Piše: Tamara Zablocki
Kampanja #MeToo, u kojoj su brojne slavne glumice s javnošću podijelile priče o pretrpljenim seksualnim napadima, između ostalih i Salma Hayek, Uma Thurman, Gwyneth Paltrow i Rose McGowan, otvorila je Pandorinu kutiju, iz koje još uvijek ispadaju stotine, hiljade svjedočanstava žena o seksualnom uznemiravanju koje su preživjele. #MeToo je svojim obimom odavno prevazišla američko visoko društvo filmske industrije i proširila se svijetom nošena solidarnošću kao svojim najjačim nusproduktom, osvjetljavajući strukturalnu opresiju kojoj su žene izvrgnute i čija je seksualno zlostavljanje tek posljedica.
#MeToo je polarizovao javnost, kako se to već događa svaki put kad žene glasno progovore, pa se promptno nađu oni koji će ih pokušati ušutkati. Nastojalo se umanjiti značaj pokreta jer se tiče Hollywooda, diskvalifikovati žene jer su čekale s iznošenjem slučaja u javnost, optužiti ih da su sarađujući sa seksualnim predatorima napredovale u karijeri. Ali riječ je o industriji iz koje se opresija nad ženama odašilje kao poruka milionima gledalaca i gledateljki: polovina filmova snimljenih u Hollywoodu od 1995. do 2015. ne prolazi Bechdelin test, koji podrazumijeva tri jednostavna pitanja: da li se u filmu pojavljuju barem dvije žene, imaju li obje imena te razgovaraju li u filmu o bilo čemu drugom osim o muškarcu.
Prva žena u 89 godina, koliko se nagrada Američke filmske akademije dodjeljuje, nominovana za najbolju snimateljku nominovana je ove, 2018. godine. Njeno ime je Rachel Morrison. Greta Gerwig, rediteljka filma Lady Bird, ove godine nominovana za najbolju režiju, tek je peta žena u tih istih 89 godina koja je uvrštena u nominacije u ovoj kategoriji. Prije nje nominovane su samo Lina Wertmüller, Jane Campion, Sofia Coppola i Kathryn Bigelow. Da, svijet Hollywooda pun je privilegija i novca, ali u njegovim odnosima moći se zrcali naš svijet: glavnu riječ vode bijeli muškarci, dok su žene i osobe druge boje kože oni koji se moraju vladati prema njihovim pravilima, inače ostaju bez angažmana.
U stvarnom svijetu izvan Hollywooda seksualno uznemiravanje i zlostavljanje također ima šire reperkusije u karijeri žene, a često već i u školskim danima. Jer, seksualno uznemiravanje se događa djevojčicama u osnovnoj školi, djevojkama u srednjoj školi, studenticama na fakultetu, radnicama na radnom mjestu. Napadnute, žene se nerijetko povlače s mjesta napada dajući otkaze i odustajući. Univerzalnost i učestalost seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, koji se tiču daleko šire priče o odnosima moći u društvu, koji se nisu previše promijenili ni sa boljim zakonodavnim okvirima, zapanjujući su jedino onima koji još nisu čuli da živimo u patrijarhatu.
Uznemiravanje kao dio vaspitanja
#Sadakažem, #СегаКажувам, #TaniTregoj haštagovi su pod kojima se na društvenim mrežama u Makedoniji proširio makedonski odgovor na #MeToo. Sve je počelo s tridesetak žena koje su 16. januara u podne na svojim profilima objavile lična iskustva vezana za seksualno uznemiravanje i nasilje, a ispovijesti žena otad su preplavile medije u Makedoniji. Kampanju su inicirale glumica Jasmina Vasileva, likovna umjetnica Jana Jakimovska, spisateljica Rumena Bužarovska te građanske aktivistkinje Dragana Drndarevska i Ivana Dragšić. Kako kažu, riječ je o odgovoru Makedonki na višegodišnju sistemsku neravnopravnost.
„#СегаКажувам nije rezultat samo nekakvih ličnih, instant priča. To je više rezultat dugoročnog, zajedničkog praćenja situacije u Makedoniji – dugogodišnje seksističke politike prethodne vlasti, koja nas je dovela do retradicionalizacije ženskih uloga u društvu, restriktivnih promjena zakona o abortusu, povećanog broja tinejdžerskih trudnoća, povećanja siromaštva, uništenog zdravstvenog sistema i sve veće smrtnosti porodilja i novorođenčadi, te sve veće stope femicida u crnim hronikama kao direktne posljedice lošeg odgovora na nasilje u porodici od nadležnih institucija.
