Piše: Tamara Zablocki
Foto: Eldin Hasanagić/VTF Studio
Styling: Ina Arnautalić, Hatidža Nuhić
Make up: Maja Talović
Frizura: Ensar Dervišbegović
Maja Zećo je na pozorišnu scenu prvi put kročila kao djevojčica, za izbjegličkih dana u Beču, ljubav prema teatru produbila je u Mostarskom teatru mladih, a nakon završene Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi Miralema Zupčevića duže od decenije niže profesionalne angažmane i nagrade. Članica ansambla Narodnog pozorišta Mostar, Zećo je prije nekoliko mjeseci sreću odlučila okušati i na drugom govornom području, a zvijezde su joj bile naklonjene: dobila je angažman u Berlinu. Za Urban magazin govori o hrabrosti potrebnoj za život i rad na više adresa, o recentnim ulogama na filmu, o prilikama i neprilikama u glumačkom svijetu kod kuće i u inostranstvu.
Zatičem te u Berlinu i to mi se čini dobrim povodom da počnemo s naglaskom na traženje sreće i prilika tamo negdje, dovoljno daleko od BiH. Posljednjih nekoliko mjeseci živiš između BiH i Berlina. Šta te ponukalo na odluku o selidbi, s kojim mislima si se odlučila na taj potez?
Otišla sam kad sam pomislila da više nemam razloga ostati. Prvi razlog odlaska je radoznalost koja me dugo tjerala da idem. Zanimalo me kako je živjeti u uređenoj, neopterećenoj sredini, te do koje smo mjere sami sebe ponizili pristajući na uslove života koje nam nudi BiH. Jednostavno ne razumijem zašto toliko njegujemo mazohizam. Uopšte nismo svjesni koliko nam u BiH može biti dobro, a nije. I tako već dvadeset i kusur godina.
Drugi razlog je bio inat. Htjela sam dokazati da ništa nije nemoguće, pa sam ostavila sredinu koja te stalno pokušava degradirati i ubijediti da ništa nije moguće. Ostavila sam oštećenje vida, sluha i dodira, a u Berlinu upoznala „hladni“ Zapad koji me primio u svoju toplu kuću i ponudio mi, već nakon prve audicije, angažman u pozorištu u kojem sasvim slučajno rade ljudi koji su već nekoliko puta gostovali u Sarajevu i koji o nama pričaju s divljenjem, ljudi koje smo obožavali gledati na sarajevskim scenama.
Treći razlog je bila želja da pobjegnem od same sebe. Poželjela sam da odem i presiječem pupčanu vrpcu, da se izborim sa svojim strahovima i srušim predrasude kojima su me u BiH hranili na svakom koraku. Bacila sam se u vatru kako sam znala i umjela – pa kud me to odvede. Željela sam da upoznam jednu novu Maju, pa tako i bi. Završim sto puta kao radoznala mačka, ustanem, dostojanstveno stresem sa sebe prašinu i nastavim dalje – i to sve sa osmijehom. Zabavlja me vlastiti život, zabavljaju me i vlastite ludorije.
Čemu te je selidba u Berlin naučila, šta ti je pružio ovaj specifični grad kojem gravitiraju umjetnice i umjetnici iz cijelog svijeta?
Cilj mi je bio da steknem što više znanja i iskustva, ali da ne zaboravim ko sam i odakle dolazim. I oni mogu i trebaju od nas da uče, a to me najviše radovalo i na koncu dalo puni smisao ovome svemu. Htjela sam srušiti predrasude o Balkancima ali i Nijemcima. Ne propuštam priliku da ih upoznam sa BiH i sa sjajnim ljudima iz naše zemlje, gledam na koje načine da se bolje uvežemo. Osjećam se kao muholovac, u ovom slučaju predrasudolovac: jedva čekam da ulovim kakvu predrasudu pa da je ugušim. Naučila sam da širom otvorim oči, dušu, mozak, uši, da nikome ne sudim i da malo više uživam, ali i da tražim i očekujem više, pa da na koncu i dobijem više. Odavde bolje pratim teatarske tokove u svijetu. Nastojim da obiđem što više pozorišta, muzeja, koncerata, pogledam što više predstava koje sam ranije imala priliku gledati samo na internetu. Upoznala sam sjajne rediteljke i reditelje, glumice i glumce, muzičarke i muzičare, čak i dobila priliku da radim s Michaelom Thalheimerom u Berliner Ensemblu. Naredne dvije sezone radiću za njih, a to mi otvara vrata za buduće audicije u Brechtovoj kući – što će reći da ni jezik ne mora nužno biti problem.
Ipak, ni s BiH se nisi sasvim pozdravila. Kako izgleda život na više adresa?
