Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Majda Turkić

Stvaralaštvo i promišljanja Majde Turkić obuhvaćaju različite medije: film, fotografiju, konceptualnu umjetnost i arhitekturu. Diplomirala je i doktorirala na prestižnoj Akademie der bildenden Künste Wien. Njen interdisciplinarni pristup umjetnosti obuhvaća specifičan metodološki i teorijski pristup koji se reflektuje kroz umjetnikovu unutarnju perspektivu i propitivanje socio-historijskih i antropoloških odnosa. Tema doktorskog rada Majde Turkić je “Promišljanje novog trenda urbanizacije u Bosni i Hercegovini: poslijeratna rekonstrukcija i potraga za izgubljenim identitetom”. Kroz svoje radove, Majda istražuje složene teme identiteta i prostora, istovremeno se baveći arhitektonskim elementima i njihovim značenjem. Majda Turkić sa čitateljima Urban magazina dijeli iskustva i spoznaje dosadašnjih istraživanja, definira važnost edukacije u transferu znanja, analizira status fotografije kao umjetničkog medija.

Možete li se kratko predstaviti? Kako se razvijala Vaša povezanost s fotografijom i kulturom?

Vjerovatno nisam jedina osoba koja ima nelagodu da predstavi sebe. Ovaj  osjećaj se udvostručio nakon što sam imala priliku upoznavati velike ljude s kojima surađujem, a koji su me nadahnuli svojim radom. Takvi ljudi nikada nisu govorili o sebi, nego je njihov rad govorio umjesto njih, dok su oni ostajali dosljedni sebi i svojoj jednostavnosti. Stoga ću ukratko predstaviti svoj rad koji, nadam se, može dati odgovor na pitanje. Osobno ne smatram da stvaram umjetnost, mada me dosta prijatelja i suradnika tako vide. Najprije se može kazati da je moja strast u predavanju, prenošenju znanja i vještina studentima, i drugima koji žele promišljati na specifičan način. Teorijski okvir u kome se kreće moj rad kao predavateljice jeste umjetnička i arhitektonska fotografija u postkolonijalnom i konceptualnom kontekstu, etika u fotografiranju, kulturne politike na Balkanu te vizuelni mediji u kulturi. Fotografiju koristim kao medij zajedno s naučno-istraživačkim radom za adresiranje određenih osjetljivih zdravstvenih i socijalnih tema poput nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja i zanemarivanja socijalističkog naslijeđa naspram imperijalnog.

Majda Turkić, University of Iowa

Moja veza s fotografijom datira od moje sedme godine kada sam na dar dobila fotoaparat od roditelja. Tada mi se činilo da je to samo jedan novi fotoaparat koji su oni kupili sebi. Nakon što su objasnili da je taj predmet samo za mene, osjetila sam da mi se dešava važna i velika stvar, jer mi je jedno tehnološko čudo dato na povjerenje. Ovaj dar je bio čisti prustovski osjećaj. I danas su vividne slike tog razgovora i ambijenta, kao da mogu dodirnuti taj trenutak. Darovani fotoaparat dao mi je svojevrsnu slobodu kretanja i izražavanja, posebice jer su filmovi imali broj slika na koje smo mogli računati. Taj broj slika je bio presudan, jer smo tada više opažali i bili fokusirani na ono što smo željeli da snimimo. Razmišljali smo da li prizor pred nama vrijedi ili ne jedne snimke na filmu, što je iziskivalo jedan kratki dijalog sa sobom.

Majda Turkić

Ne bih bila iskrena da govorim kako od sedme godine fotografiram, ali je to bio jedan početak koji mi je puno značio. Drugi trenutak koji me vinuo u svijet fotografije bio je u čitaonici, u tamošnjoj biblioteci koja je imala policu sa knjigama o fotografiji od A do Z. Možda je bilo podsvjesno, ali u tom trenutku bez povoda me privukao naslov People with AIDS, Nicholas Nixon. Riječ je o knjizi oboljelih od AIDS-a osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je sve još nepoznanica pa su zaraženi i oboljeli bili potpuno diskriminirani i eliminirani iz društva. Impresionirao me autorov način kojim je postigao povjerenje oboljelih koji su bili u terminalnoj fazi. Potrebno je umijeće postići povezanost sa ljudima i njihovim porodicama koji su ranjivi, a koji su odbačeni od društva. Iskrenost, izgrađeni senzibilitet i poštovanje dostojanstva drugoga su važni elementi da se iskustva poput ovih ispričaju. Ovaj naslov i danas imam među svojim knjigama. Strast su mi kupovina knjiga različitih fotografkinja i fotografa, ali People with AIDS je nešto što posebno čuvam. Možda joj jednom izgradim mali hram.