#СегаКажувам je, također, indirektni rezultat aktuelnog pokreta #MeToo i #TimesUp, osobito ogromnog broja kontrakomentara u makedonskoj internetskoj sferi, gdje su na površinu izašli nataložena mizoginija, relativizacija i ismijavanje seksualnog maltretiranja. #СегаКажувам je posljedica svih onih priča i atomiziranih ličnih borbi protiv zloupotrebe moći koje smo godinama međusobno šaptale, pa konačno dobile potrebu da spojimo i objavimo javno, sve zajedno, u nešto za što se nadamo da će prerasti u relevantan pokret, dovoljno jak da napravi nekakvu promjenu“, ispričala je za Urban magazin Jasmina Vasileva.
#СегаКажувам je zasad jedini masovni odgovor na kampanju #MeToo koji se zbio na našim prostorima, premda, kako kažu naše sagovornice, žene u Makedoniji i žene u ostatku nekadašnje Jugoslavije imaju zajedničke probleme. „Nisam detaljno upoznata sa situacijom u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, ali sudeći prema zajedničkoj istoriji i društvenom uređenju te mom ličnom iskustvu u posmatranju društava ovih zemalja, kao i mentaliteta tamošnjih žitelja, imam utisak da se suočavamo sa sličnim problemima. Kampanja je, inače, kod nas izazvala potres, ali činjenica da je makedonski jezik teže razumljiv bivšim Jugoslovenima dio je razloga zbog kojih se nije mogla proširiti dalje.
#СегаКажувам je, ipak, otkrila nešto što bi moglo da bude istina i u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, a to je da su seksualno uznemiravanje i nasilje prihvatljivi i normalizovani zato što su dio tradicionalnih patrijarhalnih normi ponašanja i vaspitanja – i kod muškaraca, i kod žena. Kampanja je napravila veliki pomak zone komfora, pokazujući uznemirujuću potrebu za otvorenim razgovorom o ovoj temi, ali negativne reakcije, uglavnom muške populacije, pokazale su da uopšte ne postoji svijest, a kamoli empatija ili volja za rješavanje ovog problema“, priča Rumena Bužarovska, jedna od pokretačica kampanje.
Od ismijavanja do naricanja nad sudbinom flerta
Makedonska kampanja #СегаКажувам dosad je, baš kao i američka začetnica #MeToo, iznjedrila neočekivano veliku pažnju medija, usljed koje se napokon počelo govoriti o ovom problemu i spoznavati njegove razmjere. To ne znači i da su žene i njihova neugodna iskustva smjesta uzeti zaozbiljno. Reakcije koje su priče žena dobile na društvenim mrežama i u široj zajednici su, očekivano, podijeljene, navodi Jana Jakimovska. „Žene su, razumljivo, reagovale podijeljeno, od podrške i dijeljenja ličnih priča, pa do kritike. Reakcije muškog dijela društva su bile očekivano nesjajne, te bih ih najradije parafrazirala i sumirala u nekoliko tačaka.
- Osveta. Tu spadaju pitanja tipa: ‘Zašto im ne kažete imena?’, ‘Imate li oca / brata / muža?’ Svrstavam ih zajedno zato što imaju djelimično zajedničku osnovu, tj. dijeljenje pravde pesnicama. Suština ovih pitanja je: ‘Zašto im ne kažete imena, pa da ih neko premlati?’, i: ‘Imate li oca / brata / muža da ih premlati?’ U pozadini ovog poriva (za dijeljenje batina umjesto pravde) leži problem nefunkcionalnog pravnog sistema s jedne strane, a sa druge strane i tretiranje žene kao tijela koje pripada porodici, pa kada se tijelo ‘uprlja’, strada porodična čast.
- Ismijavanje. ‘Nastavnica matematike me je zlostavljala na IV godini srednje. Bila je zgodna i super mi je bilo.’ – varijacije ovakvih ispovijesti su se pojavile u vidu statusa, tweetova, ali i komentara ispod stvarnih, potresnih ispovijesti žena. To je pokazatelj da se ova problematika uopšte ne shvata ozbiljno, a ja mislim da se i cio naš rod ne shvata ozbiljno. Ovdje svrstavam i kidnapovanje našeg haštaga za širenje nacionalističke propagande po socijalnim mrežama, tipa: ‘#СегаКажувам da moju majku Makedoniju siluju domaći izdajnici i strani neprijatelji.’