Nisam se pozdravila, jer bez obzira na katastrofalno stanje u zemlji u svim segmentima, a ne samo kulturi, BiH mi nedostaje. Imamo zaista mnogo potencijala, nevjerovatno talentovane ljude koji rade fantastične stvari i moramo naučiti da čuvamo te ljude. Oni nas drže budnima, ulijevaju nadu i vraćaju entuzijazam. A život na više adresa, pa najprije mi se sve udvostručilo jer sam vozarila na relaciji Mostar – Sarajevo, a sad mi se sve utrostručilo. Na momenat mi se učini da mi ništa više nije jasno, ali još uvijek držim konce u svojim rukama. Preciznu organiziranost sam dijelom naučila u školi Miralema Zupčevića, a drugim dijelom u Njemačkoj. Kod nas u BiH, na štetu svih nas, u velikoj mjeri prevladava nonšalancija, šeprtljavost i javašluk, dok u Njemačkoj ne možete dan započeti bez jasnog cilja, iz kuće se ne može krenuti bez obaveza ispisanih na papiru.
‘Moj njemački nije kao njihov, ali ni njihov njemački nije kao moj!’
Spomenula si već problem jezika. Za glumice i glumce, selidba u drugo jezičko područje uvijek je iznimno hrabra odluka jer je obično malo uloga kojima se na filmu i u pozorištu mogu nadati stranci koji domaći jezik ne govore kao oni koji su tamo rođeni. Kakvo je tvoje iskustvo u ovom smislu?
Nisam se toga bojala; dapače – to mi je bio izazov! Tržište je veliko, ali velike su i mogućnosti. A ja zaista mislim da je sve moguće i ne bojim se ni neuspjeha ni odbijanja. Moj njemački nije kao njihov njemački, ali ni njihov njemački nije kao moj! Nikad ne znate šta reditelj zapravo traži u momentu dok radi audiciju. Osim toga, odmah po dolasku sam angažovala profesoricu govora s berlinske akademije scenskih umjetnosti i redovno radim s njom na usavršavanju izgovora. Nekad je to postojalo i kod nas, a u zadnje vrijeme, nažalost, kako su se izgubile mnoge bitne stvari u pozorišnom procesu, a prioriteti postali nešto drugo, iščezli su i veoma bitni elementi kao što je lektura i usavršavanje govora na sceni.
Što se tiče prilika, broj uloga na mom govornom području nije bio ništa veći; kako su vrlo često bile angažovane komšije da glume Bosance, broj ponuđenih uloga na mom maternjem jeziku je već odavno sužen. Osim toga, živjeti van domovine ne znači da sam se odlučila u konačnici raditi samo na jednom teritoriju, apsolutno suprotno: mislim da mi to otvara nove puteve i šanse za drugačije angažmane. Kontaktirala sam njemačke agente, ali sam stalno u kontaktu i sa našima u BiH, tako da je svejedno gdje ću živjeti jer mogu raditi bilo gdje, gdje god me pozovu.
Kad smo već kod angažmana kod kuće, podsjetimo da si članica ansambla Narodnog pozorišta Mostar, što je privilegija kojom se samo dio glumica i glumaca u BiH može pohvaliti. Ipak, pored osnovne egzistencije koju je svakako bolje imati nego nemati, kakvo je općenito tvoje iskustvo s prilikama za glumice u BiH?
Istina je da mi se tu posrećilo, ali ne bi bilo loše potruditi se i shvatiti prirodu ovog posla, te se njome pozabaviti, a ne samo gledati kako se „uhljebiti“ – kažem ja iz ugodnog Berlina. Ali to mogu da kažem jer sam probala mnoge varijante, na mnogim jezicima. Fascinira me pojava veoma prisutna na našim prostorima: ako dobijemo dobre, stabilne prilike, odmah se umrtvimo. Odjednom nas spopadne letargija, radimo proizvoljno, neostrašćeno, mučimo se s tekstom jer nas zanima samo to da ga se što prije riješimo. Kako radimo tako i živimo, i obrnuto. Sve nas vuče u provaliju. A u toj provaliji naiđemo na BiH: zemlju nagomilanih nezadovoljstava, neispunjenih i nedostižnih ambicija, skrivenih i srušenih snova, tajnih razgovora, domunđavanja, sitnih spletkarenja u kojoj prednjači verbalna onanija – vodimo ratove na Facebooku, širimo netrpeljivost i mržnju. Danteov pakao naspram toga se čini kao poetični raj. U BiH imamo sve, a ne dobijamo ništa.
