Piše: Majda Turkić
Covid-19 pandemija je učinila da se vrijeme provedeno u virtualnom svijetu značajno produljilo. Komunikacija preko interneta nam je omogućila da se vidimo i razgovaramo s prijateljima, radnim kolegama ili članovima porodice koje nismo imali mogućnost vidjeti. Takva komunikacija se doimala kao amortizacija tjeskobe, ali i kao potreba da očuvamo neophodnu psihološku ravnotežu. Uslijed ovakvih nenaviknutih okolnosti, prisutnost internetskih sadržaja postajala je sve veća u našim životima. I mi smo je sve više konzumirali kao jedini pogled prema ranije dostupnom svijetu, a sada zabranjenom i ograničenom. U očekivanju novih vijesti koje će nam najaviti kraj pandemije i povratak u nevirtualnu svakodnevicu, neumorno smo skrolali i klikali. Pretpostavljali smo da će takva razina komunikacije i konzumacije biti manja prestankom pandemije, ali se nivo navike zadržao jer je ta potreba već nesvjesno prerasla u ovisnost.
Ako je prirodno stanje čovjeka čekanje, tada je ono tokom posljednje tri godine neizbježni scenarij i prirodan odgovor na date uslove.
Nedavno sam povela zanimljivu konverzaciju sa prijateljicom koja je opisala da je jednu večer gledala na ulicu kroz prozor svoje sobe. Primijetila je kako je veći broj prolaznika zurio u ekrane telefona. Taj prizor joj se doimao gotovo futurističkim, prolaznici su bili poput tijela koja su izgubila svoje vlasnike i sada lutaju ulicama, vođena novim smislom ili novim umom virtualnog svijeta kome su, kao u orwelovskom transu, predani. George Orwell kontekstualizira svoju distopijsku ideju sadašnjosti kao svijet nadzora i ustrojenja nad ljudskim bitkom, odnosno, ljudskom svakodnevicom. Taj njegov novi svijet isuviše podsjeća na ovaj danas u svojoj ideji transa i zanosa što ga osjećamo kada postajemo dijelom virtualne stvarnosti i načela suptilne kontrole koja koordinira naše ponašanje.
Foto: Majda Turkić
Danas je Covid-19 iza nas, ali naša konstanta je ista – čekamo i iščekujemo. Kraj pandemije nam nije donio onaj zaključak i kraj kakav smo očekivali, rehabilitaciju biblijskih razmjera. Ništa slično se nije dogodilo osim što smo, čini se, nepovratno izgubili međusobnu interakciju, kao i svjesnost o prisutnosti u sadašnjosti. Trenuci nam izmiču kroz prste, a samo čekanje nam daje osjećaj svrsishodnosti, a svrha je esencijalni element i pokretačka snaga, i iznimno važan egzistencijalni momenat. Vjerovatno je to mentalna varka da imamo svrhu dok čekamo, dok, u isto vrijeme, imamo manji i kraći fokus. Atmosfera čekanja data je u djelu S. Beckett-a Čekajući Godot-a. Beckett, dijalogom dva lika, predočava njihovo čekanje i iščekivanje. Paralela između Vladimirovog i Estragonovog dokonog čekanja može se povući sa provođenjem vremena na internetu. Naime, besciljno skrolajući, klikajući i gledajući doživljaje drugih ljudi imamo dojam da je tamo negdje bolji smisao života, pri čemu ne umijemo dosegnuti spoznaju da je život koji živimo sada – najvažniji i jedini. Beckettovo djelo dramatizira zanemarivanje sadašnjosti i fokusira nas na nešto što, možda, nikada neće biti. Vladimir i Estragon su provodili dane posmatrajući svoju okolicu, ne bi li se nešto pojavilo ili došlo što će ih duhovno ispuniti. Ispunjavajući svoje vrijeme međusobnom interakcijom, raspravama, igricama i opažanjima čekali su da se dogodi izuzetno važan momenat, da se pojavi Godot. Čekanje, kao stvarna mučna zbilja, im je postajalo lakše i podnošljivije kada bi osmislili neku novu igru, razbibrigu koja bi im skrenula misli olakšavajući čekanje. Kroz čekanje postaju svjesniji stvari oko sebe, kao i samih sebe i svoga položaja. Ova saznanja nam postaju razumljivija ako primijenimo Sartreov egzistencijalizam koji razlikuje dvije razine svjesnosti (onu unutar samog sebe – reflektirajuću), što je odlika ljudskog roda, i drugu kojoj zapravo nedostaje svjesnost, a imanentna je predmetima i stvarima (nereflektirajuću), nesvjesnost o opservaciji istih. Biti svjestan stvarnosti i sadašnjosti znači biti svjestan “nečega”, a što se postiže unutarnjom i međusobnom interakcijom te opažanjima. Na ovaj način ljudi kreiraju nivoe svijesti i svjesnosti. Kroz međusobnu, unutarnju i vanjsku, refleksiju postajemo potpuno svjesni. Estragon na početku djela nije svjestan stvari oko sebe, ali kroz međusobnu komunikaciju on postaje samosvjestan i počinje zapažati stvari na koje mu u početku Vladimir ukazuje, a on ih ne primijećuje odmah.
