, ima i onih koji su, nažalost, u još lošijoj poziciji od nas. Trebamo raditi s onim čime u datom momentu raspolažemo i raditi najbolje što znamo, ne porediti se ni sa kim i ne takmičiti se ni sa kim, osim sa samim sobom, i tako stvarati jedinstvenost.

Postoji li neki objekat, negdje u svijetu, koji Vam je nekad poslužio kao inspiracija?

Uvijek sam govorila da mi je inspiracija samo vlastita mašta, a naravno, ta mašta se razvija iz svih informacija koje vidim, čujem i upijem u toku jednog dana, tako da, sigurno da jeste. Nikada to nije nešto konkretno, i nešto što ću ja moći tačno definisati i reći: eh da, ovaj objekat, ova ulica, i tome slično, su mi dali inspiraciju. To je miks svega što doživim, zapamtim, fotomemorišem, mnogo detalja koji se nekada stope u jednu cjelinu i iz njih nastane nešto što se pojavi u mom dizajnu.

Koji od Vaših projekata je bio najzahtjevniji?

Svi su zahtjevni. Naravno, kako vrijeme prolazi, iz godine u godinu, dizajn postaje sve kompleksniji, a to opet ima veze s onim gore navedenim, ko mi dozvoli i koliko da maštam. Zahtjevnost nije samo u dizajnu, u smislu šta je to sve namaštano, nego se na to nadoveže i izvođenje radova, prilikom čega se može desiti da neki, dizajnom manje komplikovan prostor, bude teže izvesti, i obratno. Svaki projekat sa sobom nosi težinu, onu standardnu, ali i svoju specifičnu, tako da ne bih bilo šta izdvajala.

Ko je najviše uticao na Vaš rad, na Vaše poimanje arhitekture, formiranje dizajnerskog stila…?

Generalno, nisam osoba na koju bilo ko može uticati, posebno kada je u pitanju rad. Pratim svoj instinkt, ludost, asocijalnost, sve ono što mogu biti i što jesam u datim trenucima. Da li je to dobro ili loše, ne znam, ali je tako.

U kojoj mjeri ste znanje svojih mentora i profesora prenijeli u sopstveni stvaralački stil?

Odgovor na prethodno pitanje je odgovor i na ovo. Profesorima i mentorima sam zahvalna na strpljenju koje moraju imati za sve nas studente, i svakako da se divim svakom od njih, jer ja lično ne bih mogla biti u njihovoj ulozi.

Šta Vas inspiriše pri radu?

Kako sam već navela, može me inspirisati sve, a i ništa. Od brzine i količine svega što naš okružuje, ne mogu ni definisati šta to ostavlja trag, a šta ne.

Kakav je Vaš stav prema novijim arhitektonskim/dizajnerskim rješenjima?

Iskreno, ne pratim mnogo dešavanja, samo ono što do mene dolazi, kao i do svih nas, te ono što ne mogu izbjeći, a i ovo je već previše. Pokušavam da se udaljim, što je moguće više, od pretrpanosti kojima nas filuju – reći će čitatelji da sam za pećine ili za ludare – ali zaista je tako. (Smijeh.) Ja sam popriličan introvert i najviše volim biti u svom svijetu. Znam da ću uvijek biti podrška i sretna zbog svih uspjeha drugih ljudi, oduševit ću se svime što je novonapravljeno a može unaprijediti čovječanstvo, ali se neću pretjerano na tome zadržati. Svakako da je pohvalno sve ono novo, iako je mnogo toga danas, pa… svakakvo. Ali, opet, svako na sve drugačije gleda, a ja nisam kritičar.

Imate li savjet za mlađe kolege/dizajnere enterijera?

Moj savjet je da nikome ne treba savjet! Svi smo drugačiji i svako će sebi i za sebe izabrati ono što misli da je najbolje.

Kako vidite budućnost arhitekture i kako bi glasila Vaša poruka za kraj?

Ne bih o budućnosti, kad god sam, nisam bila u pravu. (Smijeh.) Naučila i ja, napokon, da živim danas i razmišljam o danas! Eto, to može biti i poruka za kraj. Iako, kao i za savjet, neka svako za sebe ima svoju poruku i neka se nje drži.

Voljeli bismo da nam kažete nešto i o svojoj muzičkoj karijeri, naravno, ako želite!

U suštini, muzika je bila moj život. Tek sam prošle godine, kada sam se vratila iz Amerike, u mjesecu maju, odlučila da se više neću baviti muzikom. Da, to je bilo nedavno. Do tada je SOVA bila, kao što rekoh, izvor finansiranja i nekako ju nisam doživljavala kao svoj životni poziv, koliko god da svima to čudno bilo. U suštini, muziku koju sam toliko željela vjerovatno, u stvari, i nisam. Negdje u glavi je uvijek bila neka kočnica, da li su to nepomirljive razlike u stavovima showbiza i mene, razlike u prioritetima, načinu odrastanja, ne znam… Jednostavno nisam mogla neku liniju, nevidljivu, da pređem. Uvijek sam imala izgovor, neki… Eto, prošle godine sam imala fantastičnu priliku da realizujem svoju muzičku karijeru, ali sam shvatila da to nije život koji želim, i vratila se nikad sretnija, poredavši mnogo toga.

Od mog prvog odlaska u USA, nakon završenog fakulteta 2009. i one prve pjesme “Carry on” 2012. godine, koju postavih, pa skinuh za tri mjeseca, pa ju opet vratih prošle godine na kanal, bilo je još pet spotova… Stoji to sve na mom YouTubeu pod imenom MAYSIA, i neka stoji, kao podsjetnik šta sam sve, gdje sam sve i koliko sam truda i svega uložila. Ako nekome može biti inspiracija, neka bude. Ako nekome može pomoći u donošenju neke odluke kroz, evo, moju priču, neka pomogne. A možda će neko i uživati u onome što čuje ili vidi.