Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Muhamed Osmanagić
Make-up: Sanela Aličković Ćatović
Iza Maje Salkić, glumice i direktorice Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), su godine aktivnog rada i djelovanja na kulturnoj sceni Sarajeva: predstave, filmovi, serije, saradnja sa različitim umjetničkim profilima, nagrade. Odnedavno je na poziciji direktorice SARTR-a. O izazovima rada na polju umjetnosti, razgovarali smo s Majom koja vjeruje da je teatar prostor hrabrosti i slobode – skrovište u kojem ćemo, ipak, preživjeti.
Šta je za Vas teatar? Po čemu je, prema Vašem mišljenju, teatar drugačiji od ostalih oblika ljudskog stvaranja?
Slobodna sam reći da je za mene lično teatar cijeli moj život. Teatar je spoj svih umjetnosti, ali i nauke, književnosti, etike. Iz moje trenutne perspektive spoj svih znanosti. Krajnji proizvod – predstava je sublimacija svih umjetnosti koja bude čula. Znam zanijemiti pred slikom u muzeju i galeriji, pred instalacijom savremene umjetnosti, kompozicijama muzičara, pred arhitektonskim zdanjima, gledajući film. Ali, ipak, osjećaj trenutnog upijanja scenskog čuda, proživljavanja, kreativnosti i želje da budete sa glumcima i glumicama na sceni kad stvaraju najbolje je potvrda velikog ostvarenja. Teatar je glas, i to najozbiljniji glas za ovo malo preostale ljudskosti i dostojanstva. Prostor hrabrosti i slobode. Skrovište u kojem ćemo, ipak, preživjeti.
Kako je započela Vaša povezanost sa teatrom? Kako je gluma odabrala Vas – ili Vi glumu?
Mislim da se nikada nismo ni birali… Prosto ne mislim da sam ikad bila izvan teatarskog prostora, što nužno ne znači instituciju. U početku mi je bilo zanimljivo pričati priče, vjerovatno kao i većina djevojčica prerušavati se i zamišljati da sam lik iz mašte. Već kao tinejdžerica, iako je bio rat, pratila sam sve predstave sarajevskih pozorišta. Mogu biti ponosna da sam uspjela pogledati, ako ne sve onda 90 posto tadašnjeg repertoara – izuzetno dragocjeno iskustvo, jer su te predstave nastale pod najtežim okolnostima i ušle u historiju teatarske umjetnosti. Pohađala sam dramski studio u Narodnom pozorištu, potom radionice u Slogi i meni, kao i mojim kolegama s kojima i danas radim, posebno značajne glumačke radionice pri CRS-u, a potom Akademija kao neki prirodni slijed… zapravo, nikad nisam ni o čemu drugom razmišljala. Moje lično iskustvo saradnje sa različitim rediteljima i način rada u kojem sam otkrivala nove metode, drugačije pristupe, naučio me otvorenosti i stavu da uvijek može i mora bolje. Sa istim pristupom gledam predstave u kojima ne igram, pratim festivale. Imam veliko gledalačko iskustvo.
Gluma kao poziv i profesija vas podsjeća da uvijek morate učiti i upijati znanje iz vanjskog svijeta. Sa svakom novom ulogom ste na samom početku. Veliko iskustvo, znanje i godine nikada vam nisu garant za dobru kreaciju. Kada se oslanjate na vještinu, veliki rad, istraživanje i posvećenost, opet niste sigurni u krajnji ishod. Vjerujem u dobar tim na sceni, iza scene, cijenim posebno posvećenost tehničke ekipe, to me čini sretnom i sigurnom da će određeni projekat uspjeti.
SARTR – prostor učenja i djelovanja
Koje nove obaveze i izazove je u Vaš profesionalni život donijela pozicija direktorice SARTR-a?
Biti direktorica, u mom slučaju – jer očito ne znam drugačije, prije svega znači biti u pozorištu cijeli dan, svaki dan. Rijetko kad sam slobodna. Ne žalim se, samo ponekad pomislim šta mi je baš tako veliki motiv. Ali, prosto, moja sreća kada vidim dobru predstavu, podizanje ljestvica u promišljanju teatra, novi tokovi, kada znam da smo promijenili način rada u administraciji, kada vidim nove uposlenike je nemjerljiva. Nikada nisam sjedila za stolom i radila, to je najbanalniji opis, mada vrlo jasan kako je moj radni dan sada drugačiji. Morala sam vrlo brzo upijati znanje, posebno iz područja prava i ekonomije. Shvatila sam da bismo postigli stabilnost na sve moram znati odgovore ili gdje ih pronaći, znati komunicirati sa saradnicima i ljudima od kojih sam nesebično dobijala savjete. Da bi pozorište bilo uspješno svaka karika mora funkcionisati besprijekorno, prije svega administracija, tehnika i, na kraju, umjetnički ansambl. Veoma sam predana SARTR-u, isto očekujem od svih uposlenika. Imamo sjajan tim i to publika u našim predstavama prepoznaje. Pozicija direktorice mi je donijela i određenu dozu tolerancije i smirenosti u odlukama, naučila me je strpljenju, iako često u ovakvom sistemu nailazim na prepreke.