Foto: Majda Turkić
Naime, trošenje vremena skrolajući postaje slična razbibriga kao što je ona dok čekamo nešto veliko da se desi. Jedina, ali važna razlika između Beckettovih likova i današnje konzumacije interneta, jeste da su Beckettovi likovi stvarni između sebe i imaju istinsku interakciju koja ih na kraju promijeni i omogući opažanje, dok u virtualnom svijetu to zapravo nije moguće nego se javlja suprotan i regresivni fenomen. Gubitak vremena dok diskutiramo neki status ili profani medijski članak ili, pak, potpuno prepuštanje nečemu što nas se zapravo ne tiče i nema direktnog utjecaja na nas i naše živote, ipak paradoksalno mijenja percepciju i dotiče nas. Ove aktivnosti razvodnjavaju naš fokus, jer se prepuštamo nesuvislim idejama i informacijama, postajemo nesvjesna bića, nesvjesna sebe; pasivno primamo informacije bez procesuiranja i analize. Nakon nekoliko sati provedenih na internetu teže možemo percipirati koliko je to zaista vremena i rijetko se možemo tačno sjetiti stvari koje smo vidjeli ili pročitali. Zapravo, mi ne čitamo, samo površno gledamo senzacionalističke snimke. Vrijeme ili sati drugačije prolaze kada surfamo po internetu. Istraživanja su pokazala da događaji traju dulje kada im posvetimo pozornost. To je zato što mozak nema sat za mjerenje vremena nego prosuđuje na osnovu informacija koje je obradio. Fokusiranje na jednu stvar, i promišljanje o njoj, pomaže struktuiranju i ima značajniji efekat nego stotinu informacija koje prođu kroz nas, a ispunjene su slikama i prizorima iz tuđih života, skandalima. Tako skrolanje po internetu postaje uslovni refleks. Prelazimo preko članaka, neke skeniramo neke ne, neke slike nam zaustave pažnju, druge izazovu poriv za komentiranjem, ali većina samo prođe kroz nas. Gledamo a ne vidimo, ne analiziramo i ne sagledavamo kritički.
Takve rutinske aktivnosti poput skrolanja na internetu brzo blijede, jer rutina stvara brzinu i ima tendenciju brzog nestajanja. Ta rutina čini da gubimo osjećaj toka vremena, kao da se topi ili nestaje. Ako nam se desi da su događaji usporeni u trenutku neke nelagode ili nesreće, to je zato što se osjećamo budnima, osjećamo više pozornosti i obrađujemo više informacija nego kada smo opušteni.
Nove informacije na vijestima i portalima kreiraju novi narativ i efekte iz minute u minutu, pa nam se čini da je vrijeme brzo prošlo. Iskustvo nam daje signal da se sve ponavlja i više se ne sjećamo što je to što smo vidjeli ili pročitali. Neki tajanstveni glas nas upozorava da je to, ipak, samo uvod u nešto novo jer “pravo uzbuđenje tek dolazi” ako budemo strpljivo čekali. I nova nada se počinje rađati: Godot možda dođe, možda se pojavi.
