Ona je glumica koja uloge bira na intuitivnom nivou – ili ih osjeti iz materice ili ne, ili se poklopi sa frekvencijom lika ili ne. Ona je žena koja više od svega cijeni svoju slobodu i mogućnost izbora. Filmofilka koja voli da sjedne i „podere”čitavu sezonu serije u jednom dahu. Strijelac koji ne čita dnevni horoskop, ali zna da je Wes Anderson rođen 1. maja, što znači da je bik. Dramska umjetnica koja ne poredi film i pozorište i koju privlače serije izmještene u vremenu i prostoru zbog snažnog psihološkog momenta kojim zrače.

Takva jedna serija je bila i povod za razgovor sa Marijom Pikić, dvadesetosmogodišnjom glumicom iz Trebinja, čiji talenat je već pronašao svoje mjesto među zvijezdama na Kanskom i Sarajevskom filmskom festivalu. U produkciji„Bosonoga”, sa scenarijskim potpisom Nikole Pejakovića Kolje i pod režiserskom palicom Saše Hajdukovića, Marija Pikić je u seriji „Meso”svoj dar još jednom potvrdila igrajući, ni manje ni više, no ulogu Marije iz Trebinja, djevojke glavnog junaka ostvarenja.

Serija „Meso“ je odvažno dramsko djelo koje bez dlake na jeziku govori o rakovima tranzicionog društva u maloj sredini, konkretno u Banjaluci. Premda nisi iz Banjaluke, u ovom gradu si proživjela studentske dane. U tom kontekstu, u kojoj mjeri „Meso“ doživljavaš kao dramsku fikciju, a u kojoj golu istinu Banjaluke, ako ne i cijelog našeg društva?

To je, u stvari, taj neki tanani hod između fikcije i stvarnosti. Igramo se time, koketiramo, ali smo uvijek u istini ili nadohvat ruke. Ne znam koliko ima smisla da govorim o banjalučkoj situaciji, ali činjenica je da Banjaluka ne može da isprati svoj razvoj, mentalitet to ne može da isprati. U grad se u posljednjih 15-20 godina ulaže, on se razvija, ali je mentalitet onaj koji je zapeo i ne može da isprati taj razvoj. Zato mislim da je Banjaluka još zaista daleko od grada i upravo to donosi sve te neke probleme sa kojima smo se uhvatili u koštac u „Mesu“. Naravno, to su problemi koji postoje i u drugim gradovima, ali smo se mi, eto, uhvatili Banjaluke. Moraš nečega.

Osim imena i porijekla, da li si uspjela da pronađeš još neku zajedničku crtu sa Marijom koju si glumila? Ako ne, kako si se saživjela sa svojim likom?

Takvih djevojaka je, nažalost, mnogo. Ona je tu da pokaže jednu žensku stranu takvog društva i socijalnog kruga ljudi. Ali, opet, i ona je čovjek od krvi i mesa. Ništa što je radila nije smatrala pogrešnim. Za nju su to sve normalne stvari. Naravno da je volim, naravno da je pravdam, da nalazim razumijevanja za nju, ali to ne znači da opravdavam njene postupke. I od toga dolazi sav taj šok kada se susretneš sa takvom osobom. Ona je nezrela, jednostavno se nije snašla.Naivna je, jednostavno se upeca. Želi da napravi sebi potpuno drugi život, jer je iza sebe, kod kuće, ostavila nezadovoljstvo i neuklapanje, pa jednim dijelom i bol. Postoji taj odnos sa porodicom, kojoj je tuđe dijete uvijek bolje. To sve, u godinama traženja sebe, u kojima se ona nalazi, nekako i definiše čovjeka.

Nakon pete epizode malo ko je imao problem s tim da zgranuto osudi Marijino ponašanje. No, u pozadini cijele priče se odvijaju daleko opasnije i amoralnije radnje. Vidiš li to kao licemjerno, ako ne i seksističko poimanje stvari?

O licemjerju i govorimo, to je jedna od stvari koje pretresamo i istresamo. U „Mesu“ nema mnogo ženskih likova, ali oni koji su se pojavili su veoma reprezentativni likovi žena danas. I onda je svaka njihova osobina uzeta i dovedena do ekstrema, da pokažemo i vidimo dokle to još može. Jer, kad misliš da ima kraja, nema, to može još dalje da ide. Postavili smo dijagnozu, ali nismo ponudili rješenje.

A na kome je da ponudi rješenje?