Majda Turkić

Kako prepoznati razliku između dobrog i lijepog?

Kako biste Vi definirali fotografiju? Kakav je odnos fotografije i savremenosti: kako fotografija, kao mainstream umjetnički medij u dobu dominacije vizualnog, funkcionira i živi?

Fotografija je vrlo složen medij koji je danas pretjerano eksploatiran i zloupotrijebljen, stoga je važno raditi na edukaciji, pa i onih koji nisu zainteresirani da uopće fotografiraju. Govorim ovo, jer su primorani – i oni koji je obožavaju, i oni koji misle da su potpuno ravnodušni prema njoj – da svakodnevno konzumiraju fotografije i pokretne slike bez određenog standarda. Ako postoji veća svijest i znanje o tome da se prepozna vrijednost, onda će se promijeniti pristup prezentaciji. Kako je fotografiranje sada većini dostupno i mogu beskrajno fotografirati bez kalkuliranja da štede film, potrebno je za bukvar koncipirati lekciju i učiti da je važno poštovanje i dostojanstvo pojedinaca ili grupe koje snimamo, a što se često u medijima vidi suprotno. Uvijek su u ofanzivi pojedini fotoreporteri i medijske agencije za senzacionalnu fotografiju. Nažalost, upoznata sam o tome kako su pojedini fotoreporteri sumanuti pa stoga vrebaju da snime pojedince ili grupe za koje smatraju da će im donijeti veliku slavu. Neki fotografi zaista i benefitiraju zbog svojeg bešćutnog nagona, ali samo zahvaljujući konzumentima koji nemaju znanje, a takvi su brojniji od onih kojih su prozreli njihovu ispraznost. Ne mogu odoljeti da ne priznam kako mi se razvila katsaridafobija zbog takvih fotoreportera, novinara i njihovih prizemnih politika obavještavanja. Stoga uvijek kada predajem ponavljam da postoji dobra i lijepa fotografija. Lijepa fotografija nije inteligibilna, ne educira i ne mijenja svijet ili pogled na svijet. Dobra fotografija je konstruktivna, ima značajnu ulogu za pojedinca i podstiče njegovu svijest. Kako onda prepoznati razliku između dobrog i lijepog? Referirajući se na Bourdieua – na koga se često rado vraćam u svojoj teoriji – fotografija je manje nastojanje da se imitira i oslika društvo, već pokušaj da se vjerno prikaže ili postane “vrijedna” reprezentacije slike svojstvene socijalne funkcije. Ta njena funkcija se danas potpuno instrumentalizirala, jer je fotografija kao alat data svakome i onima koji ne razumiju njenu složenost niti što njena zloupotreba može prouzročiti. Također, brojna je publika koja će tražiti elemente estetike u fotografiji, i tome naravno doprinose socijalne mreže. Insistiranje na estetskim elementima nauštrb dubljeg koncepta, priče i socijalne angažiranosti, kreira novu dimenziju površnosti i konzumerizma “lijepog”, da se potpuno zaboravlja da je fotografija vrsta umjetnosti koja, kao i svaka druga, može biti profana ili akademska.

Majda Turkić (Duane Michals u pozadini)

Imate li najdražu fotografiju – ili ciklus fotografija?