Možete li čitateljima Urban magazina predstaviti projekte i programe koje SARTR trenutno priprema?
Upravo smo završili rad na tri predstave koje su dio trilogije koja govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na polju migracija. Ne postoji osoba na Balkanu koja nema iskustvo raseljavanja, samo su nam različiti motivi, jedni su uslovljeni ratom, drugi zbog socijalne ili ekonomske situacije. Nažalost, osuđeni smo da se rastajemo i sastajemo, iskustva su najčešće bolna. Pozivam se na repliku iz predstave „Još uvijek smo živi“ Nejre Babić, koja kaže ovome svijetu ostavljam ono što je najvrijednije – moju djecu. Zbog budućih generacija moramo u najboljoj formi naprijed. Priče su univerzalne i danas, kada se opet dešavaju novi ratovi u Ukrajini i Gazi, shvatamo da je naše prirodno okruženje rat, a mir potpuna slučajnost. Predstave smo radili sa partnerima iz Italije i Norveške. „Još uvijek smo živi“ ostaje na repertoaru SARTR-a, „The Game“ i „Exodus“ su imale sarajevsku premijeru. Do kraja pozorišne sezone idemo na gostovanja sa predstavom „Alice u krevetu“ u Budimpeštu, sa predstavom „Stotinu malih smrti“ na Festival bh. drame u Zenicu, na Mostarsku lisku sa predstavom „Totovi“, na festival u Prizren sa predstavom „Tramvaj zvani čežnja“ i predstavom „Othello“ na Brijune. Počinjemo krajem mjeseca raditi na novom projektu sa rediteljem Harisom Pašovićem, premijera će biti u septembru na početku nove sezone. A za kraj godine, još jedna bh. rediteljica, Selma Spahić, i novi roman Aleksandra Hemona. Ponosna sam na predstave koje su realizirane u toku ove sezone: „Alice u krevetu“ Susan Sontag u režiji Zoltana Balaša, „Othello“ W. Shakespera u režiji Oksane Dmitrieve, „Stotinu malih smrti“ Semezdina Mehmedinovića u režiji Jovane Tomić, „Up and Down“ prve inkluzivne predstave u bosanskohercegovačkom teatru, „Mjera za mjeru“ W. Shakespeara u režiji Mirka Radonjića i „Još uvijek smo živi“ Nejre Babić u režiji Gianluce Iumienta. Spoj vrhunskih klasika, domaćeg teksta, odličnih saradnika donio je jedan potpuno drugačiji sarajevski pozorišni repertoar i nadam se da ćemo nastaviti još bolje.
Pozorište i društvo
Kako pozorište sarađuje s lokalnom zajednicom i drugim kulturnim institucijama? Koje su vaše vizije i ciljevi za budućnost pozorišta?
Naša je velika radost da sva četiri sarajevska pozorišta jako dobro sarađuju. Jednom mjesečno se sastajemo, razmjenjujemo iskustva i veoma konkretno pomažemo jedni druge. Zdrava kulturna, pozorišna zajednica je jako bitna jer prenosi poruku civiliziranog dijaloga i zajedničkog djelovanja.
Sarađujemo povremeno sa muzejima, konkretno sa Historijskim muzejom BiH već godinama sarađujemo na performansu čitanja imena stradalih u genocidu u Srebrenici. U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH smo par godina igrali predstavu „Vesela večer u Sarajevu“. Ali, zasigurno, naša saradnja sa institucijama može biti konkretnija i veća, kao što je slučaj sa pojedincima, autorima i umjetnicima. Perfomance u pozorištu više nije slučajnost, ne želim još sa sigurnošću najaviti – ali, evo, očekujte performans u SARTR-u.
Sarajevske općine sve više imaju sluha za kulturu. Promiču pozorište svojim stanovnicima. Postoje mnoge olakšice za građane da dođu do informacija i karata za predstave.