Trebalo bismo ga svi skupa naći. To jeste stvar, ta nemogućnost da pomogneš sam sebi. Navikli smo na vođu, očekujemo od jedne osobe da nam kaže šta možemo, šta ne možemo, kako treba da se ponašamo i živimo.

Smatraš li da regionalna produkcija i dalje publici servira stereotipne ženske likove – emotivno slabije, intelektualno inferiornije i statusno unižene?

U mojoj glavi to pitanje otvara Pandorinu kutiju. Glumice su još ranije znale da se žale na stereotipne uloge. U dramskim tekstovima je mnogo veća lepeza muških likova, žene su tu dosta šturo opisane. Nešto moderno i savremeno donosi nove stvari. Ne mogu da kažem da je situacija ista kao prije pet ili 10 godina. Kao društvo smo aktivniji i žena je tu opet našla svoje mjesto. Sad, to će uvijek da bude borba. Mi smo decenijama unazad bili patrijarhalno društvo i žena je tu imala svoje mjesto kao domaćica, kao neko ko će porodici uvijek dati prioritet u odnosu na karijeru. Sada, kako sve više idemo u moderno doba, i te stvari se pomjeraju, pa se nadam da će nam to donijeti i neke svježije tekstove i svježije likove, nove pisce, i ženske pisce, kojih i nema mnogo. Ja bih voljela da dođemo do toga, do situacije da vidim ženu u svim njenim mogućim svjetlima, zato što je ta ženska priroda oduvijek bila komplikovanija, i mislim da bi to moglo donijeti mnogo zanimljivog, obogatiti djelo i sve što radimo. Mislim da su to neki koraci, nekada krupniji, nekada sitniji, ali doći će do toga.

Misliš li da je uloga umjetnosti da predstavi stvarnost ili da potencira novu stvarnost?

Nije nužno da umjetnost svaki put donosi rješenje. Umjetnost i kultura bi trebalo da postave probleme, da ih dijagnostifikuju, da golicaju, provociraju, dovedu do katarze i turbulencija u čovjeku. Mi bismo svi trebalo da na to reagujemo, ali smo kao društvo flegmatični. Ne mislim da bi trebalo svaki put kad odemo da pogledamo seriju, predstavu ili film da vidimoneko rješenje u životu. Do rješenja bi trebalo da dođemo sami, kao ljudi. Mi svi generalno znamo šta su naši problemi, to „Meso“ i govori – mi to i bez „Mesa“ znamo, pa smo i bez „Mesa“ bili nemoćni da odgovorimo na njih. I svi znamo kojeje rješenje, ali se niko ne usuđuje da bude taj koji će da povede u rješenje. Mislim da je tu veći problem nego u tome da li umjetnost i kultura donose dijagnozu ili rješenje – problem je u nama. Uvijek je problem u čovjeku. „Meso“ je uzburkalo i napravilo ovoliku prašinu upravo zbog toga što smo svi upoznati sa tim šta se dešava, ali nam to niko nije, kao kolektivnom organizmu, ovako sasuo u lice.

Evo, da banalizujem, te scene seksa koje su digle toliku prašinu – ne znam zašto, nema ništa eksplicitno u njima. Meni je sad zanimljivo šta se dešava i kako ljudi reaguju na to. Zašto? Zato što si dobio dvoje ljudi koji su u pokretu, u strasti, energiji, ali ništa nisi vidio? Šta to govori o našem društvu? U nedostatku riječi – primitivni smo.

Pitanje seksizma, šovinizma i sveopšteg tretmana glumica u filmskoj industriji je trenutno prilično aktuelno, u kontekstu svih dešavanja u Holivudu. Smatraš li da jesituacija u regionalnim krugovimajednako alarmantna?

Ja do sada to nisam doživjela. Do mene nikada nije došlo da je neka moja koleginica izgubila ulogu zbog seksualnog uvučenog u poslovni odnos. Kada bi mi se desilo tako nešto, sigurno ne bih ćutala. Naravno da će seksualno uvijek da postoji zato što smo muškarci i žene. Normalno je da dođe do elektriciteta među ljudima i da se dešavaju takve stvari, iz toga su se rađale i ljubavi, i brakovi, i djeca. Ali, pitanje je koliko ćemo mi da dozvolimo da to utiče na naš profesionalni odnos i posao kojim se bavimo. Ako se budu uloge gubile zbog toga, ako se bude išlo do tih ekstrema, mislim da su to stvari o kojima treba pričati, i to na vrijeme. Kada bi jedno progovorilo, vjerujem da bi i ostali rekli sve što imaju. Nijedna glumica ne bi učinila uslugu ni sebi ni drugima kada bi prećutala nešto što se desilo. Znam da bi imali svašta nešto na kocki i na vagi u svakom trenutku, ali meni to ne bi bio prioritet u takvoj situaciji. Treba držati do sebe. Moj otac nije nikada sa mnom razgovarao o momcima i vezama, ali jednu rečenicu mi je rekao: „Da mu je zlatna kruna na glavi, ne daj na sebe.“ Meni je to normalno, valjda ćeš da držiš do sebe. Vrlo je jednostavno. Ne znam, možda sam Hercegovka, pa lupam šakom o sto!