Postoje izuzetni radovi fotografa i fotografkinja koji su učinili da se njihov rad reflektira na mene. Kao jednog od njih, rado ću izdvojiti Duane Michalsa koji je jedan od najvećih fotografskih inovatora današnjice, a posebno je značajan njegov rad u vidu fotografskih serija. Njegove serije prikazuju prizore u kinematografskom formatu, sadržavajući svojevrstan narativ koji dodaje još jednu dimenziju ukupnom kontekstu serije. Sjećam se da je njegov rad imao sličan efekat na mene kao i knjiga People with AIDS. Duaneove Things are Queer, 1973 ili Illusions of the Phtographer, 1969, što rado dijelim sa studentima ili u nekim prilikama tokom radionica. Nerijetko se pojave pojedinci koji imaju reakciju sličnu mojoj na otkriće njegovih fotografija. Prilike su odigrale da se prije mnogo godina upoznam s njim, i od onda se rado viđamo kada sam u njegovoj okolici. Uvijek me povuče za rukav da u njegovom studiju vidim nove stvari koje su u tijeku produkcije, i kako se odvažava na nove pristupe u fotografiji. Zapravo je zanimljivo što je i u svojim devedesetim godinama jednako oduševljen i motiviran radom kao u vrijeme kada je stvarao spomenute koncepte. Dok smo se još upoznavali, u nekom je trenutku otišao preturati po svojoj arhivi i knjigama kako bi pronašao pjesmu koju je prije mnogo godina pisao o Sarajevu, a povod tome je bilo ratno vrijeme u kojem su ljudi i djeca preživljavali.

Djelujete na polju edukacije. Zašto je važan transfer znanja kroz obrazovanje? Može li nam savremena komunikacija pomoći da bolje učimo i podučavamo? Kako se Vaša umjetnička praksa i istraživanje nadovezuju na Vašu ulogu predavača?

Metodologija mog predavačkog rada, čak i kada je riječ o praktičnom dijelu, uveliko se oslanja na teoriju za koju smatram da ju je neophodno poznavati, da bi se osoba uopće bavila dobrom fotografijom u umjetničkom kontekstu. Poznavanje teorije nam pomaže da kreiramo određene koncepte i narativ koji je u pozadini fotografije, ili umjetničkog rada. Nisam pristalica larpurlartivnog bez angažirane i konceptualne fotografije. Također smatram da suvremeni mediji i njihova dostupnost omogućavaju lakši pristup bazama provjerenih i utemeljenih informacija koje je nekada teško prepoznati u moru netačnih i amaterskih. Zbog obilja i zbrke informacija, uloga edukatora je esencijalna u izgradnji karaktera i uma mladih ljudi.

Bolje razumijevanje svijeta

Kako biste komentirali izazove i nedostatke međukulturne suradnje u kontekstu umjetnosti, s obzirom na širu sociološku perspektivu?

Pojam međukulturne suradnje je eksploatiran, i vjerujem da se kao radnica u kulturi slažete s tim. Ta suradnja je toliko imanentna današnjem vremenu da mislim kako sâm termin, izdvojen kao ranije, nema takav kontekst kakav je imao prije deset godina. Nažalost, to se često vidi u projektnim aplikacijama i moram priznati da s teorijskog aspekta djeluje malo zbunjujuće. Uvijek me ostavi bez teksta koliko su hrabri svojim bespredmetnim pitanjima. Ali, šalu na stranu – umjetnost nam je neophodna, jer njena konzumacija i razumijevanje potiče heterogenost i samokritičnost. Samokritičnost nas izgrađuje, izgrađuje karakter i omogućava da vidimo širu sliku od jednostavne dvodimenzionalne.

Umjetnost jeste pokazala da pomaže u boljem razumijevanju svijeta, ali se mora postaviti pitanje koliko je ona jednako dostupna svima nama. Imamo velike gradove s obiljem muzeja i kulturnih institucija za razliku od manjih mjesta. Odrasli i djeca u tim velikim gradovima imaju priliku da konzumiraju umjetnost, da odlaze u pozorište, muzeje ili koncerte. Dugogodišnja sociološka istraživanja u Francuskoj pokazala su kako su djeca, koja su odrastala u takvom prostoru, imala veće samopouzdanje prilikom izbora škole ili višeg obrazovanja. Na suprotnoj strani, djeca koja nisu imala priliku konzumirati umjetnost u pravilu su se ograničili misleći da ne posjeduju dovoljan obrazovni kapital da bi se upisala na neki prestižan univerzitet. Sistem je, s druge strane, odredio da svi učenici u određenim školama imaju predmet povijest umjetnosti ili muziku kroz cijelu godinu, ali nemaju svi učenici jednak pristup umjetničkim sadržajima u okolici u kojoj žive. Ovakvim kulturnim politikama kreira se unutrašnji konflikt kao i diskrepanca u omogućavanju da svi imaju pristup boljem razumijevanju svijeta što umjetnost ima kao zadatak.