Praveći četverogodišnji plan, imala sam viziju i često sam se pitala da li to baš može tako, “složiti” sezonu po tematskim cjelinama ili autorima. A onda krene svijet naopako i morate brzo razmišljati… Voljela bih da SARTR ostane prostor u kojem je eksperiment u najboljem smislu moguć, teatar u kojem nema nemogućeg. SARTR kao teatar koji prati evropske tokove. Sarađuje sa pozorištima i pojedincima iz regiona i svijeta. Spreman da na svaku temu odgovori do krajnjih granica. Ne sakriva se, uvija i pretvara. Mislim da pozorište može napredovati ukoliko rade najbolji reditelji na izvrsnim tekstovima, sa spremnim, vrijednim i talentovanim umjetnicima. Imamo pravo na grešku i neuspjeh, mnogo smo griješili i sami dozvoljavali greške da sad moramo puno više i sa jasnim fokusom raditi. Takav odnos nam je oslabio publiku. Medijski prostor ionako dobijemo, najčešće u vidu informacije, kritičari ne postoje. Kada dvije osobe pišu, to je njihova hrabrost. Ne postoji kritička i intelektualna masa. Voljela bih učestvovati u stvaranju ili, bolje reći, povratku skoro pa izumrlih profesija u teatru. Nadam se da ćemo stvoriti platformu za učenje i stasavanje kritičara, producenata, autora, glumica, glumaca, tehničara i svih koji rade u pozorištu. Kad ojačamo pozorište, ojačaćemo publiku, to je jedan od preduslova dobrog i zdravog društva. Pozorište budućnosti – koje nastaje na temeljima dobrih projekata, ali ne živi na staroj izvikanoj slavi.
Kako pozorište podstiče i podržava mlade umjetnike?
Izuzetno nam je stalo otvoriti pozorište mladim generacijama i zaista ne kao floskula. U svim našim predstavama u posljednje dvije sezone igraju najmanje dva do tri mlada glumca ili glumice. Tako za saradnike nerijetko biramo mlađe reditelje, dramaturge, i sve ostale. Spoj mladosti i iskustva daje izvrsne rezultate… a naša odgovornost jeste ponuditi mladim ljudima profesionalno okruženje i mogućnost da uče od najboljih i već etabliranih umjetnika.
Pozorište i kultura sjećanja
Radili ste na predstavama koje otvaraju izuzetno bolne teme iz recentnije prošlosti. Može li nam pozorište pomoći da bolje razumijemo prošlost, svijet i ono što nas okružuje?
Kada prođem kroz listu predstava koje sam radila, mogu reći da ih je većina angažirana i jako se oslanjaju na događanja u trenutku stvaranja predstave. Mislim da me drugačije pozorište i ne interesuje. Poštujem i druge izbore, mada mislim da je danas svijet koncipiran i nameće nam činjenicu da teatar možemo koristiti kao najbolji medij obrađivanja upravo tema koje spominjete i kao glas za one koji ne mogu da govore. Svakako ne mislim da se eksplicitno treba baviti traumama. Pričanjem životnih priča i razumijevanjem običnog čovjeka kroz velike dramske tekstove i imaginaciju na sceni, omogućavamo sebi samima suočavanje sa svim problemima i preprekama našeg života. Pozorište uvijek pravi prve korake, prvo je koje spaja ljude, briše granice i otvara vrata svima. To je prvi korak ka budućnosti… a kako drugačije nego njegujući kulturu sjećanja, ali podsjećajući da ljudi žive jedni sa drugima – nikako jedni pored drugih. Da uživaju u svim vrlinama i različitostima. SARTR, iako nastao početkom 90-ih, ne priča samo o temama rata, ali vrlo angažirano govori o marginaliziranom čovjeku, o potlačenima, zaboravljenim, o dostojanstvu i nadi. Nažalost, danas kada ne znamo ni sami da li živimo u ratu ili kako će se historijski zvati ovaj period, nepristojno je ignorisati sve zlo i mržnju. I da, teatar je najljepši bijeg od stvarnosti.
Koliko je teatru važna publika? Ima li SARTR redovnu publiku – i kako uopšte danas raditi na odgajanju nove teatarske publike?
Bez publike ne postojimo. Sve što radimo, radimo u odnosu na čovjeka u publici, njihovih asocijacija i učitavanja onoga što su vidjeli, čuli i doživjeli. Mi znamo kako publika diše, osjetimo. To je najljepši dar. Posebno cijenim publiku. I sretna sam kada vidim ljude koji se godinama vraćaju na naše predstave, ali sam jednako sretna kada vidim nekoga ko dođe po prvi put. I nije sramota da niste nikada ušli u pozorište, ali je sramota ako to sebi ne dozvolite. Moram biti iskrena, ali teže razumijevam ljude koji ne idu u pozorište. Pozorište je prostor koji vas nikada neće učiniti skučenim i natjerati vas da mrzite nekoga. U pozorištu samo možete postati bolji.
Velika je odgovornost navikavati publiku na dobre sadržaje, trebaće generacije da se to i desi… ali, evo, birajući dobre predloške, dobru književnost, vrhunske autore i pristup temama, mislim da ćemo uspjeti. Kriteriji su jako bitni, ali tu ulogu ne igra samo teatar nego cijeli sistem, porodica, škola, profesionalno okruženje. Komunikacija sa publikom, razgovori, prepričavanje doživljenog, sve su to parametri od velikog značaja. I mi radimo na tome… pune sale su bitne, ali su mnogo bitniji sadržaji koji pune sale.