„Čovjeku, kao i svakom drugom predatoru, pravila života su jasna – ili jedeš ili postaješ MESO“ poruka je koja prati seriju. Da li je pojesti ili postati meso jedini izbor koji je preostao društvima „brdovitog Balkana“?

Takva je ljudska priroda oduvijek. Vrijeme se mijenja, čovjek ostaje isti. Uvijek si imao te koji jedu, one koji gledaju i one koji postaju meso. Mislim da to nije nešto što treba da se veže za moderni momenat u kojem živimo. Ljudska priroda je oduvijek takva, samo što upadamo u različite faze čovječanstva kada to dolazi manje ili više do izražaja.

Da li žene uopšte imaju taj izbor ili su, na kraju dana, uvijek meso?

Ja opet mislim da je to stvar izbora. Žena je možda vaspitana iz tog nekog patrijarhalnog okruženja da nema izbora. Otuda nam i sigurne kuće. A svi imamo izbor. Ja sad mogu da se pokupim i kažem: „Idem da podignem kolibu na Fidžiju i ne interesuje me niko više.“ Imaš izbor da ustaneš i jednostavno odšetaš. Samo, žene mnogo teže od muškaraca mogu da prekriže neki prošli život i okrenu novi list. Žena uvijek ima veći osjećaj da je nešto drži, vuče, da je nešto obavezna, da nešto mora – bilo da je to porodica, dijete ili nešto treće.

„Ljudi su ljudi samo onda kad su ljudi“ još je jedna od pamtljivih replika koje čujemo u seriji „Meso“. Koliko je zaista teško biti čovjek u savremenoj, a neprestano tranzicionoj BiH?

Svako malo čuješ da danas svi imaju mišljenje, svi su bitni. Nema više onih običnih ljudi. Čak su i obični ljudi u nekom pokretu, da li odijevanja, filozofije, nečega trećeg. Danas, kada je neko jednostavna osoba, on je drugačiji. Danas se sve zakomplikovalo, svaka vrsta mišljenja može brzo da se izbaci. I svi se vrijeđaju, svi su uvredljive prirode. Izgubila se ta neka jednostavnost među ljudima. Ono što su mi još djed i baba govorili: „Ljudi se, sine, dijele na dobre i loše ljude, i nema druge podjele.“ Danas su razne stvari neoprostive, gledamo jedni drugima u zareze i tačke. Zbog toga se i taj krug pravih prijatelja oko čovjeka mnogo suzio. Ljudi su naizgled otvoreniji, zbog mreža i svega, a u stvari smo mnogo zatvoreni, vrlo malo se poznajemo.

Nova godina je pred vratima. Šta ćeš poželjeti sebi za 2018. godinu?

Iza mene su dvije teže i turbulentnije godine, voljela bih da ova 2018. bude mirnija i sa više zdravlja. Koliko god zvuči šturo, zaista jeste tako. Sad da poželim majicu ili tako nešto, neću na to penale da trošim. (smijeh)

A šta bi poželjela domaćoj kinematografiji?

Buđenje. Buđenje i anarhiju. Iako znam da nećemo doći do nje, ali da krenemo prema njoj i dođemo do pola puta, to bi bilo savršeno. Ne u smislu nemira, nereda i slično, ali u smislu bunta i drskosti. Voljela bih da se scena malo mrdne, da se rade komadi koji ne podilaze publici, koji će čačkati neke teme koje do sada nismo dirali, nešto savremenije. Da se sve ove generacije koje smo proizveli osjete. Da se ti ljudi probude i shvate da postoji parče sunca i za njih i da se treba izboriti za njega. Nismo ni prvi ni posljednji naraštaji koji treba da grebu i bore se, ali smo mnogo uspavani.