Izlagali ste u inostranstvu – a možemo reći i da djelujete na internacionalnom nivou. Recite nam nešto više o dosadašnjim samostalnim i kolektivnim izložbama na kojima ste učestvovali?

Najviše radim posljednjih godina sa univerzitetima u SAD-u. To uključuje projekte u kojima primijenjujem photovoice metodologiju ili neki drugi art-approach socijalnim i egzistencijalnim pitanjima. Moj drugi fokus je organizacija izložbi ili kustoski angažman. Tek nakon ovog niza dolaze izložbe. Za mene najznačajnija izložba je organizirana u Baselu, nakon čega se rodila trogodišnja suradnja s poznatom švicarskom kompanijom u Ženevi. Takva suradnja je bila ona strana umjetnosti koja je bila više orijentirana “elitnoj ili ekskluzivnoj umjetnosti”. Iako je takav tretman prema meni kao umjetnici bio primamljiv, radi moje ideologije da je takva “elitistička” umjetnost nedostižna mnogima, čemu smo se upravo suprotstavljali na akademiji u Beču, izabrala sam drugi put – da predajem i da se bavim pitanjima kulturnih politika i dostupnosti umjetnosti. Naravno, ako se pitate, postoje dani kada razmišljam da li sam nešto pogrešno izračunala u ovoj trgovinskoj razmjeni. Posebno me ovo pitanje poput talasa potopi kada ispred mene stoji projektna aplikacija s izlišnim pitanjima kako vidimo da bi projekat poboljšao kulturu i umjetnost u zemljama u razvoju.

Majda Turkić

Stvaranje novih pejzaža i tokova

Na čemu trenutno radite?

Trenutno radim na projektu o procesuiranju traume na radnom mjestu kroz psihološke intervjue i umjetnički izražaj kao sredstvima iscijeljenja i prihvatanja. Ideja je došla kroz privatna iskustva bliskih osoba i članova porodice, pa tako i mog osobnog. Shvatila sam koliko se malo ili nikako razgovara o toj temi, i daje prostor da se naprave intervencije ili programi koji bi pomogli žrtvama profesionalne traume, posebno kada oni rade s ljudima. Projekat radimo u suradnji s University of California San Diego. Krajnji cilj je da osobno iskustvo rezultira umjetničkim izražajem bilo koje forme, a koje bismo kroz izložbe u San Diegu i u Evropi prezentirali široj publici sa nadom da će biti pokretač promjene svijesti i kreiranja programa za podršku i pomoć žrtvama koje nazivamo “second victims”, a trenutno su u sjeni i nemaju prava.

Moje ranije profesionalno iskustvo, kako sam već spomenula, uključivalo je obrađivanje tema poput nasilja u porodici, interpersonalne relacije i međuvršnjačko nasilje, a u suradnji s University of Iowa deset godina zajednički realiziramo projekte i predavanja. Umjetnost, posebno fotografija, bila nam je medij kojim su potencijalne i realne žrtve izražavale emocije i suprimirana psihološka stanja kroz koja su prošli, ali nisu imali priliku da ih artikuliraju.

Kako planirate da integrišete svoje buduće projekte sa širokim spektrom Vaših interesovanja? Kako pomiriti sve istraživačke teme – šta nam pripremate i kako vidite budućnost kulture?

Moj rad, koliko se god čini širokim, u osnovi ima jednu zajedničku karakteristiku, a to je integracija umjetničke, arhitektonske i socijalno angažirane fotografije u teoriji kulturalnih studija te primjena ove teorije na sve sfere društvenog i kulturnog života. Kultura je fluidan proces, tijelo koje u sebi sadrži hiljade amorfnih mozaika koji se pretapaju jedan u drugi, nadopunjujući se i mijenjajući se jedni u druge. Ova evolucija kulture događa se paralelno s evolucijom u civilizacijskom smislu, i neće nikada prestati da se razvija. Bio bi naivan pokušaj predviđanja civilizacijskog toka i napretka. Kada razmišljam o ovom Vašem pitanju, svaki pokušaj ukalupljivanja kulture i insistiranje na tradicijskim vrijednostima čini mi se kao pokušaj da zaustavimo velike talase koji neminovno dolaze. Svakim svojim udarcem talasi preoblikuju morfologiju tla, stvarajući nove pejzaže i tokove.