Mogu se nadati da ćemo jednom shvatiti da je ključ u zajedništvu i u tome da slušamo jedni druge, u konstruktivnoj kritici koje je jako malo, a mogla bi nas unaprijediti u svim segmentima, kao i u istinski dobroj informisanosti, u empatiji, znatiželji i spremnosti da čujemo drugačije mišljenje i da argumentovano razgovaramo, da isključimo isključivost. Gluma je ipak vrlo krhka i suptilna struka i osim fizičkog zahtijeva i mentalni napor i dobru formu. Zasad je veliko ohrabrenje što se sve više mladih ljudi angažira na samostalnim projektima i njih ne treba iskorištavati već podržavati. Tom principu se okreću svugdje u svijetu. Kad postaneš sam sebi oslonac, onda ti uistinu cijeli svijet postaje i dom i radno mjesto.
Iza tebe je niz godina profesionalnog rada u teatru, sarađivala si s nekoliko samostalnih teatarskih produkcija u BiH, igrala u dječijim predstavama, osvajala nagrade – ali zvuči kao da se neprilike života u BiH naprosto prelijevaju u profesionalni život, bez obzira na to koliko si dobar u svom poslu. Šta ti je bio najveći izazov svih tih godina rada u BiH?
Život u BiH je najveći izazov. Mi smo naučili biti vrlo snalažljivi, kreativni smo i imamo specifičan smisao za humor, ali kao da uživamo u potlačenosti. Izazov je opstati u ovakvim uslovima, a ne oboljeti. Izazov je raditi svoj posao i od toga pristojno živjeti. Izazov je uspjeti zadržati publiku i steći novu. Izazov je razvijati se i pored svih nedaća. Izazov je ostati na sceni dvadeset godina, a pri tome se ne profanisati. Izazov je ne postati lopov, lažljivac, prevarant. Izazov je svakodnevno se boriti s malograđanštinom, primitivizmom, šovinizmom i fašizmom. Izazov je ubijediti političare da nam je kultura potrebna, a pritom ih stalno podsjećati da Sarajevo ne čini BiH. Izazov je vjerovati da sve što radimo ima smisla i da će to biti preporuka za nešto novo, možda mnogo bolje. Nabrajanje bi moglo ići unedogled.
Kad god započnem rad na novom projektu, procedura je ista: borba s nabrojanim izazovima. Don Quixote i hiljadu i jedna vjetrenjača. Dok radiš na predstavi, sve to nosiš sa sobom na scenu. Sve to ulazi u izgradnju lika, uloge, predstave, života. Izazov je ni od čega napraviti nešto. Volim da me uloga, djelo ili rediteljski koncept isprovocira, ali često nisi u mogućnosti da biraš, nego radiš onako kako stoji na oglasnoj ploči u matičnom ti pozorištu, pa je onda izazov u tom nametnutom pronaći nešto inspirativno. Naposljetku, meni nije mrska nijedna od tih borbi.
‘Glumci moraju zahtijevati da budu čestito plaćeni’
Tešku svakodnevicu u BiH, tačnije očajničku potragu za poslom, obrađuje i film Dobar dan za posao u kojem igraš glavnu žensku ulogu. Zašto je bilo važno ispričati ovu priču?
Većina ljudi u BiH tako i živi, očajno, a samo je pitanje vremena kad ćemo početi jesti jedni drugima iz tanjira – ako već nismo. Mene je u tom filmu na prvo čitanje privuklo nešto sasvim drugo: Martin Turk, reditelj filma, inače je čovjek koji prioritizira porodicu i svi njegovi filmovi se na neki način bave tom temom. Tako je i ovdje bio slučaj – porodica je konstanta, ma šta da se dešava glavnom liku. Meni je najveće zadovoljstvo bilo pričati priču u kojoj porodica vraća svoju svrhu i u kojoj se konačno jasno pridaje značaj ženi kao stubu porodice.
Osim u spomenutom, prošle godine si igrala i u prvom bosanskohercegovačkom hororu, Jezero, reditelja Timura Makarevića. Taj film je još u postprodukciji? Nekoliko mjeseci nisam čula ništa novo o njemu.
Jeste, Timur radove na filmu privodi kraju po sistemu „langsam aber sicher“, biva, polako ali sigurno. Veliki je perfekcionista, i to me oduševilo. Vrlo je poseban, jako organizovan, maštovit i predan. Ispostavilo se da, osim što se dobro i brzo razumijevamo, dijelimo i istu etiku prema poslu, a i cijela ekipa funkcioniše po istom principu. Uspjeli smo s minimalnim sredstvima snimiti film u dvije sedmice, a svi smo oduševljeni snimljenim materijalom. Dakle, vrlo jednostavan recept: svi smo bili sto posto spremni, u svako doba dana ili noći. A bh. kinematografija je tim filmom definitivno dobila novi filmski izričaj, novu temu i novi pravac u razmišljanju i kreiranju priča, jer ne znam da se posljednjih godina iko usudio okušati u ovom žanru. Dobila je i time što igraju domaći glumci, što nam je prilika da se dokažemo. Postali smo mala familija, neuništivog entuzijazma, ljubavi i povjerenja jedni u druge. To se ne dešava često, pa se samim tim još više cijeni.