- Bijeg od kolektivne odgovornosti. Pitanje ‘Zašto im ne kažete imena?’, koje su nam otvoreno kao kritiku upućivali mnogi muškarci, osim osvetoljubivog poriva sugeriše još nešto: ‘Nismo mi TI muškarci, nismo svi takvi.’ Ova pozicija ne pomaže nijednom pojedincu da sa sebe opere sumnju eventualnog napastvovanja, ali pomaže učmalom, uspavanom društvu da ne preuzme odgovornost koja je sistemska stvar, pomaže društvu da ne pomisli da denormalizuje nasilje nad ženama i da nikako ne proba da redefiniše pojam seksualnog nasilja i uznemiravanja pomoću tih nekoliko stotina ženskih ispovijesti.
- Same ste to tražile. Reakcije ove kategorije govore o sadističkom porivu patrijarhata da po svaku cijenu optuži žene za sve nedaće koje im se dešavaju. Desila se vivisekcija našeg odijevanja (‘naravno da te je napao kad si bila polugola’), ponašanja (‘a šta si mislila kad ušla u njegov auto’), porodičnog statusa (‘pa kad se muvaš sa svakojakim’), posla (‘sebe slika golu i izlaže to po galerijama, ali kad joj se udvaraju, to naziva uznemiravanjem’). Isto tako, bilo je reakcija tipa: ‘One su uznemiravane kad ne dobiju novac, posao ili ne polože ispit. Ako to dobiju, onda nisu uznemiravane nego emancipovane.’ Fina sugestija da su žene inherentno pokvarene, osobito nekonvencionalne, neudate, ambiciozne. Najosobitije, one feministkinje.
- Smrt flerta, romantične ljubavi, porodice i ljudskog roda. Pojavila se masovna panika da će čovječanstvo izumrijeti zato što muškarci neće moći više flertovati sa ženama. Sigurno bi Kremenko paničio po istom pitanju kad bi nabavljanje partnerice pomoću toljage prestalo biti ‘in’.
Naravno, bilo je i takvih muškaraca koji su nas podržali. Hvala im.“
Nekažnjavanje znači podršku
Reakcije puka na #СегаКажувам samo su odjek institucionalnog odgovora na slučajeve seksualnog uznemiravanja koji je, prema riječima Dragane Drndarevske, u potpunosti neadekvatan, što objašnjava i zašto se žene tako rijetko odlučuju prijaviti čak i najteži oblik seksualnog nasilja, silovanje. „Žene koje odluče prijaviti uznemiravanje vrlo često su dodatno viktimizirane, osuđivane od zaposlenih u nadležnim institucijama, a postoje i slučajevi u kojima se ne poštuje privatnost žrtve, pa za slučaj doznaje i šira okolina, koja često dodatno etiketira žrtvu umjesto prestupnika.
Pravni okvir u Makedoniji nema adekvatan odgovor na slučajeve seksualnog uznemiravanja. Istanbulska konvencija je ratifikovana prije mjesec dana, a obaveza njene implementacije daje nadu da će se promijeniti Krivični zakon i u njega eksplicitno uvrstiti seksualno uznemiravanje i sve ostale forme rodno zasnovanog nasilja. Ministarstvo rada i socijalnih politika je podržalo kampanju i izrazilo volju da radi i na unapređenju servisa i kapaciteta za suočavanje sa ovim slučajevima. Za promjene na sistemskom planu će 2018. godina biti ključna, te ostaje da insistiramo na najvišim standardima i budno pratimo proces.“
#СегаКажувам je u nekoliko sedmica u Makedoniji poprimila takve razmjere da je nisu mogli ignorisati ni predstavnici i predstavnice vlasti. Koliko će se njihova deklarativna podrška odraziti u konkretnim promjenama i primjeni zakona te bavljenju ovim društvenim problemom tek će se vidjeti. „Ministrica odbrane je saopštila da prepoznaje problem seksualnog uznemiravanja u vojsci i da će raditi na razvoju internih procedura i politika za borbu protiv seksualnog uznemiravanja. Ministarstvo obrazovanja i nauke je također podržalo kampanju i pozvalo sve žene koje su se suočile sa seksualnim uznemiravanjem u obrazovnom procesu da ga prijave.
