Argument u prilog tome da je psihoterapija umjetnost najčešće je taj da su praksa i iskustvo izuzetno važni za terapeutovu vještinu. Da je riječ o znanosti, dokazuje se potrebom za empirijskim dokazima kako bi kliničar znao koje su tehnike učinkovite, u kojem području i kako ih najbolje koristiti. Da bi to terapeut mogao, potrebna je kompetentnost. (Weiner i Bornstein) Psihoterapija je specifičan proces u kome važnu ulogu ima psihoterapeut, njegovo znanje, vještina, ali i osobnost. Marija Šarić Maja, psihoterapeutkinja pod supervizijom i direktorica Fondacije „Krila nade“, svojim radom je potvrdila da ispunjava sve navedene kriterije. Zbog toga s njom razgovaramo o važnosti i uticaju psihoterapije na oblikovanje i kreiranje skladnog i ispunjenog života. Psihoterapija obuhvata različite tehnike, a Maja se opredijelila za geštalt (njem. Gestalt) psihoterapiju. Edukaciju završava u Sarajevu u Psiho-integrumu, koji je članica evropskog akreditiranog instituta za geštalt psihoterapiju na Malti.

Piše: Duška Amidžić

Rat u Bosni i Hercegovini prekinuo je studij mašinstva Marije Šarić Maje, nakon čega je maštanje o svemiru, oduševljenje znanstvenom fantastikom, matematikom i fizikom zamijenila istraživanjem ljudskog potencijala za dobro. Kroz Fondaciju „Krila nade“ željela je ponuditi ono što je smatrala da je njoj nedostajalo: obrazovanje, pomoć pri zapošljavanju i kvalitetnu psihološko- psihoterapijsku podršku. Maja vjeruje da se propušteno može nadoknaditi uz malo kvalitetne i stručne podrške. U potrazi za smislom odlučila je ponuditi smisao i pokušati vratiti dignitet svakom povrijeđenom ljudskom biću da ostvari svoj potencijal i živi željenim životom.

Šta Vas je „povelo“ ka psihoterapiji? Je li postojao neki specifičan trenutak kada ste shvatili da je to Vaše životno opredjeljenje?

Moja priča je ista kao i bilo koja priča osobe rođene u Sarajevu i iznenada odrasle zbog rata. Za mene je rat počeo na Vrbanji, 5. aprila 1992. godine, gdje se nađosmo moja prijateljica Vanja i ja, naivno vjerujući da svojim prisustvom na mirnim protestima možemo zaustaviti ono što će kasnije doći. Taj dan smo vidjele smrt naše komšinice Olge, koja je stanovala iznad Trase, i djevojke Suade iz Dubrovnika. Stajale smo na semaforu na početku Vilsonovog, suviše blizu. Tog dana se završilo djetinjstvo i počela je neka nova realnost. Četiri godine kasnije svjesna ljudskog kapaciteta za zlo ponovo tražim ljudski potencijal za dobro. Dugo sam bježala od ovog poziva jer poziv psihoterapeuta sa sobom nosi ogromnu odgovornost . Međutim, s obzirom na to da sam već bila u ulozi savjetnika, odlučila sam da se i školujem u tom pravcu i da formalno uokvirim i pripitomim svoj talent za slušanje, bivanje u procesu i razumijevanje. Proces razvijanja u psihoterapeuta kod mene je trajao dugo, a vjera u psihoterapiju mi se učvrstila nakon gubitka kćerke Lare, traume koja me trajno promijenila.

Koja je razlika između psihologa i psihoterapeuta? Ko obično ide psihologu, a ko psihoterapeutu?