Općenito, kako vidiš bh. kinematografiju? Koliku sreću moraju imati glumice i glumci da dobiju ulogu na filmu?
Vidim da imamo jako kvalitetne ljude koji se zaista bore svim snagama da je održe na životu i da je unaprijede. To su pravi lavovi! S druge strane, uvijek me ljuti i vrijeđa što se glumice i glumci konstantno ponižavaju snimajući filmove i serije za kikiriki. Do toga smo se nažalost doveli sami, jer se vodimo strahom da nećemo više nikad dobiti priliku da snimamo ukoliko tu i tad ne prihvatimo ponude koje nude ponižavajuće honorare. Možda da promijenimo uvriježeno mišljenje, riješimo se tog paralizirajućeg straha i glasno počnemo govoriti kako ćemo postati angažovaniji i vredniji ako budemo bolje plaćeni. I ovo je trgovina, a mi moramo naučiti trgovati tako da ne izgubimo posao, a ipak budemo čestito plaćeni. A što se tiče sreće, kod nas je film kao lutrija. Sreća je izgleda najbitnija, ali ne ide bez rada i talenta. Ne može se izostaviti nijedno od to troje. Ipak, naše tržište je malo, a konkurencija je velika. Optimistično je to što imamo vrlo sposobne producente pa ljudi iz cijelog svijeta dolaze snimati kod nas i raditi s našim ljudima.
Zadržaću se još malo na filmu. Za koje teme smatraš da se trebaju naći na velikom platnu, uzevši u obzir našu društvenu svakodnevicu?
Naša sredina je vrlo inspirativna, toliko je važnih neispričanih priča, ali malo sredstava za realizaciju ideja. Teme za koje smatram da bi se trebale naći na velikom platnu vjerovatno niko nikad neće finansirati i zato im se daje minimalno ili nimalo prostora, ali kako vidim ne daje se prostora ni sretnim pričama, o ljubavi odavno niko ne govori, a rijetko se snimi humorističan film…
‘Mostar mi je najbolnija tačka’
U priči o našoj društvenoj svakodnevici nemoguće mi je ne vratiti se na Mostar, tvoj rodni grad, koji i toliko godina poslije rata i dalje ima političke probleme koji se odražavaju na svakodnevicu njegovih žitelja. Kako gledaš na današnji Mostar? Šta bi sve trebalo promijeniti da bi grad bio bolje mjesto za život i ko bi za to morao zasukati rukave?
Mostar mi je najbolnija tačka. Grad u kojem se sudaraju izgubljena prošlost, anksiozna sadašnjost i vrlo neizvjesna budućnost. Mostar je problem jer niko ne doživljava istinsku dubinu njegovog ponora; svi dođu da se džaba ugriju ma mostarskom suncu i da se selfijaju s mostom. Sam grad je čaroban, pa je tako život u njemu vrzino kolo, nikako da se otpetljamo. Zasukati rukave moramo svi; ne može se ništa bez pritiska javnosti. Pitam se šta bi se desilo da se jedno vrijeme ukinu crkve i džamije, pa da postanemo ovisni o umjetnosti i molimo se kulturi i nauci.
Kao članicu ansambla Narodnog pozorišta, vjerovatno neću pogriješiti ako te pitam na koje se sve načine ta društveno-politička situacija zrcali u kulturnoj sceni grada?
Kao članica tog ansambla moram paziti šta govorim, inače se može desiti da nam grad ne prebaci na račun tranšu za prethodni mjesec. Dakle, itekako utiče. Stranke su raspodijelile kulturne institucije, pa kad tražite posao pogledate u zapisnik kojoj stranci kulturna institucija pripada – da biste znali kome ćete pokucati na vrata. Onda vas prime ili ne, i tu ima neki redoslijed – vjerovali ili ne – neki prioriteti koji se poštuju. Sve ovo mi ne ide u prilog, jer će još ispasti da je i mene stranka zaposlila! A nije: kad je u pozorištu raspisan konkurs za glumicu, nije bilo baš puno Mostarki koje su završile glumu. Naš najveći problem je u tome što nas ne prihvataju ni grad ni kanton, pa već godinama ovisimo o njihovoj milosti. Moramo pristajati na mrvice, a s mrvicama se može raditi jedno vrijeme i ponekad, ali ne konstantno. Krpimo stalno neke rupe u kući – na kući – po kući, sastavljamo kraj s krajem, dugo smo igrali bez grijanja, bez plata, bez zdravstvenog, u dugovima. Uspjeli smo kuću održati na životu bez obzira na to koliko nam je loše bilo i bez obzira na to koliko su se snažno trudili da nas zatvore. Naravno da cijela kulturna scena ispašta zbog glupiranja naših političara.