Foto: Majda Turkić
Što je sa dosadom u svemu ovome? Besposličarenje kao konstrukt Kanta i Hegela, kritički je elaborirano u filozofskim esejima Brian O’Connora, profesora filozofije s univerziteta u Dublinu, koji besposličarenje naziva kompleksnim fenomenom. O’Connor besposličarenje ne promatra kao puko sjedenje i nerad, tj. neproduktivnost, već kao promjenljiv fenomen promatran iz više uglova, ovisno o socijalnom miljeu iz kojeg se analizira. On kritizira besposličarenje kao vid lijenosti u današnjem društvu i stavlja ga nasuprot odmaranju koje je zapravo jedan od načina za povećanje produktivnosti suvremenog čovjeka. Ove ideje O’Connor suprotstavlja Bertrand Rusellu, aristokratu i teoretičaru i velikom zagovorniku besposličarenja kao elitističkog fenomena. Byung – Chul Han u svojoj knjizi Društvo umora piše o dubokoj dosadi, analizirajući multitasking koji rado spominjemo kao napredak suvremenog čovjeka u zapadnom društvu. Multitasking je postao kolokvijalan izraz što označava umijeće i civilizacijski napredak. Han, suprotno tome, smatra da je multitasking zapravo znak regresije čovjeka. U svom elaboriranju, on se poziva na činjenicu da je ova vještina puki evolucijski fenomen kojeg poznaju i koriste divlje životinje kao tehniku pažnje nužnu za preživljavanje u divljini. Naime, životinja koja ulovi svoj plijen mora paziti da joj se ne približi druga zvijer ili neprijatelj i da ne bude pojedena dok jede. Istovremeno, mora nadgledati mladunčad, kao i držati na oku svog seksulanog partnera. Ona nema sposobnost kontemplacije dok jede niti dok se pari, za razliku od čovjeka koji ima sposobnosti za kontemplaciju. Multitasking je ipak sveprisutniji i dobija značajke površne pažnje što postaje posebno naglašeno internetskim mutitaskingom, čime je takvo društvo sve više približeno životu divljih životinja, budnom, preživljavajućem, površnom skenirajućem životu, bez značajnog traženja smisla u svim tim radnjama. Smisao se, prema Nietzscheu, može ostvariti samo dubokom pažnjom koja zaustavlja “nestalnost oka” i stvara sabranost koja može ”umiriti nemirne ruke prirode”. Bez te kontemplativne sabranosti pogled nemirno vrluda ne iskazujući ništa. Čak i Nietzsche, koji je zamijenio bitak voljom, zna da ljudski život okončava u smrtonosnoj hiperaktivnosti ako se iz njega izagna svaki misaoni element. Gubitak pažnje stvara našu smrt, a pažnja je jednaka misaonom elementu.
Danas je sve češće prisutno pronalaženje svrhe u potpirivanju mržnje i traženju pravde na mrežama, što je još jedan vid dosade i besposličarenja, možda najopasniji do sada. To nema veze sa stvarnim Ja, nego sa pronalaženjem osobne svrsishodnosti kroz internetske virtualne mreže. Tako Terry Eagleton u knjizi “O zlu” tvrdi da “oni koji žele kazniti druge radi njihova zla, tada trebaju tvrditi da su oni zli po svojoj vlastitoj slobodnoj volji”. Možda su oni namjerno izabrali svoje zlo da bi činili zlo u ime zla. Vjerovatno se mnogi “pravednici” neće složiti s Eagletonom u ovoj teoriji, ali svakako ono što moramo ponijeti kao korektivnu misao jeste da dosada i besposličarenje predstavljaju opasan teren nazvan “besposlen um” ili “đavolje igralište”. Nezaposlenost i besposličarstvo, i moguće zlo koje iz njih proizilazi, manje su vidljivi ako se osoba angažira u borbi protiv drugog zla na putu postizanja pravde.
Borba protiv ovog potencijalnog zla se može ogledati u pronalasku prave i svrsishodne preokupacije, u radu i stvaranju, u prestanku čekanja i iščekivanja, u međusobnoj interakciji, u provođenju kvalitetnog vremena sa prijateljima ili partnerom, ili, pak, sa samim sobom. Izlaz je u naporu koji se čini pri opažanju stvarnog svijeta oko sebe, distanciranju ili ograničavanju korišćenja interneta, socijalnih mreža i, na kraju, u kritičkom pristupu svemu što vidimo, pročitamo ili mislimo da znamo, a ne znamo.