Budući da su u toku promjene nekoliko zakona u obrazovanju, ostaje da vidimo da li će naši prijedlozi za kreiranje mehanizama prevencije i zaštite od seksualnog uznemiravanja i ostalih formi rodno zasnovanog nasilja i diskriminacije biti prihvaćeni. Efekt koji su imali kampanja i dijeljenje ličnih iskustava doprinio je tome da predstavnici institucija shvate da je ovo široko rasprostranjen problem, za koji očekujemo iznalaženje adekvatnog rješenja u saradnji s nama. Nekažnjavanje prestupnika će značiti podršku za njih i ohrabrivanje, što ne smijemo dozvoliti“, napominje Drndarevska.
Dvosmjerni proces flerta nije isto što i muška dominacija
Govoreći o pokretima #MeToo i #СегаКажувам posebna tema su podijeljena viđenja samih žena, čemu najbolje svjedoči nedavno pismo koje je javnosti putem lista Le Monde uputilo stotinjak više ili manje poznatih Francuskinja ocjenjujući da je posrijedi „novo puritanstvo“, te vrsta feminizma koja žene predstavlja žrtvama i „pokazuje mržnju prema muškarcima i seksualnosti“ svodeći, ukratko, seksualno uznemiravanje i zloupotrebu pozicija moći na čari flertovanja. „Zaista djeluje da je suočavanje sa seksizmom i drugim heteropatrijarhalnim posljedicama jednako iscrpljujuće kao iskustva tih pojava, ali NIJE“, ističe Ivana Dragšić, dodajući:
„Činjenica da i puno žena, kao većina muškaraca, u ovom procjepu vidi mogućnost za cenzuru i puritanstvo ilustrira dubinu problema. Možemo o njima govoriti kao o žrtvama nametnute patrijarhalne, ali i heteroseksualne matrice, samo na drugom kraju spektra – one koje trebaju i žele validaciju i pripadnost momačkom klubu i tamo lociraju izvor svog prosperiteta i pozicioniranja u društvu, što opet potvrđuje da je društvo u kojem živimo podređeno heteropatrijarhalnim normama i nadređenosti muškosti iznad svega ostalog.
Mi smo kao feministkinje spremne suočiti se i s tim stavovima i diskutirati o njima. Smatramo da su oni nekad rezultat privilegirane pozicije, nekad kulturnog relativizma, ali nikako ustanovljena pravila, jer se mi u ovom slučaju ne borimo protiv seksualne zloupotrebe kao izolirane patološke pojave nego kao sustavno odobrene i prihvaćene muške kulture, koja se evidentno, i prema njihovim stavovima, smatra karakteristikom muškaraca, muževnih i željenih, onih sa stavom, opisanih u reklamama viskija ili švepsa.
Dobrovoljni flert, razmjena pogleda i dodira i seksualna aktivnost su dvosmjerni proces, a ne pitanja muške dominacije. Njihova zloupotreba u formalnim, službenim sredinama, a i u svakodnevnim situacijama nije ništa drugo do maltretiranje ili silovanje. Svjesne smo različitih senzibiliteta i intenziteta, kao i kulturnih uvjeta u kojima se dešavaju, ali trudimo se biti i dovoljno precizne da se bavimo situacijama nadmoći – bilo profesionalne, ekonomske ili one statističke (u kojima su heteroseksualne muške strukture i individue svakako u vodstvu).“
#SadaKažem da sam obožavala da idem na kurs kajaka kad sam bila mala. Imala sam 12 godina kad sam otišla prvi put. Trener Rade je pustio svu djecu da trče i zagriju se, a ja sam ostala u klubu. Mislila sam da će mi dati neku drugu vježbu zato što sam nova. Ali Rade mi se, sa smrdljivim oblakom rakije ispod nosa, približio i stavio me na šankersku stolicu, uhvatio za koljena i približavajući mi se rekao da ćemo mi trčati drugi put, sami. Dirao me je po nogama. Bila sam premalena da bih shvatila ili znala šta se dešava i da li je to u redu, samo pamtim osjećaj kompletne tuposti. Djeca su se vratila, a ja sam otišla kući i nikad se nisam ponovo pojavila u klubu. Rade me nekoliko puta zvao telefonom da trčimo sami. Sve dok jednom nije odgovorio tata. Toliko. Pišem ovo zato što – da se nije desilo – možda bih danas bila dobra u kajakanju. Zato što poznajem puno djevojčica čiji su snovi bili srušeni zbog ovakvih incidenata, a niko nije znao kako ili nije htio da im objasni. Pišem ovo da bi pročitali roditelji čije djevojčice posjećuju KK Strmec Ohrid, socijalne službe koje zatvaraju oči i za Radetove komšije koji misle da je on samo pijanica.
Nastavnik fizičkog je pljeskao po dupetu sve djevojčice, uz obrazloženje da ih to motiviše da trče brže. Svakog časa pljeskao je različitu djevojčicu. Kad sam jednom htjela izbjeći da i mene pljesne, vidjela sam kako sprema ruku, pa sam se tako savila u leđima da sam, kad me je udario, pala na pod. Cijeli se razred smijao. Niko nije preduzeo ništa protiv ovog nastavnika, a mi smo od straha šutjeli. Kasnije je postao i direktor škole. #SadaKažem
Imala sam 32 godine i kao magistrica s bolonjskog univerziteta dobila sam posao u jednoj velikoj, respektabilnoj firmi. Šef me je odmah primijetio. Super sam počela. Sve do trenutka kad sam se žestoko suprotstavila na jednom sastanku, na kojem je rekao: „Ova je samo da je odneseš na Sanibič za vikend.“ Svakako, ovo je uradio u prisustvu ostalih direktora, muškaraca. Još kad je doznao da se razvodim… Otkaz sam dobila ekspresno, bez obrazloženja. Nikad nisam progovorila o svim ucjenama, porukama, pljuvanju. A osjećala sam i krivicu, mislila sam da sam možda sve to ja prouzrokovala. Često se pitam koliko je žena i djevojaka prošlo kroz to ili u ovom trenutku prolaze… #SadaKažem
Rekla sam ranije i #SadaKažem, ali nisam prijavila. Bila sam silovana. Znam i tuđe priče, slične mojoj. U pičku materinu, tresem se dok ovo pišem. Ne znam da li je pametno da stoji javno? Da li je pametno da uopšte kažem?! Pročitajte i ostale priče sa haštagom… Ima ih puno.
Imala sam 17 godina i vraćala sam se kući noćnim vozom Beograd – Skopje. Bio je prilično prazan i u nekom trenutku sam ostala sama u kupeu. Ušao je policajac. Zatražio mi je pasoš, počeo da postavlja lična pitanja, da zbija šale. Počeo je da govori da sam lijepa, da li bih htjela da mu budem žena, rekao je da živi ovdje, blizu pruge. Bio je krupan i naginjao se prema meni i sve više sam bila uplašena. Policajac! Koga da zovem, shvatila sam da nema pomoći. Odjednom je ušao, zatvorio vrata iza sebe, ugasio svjetlo u kupeu i insistirao da ga poljubim u usta. Prilazio mi je sve više. Trajalo je koju minutu, a onda je voz stao, pa se nasreću pokupio i pobjegao. Ostala sam da sjedim zaprepaštena i, puna straha, nisam znala šta da radim do kraja putovanja. #SadaKažem
Dok sam studirala, jedan ne profesor još na prvoj godini zovnuo u svoj kabinet, obećavao da će me angažovati kao demonstratorku, samo ako odem s njim na vikend izvan Skoplja. Ispit mi je zakazao u nedjelju, pa sam od straha morala ići s mamom. Sutradan mi se javio i zatražio konačan odgovor za zajednički vikend. Skupila sam hrabrost i rekla NE, a on je rekao: „E pa onda mi daj mamu na telefon, možda će ona htjeti.“ Povjerila sam se jednoj profesorici sa istog fakulteta, a ona mi je rekla: „Ma pusti ga, svima to radi, ionako će sad u penziju.“ #SadaKažem
Imam 22 godine i ležim gola na operacionom stolu u državnoj bolnici. Ne znam zašto baš moram biti gola. Ni danas mi to nije jasno. Prilazi anesteziolog i staje iza mene. „Ohoooo, mlado meso“, kaže prije nego mi stavi anesteziju. Od svih doktora i sestara u sali niko ništa ne izgovara. #SadaKažem #СегаКажувам #TaniTregoj