Psihoterapija je specijalizacija od pet do sedam godina, koja se završava nakon bazičnih studija iz neke od humanističkih znanosti, u koje spada i psihologija. U osnovi svake psihoterapije su psihologija i filozofija. Ljudi obično brkaju psihoterapeuta, psihologa i psihijatra, i koriste ove riječi kao sinonime. Psihoterapeut može biti i psiholog ali ne mora, psiholozi se nakon osnovnog studija odlučuju za specijalizaciju koja može biti psihoterapeutska, klinička, školska itd. Obraćamo se kliničkom psihologu (specijalizacija) za dijagnostiku, psihijatru kad nam trebaju lijekovi, a psihoterapeutu kad nam treba govorna terapija. Idealno je kad klinički psiholog, psihijatar i psihoterapeut surađuju, i ova suradnja daje najbolje rezultate. Svako od ovih zanimanja ima specifičan set vještina koje se godinama uče i razvijaju. Jedna osoba teško može imati sve vještine. Ako želimo da adekvatno podržimo osobu, neophodan je integrativni multisistemski pristup.

Znamo da većina nas ide ljekaru kad imamo neko fizičko oboljenje. Da li je tako i kada je u pitanju mentalno zdravlje? Postoje li, još uvijek, u našem društvu predrasude kada je riječ o odlasku psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru? Kakve kvalitete treba da ima osoba kojoj se obratimo?

Predrasude postoje i u našem i u svim društvima, a pravovremen odlazak psihoterapeutu može spriječiti pojavu psihosomatskih tegoba. Fizički problem je vidljiv, dok je psihički obično prikriven. Postoji i veliki stid i stigma vezana za psihičke tegobe. Zato je neophodno stalno govoriti o važnosti mentalnog zdravlja i senzitizirati javnost da posegne za ovom vrstom podrške. Skinuti stigmu i naglasiti da nije sramota obratiti se stručnjacima za podršku. Po mom mišljenju, osoba koja se želi baviti psihoterapijom mora prvo biti svjesna odgovornosti u koju ulazi, spremna da sluša, da ne osuđuje, spremna da konstantno radi na sebi i svojim zabludama i predrasudama, da zna dobro postaviti granice, da je sposobna da biva s ljudima u njihovom bolu i da vodi računa o svom psihičkom zdravlju. Meni je najveće priznanje kada vidim da smo uspjeli riješiti problem zbog kojeg nam se neka osoba obratila i da ta osoba nastavlja živjeti ispunjenim, sretnim životom. Da zna izaći nakraj sa svim nedaćama koje život servira. Govorim „mi“ jer radim u timu stručnjaka. Odgovornost, svjesnost da samo malo znam, radoznalost prema novim znanjima i iskustvima te stalno studiranje i nadograđivanje čine me i vitalnom i održavaju mladom.

Recite nam nešto o geštalt terapiji. Zašto ste se Vi opredijelili za ovu vrstu psihoterapije?

Geštalt je i terapija i način življenja. U osnovi geštalta nalazi se egzistencijalistička filozofija, stavlja naglasak na iskustvo i dovođenje preživljenog u perspektivu ‘ovdje i sad’. Geštalt potiče klijenta da uči iz iskustva i preživljeno vidi iz druge perspektive. Nakon osnovnog studija iz geštalta možete dalje specijalizirati rad s djecom, adolescentima, rad s parovima, rad s grupama i firmama, ili možete izabrati neki drugi terapijski pristup kao nadogradnju. Svaka od ovih dodatnih specijalizacija traje još dvije godine. U geštaltu je najvažniji kontakt s klijentom, posvećenost i prisustvo terapeuta, terapeut stalno provjerava s klijentom kako se klijent osjeća, najbitnije je da klijent dobije ono po šta je došao. Svaki geštalt terapeut ima svoj individualni stil, ali svi se oslanjamo na iste tehnike i teorije koje su specifične za geštalt pristup, a ponekad posežemo i za tehnikama iz drugih psihoterapijskih pravaca jer se kroz studij upoznajemo i s alternativnim psihoterapijskim pravcima.

Direktorica ste Fondacije „Krila nade“. Od kada ova fondacija postoji i šta je njena misija?

Fondacija „Krila nade“ postoji od 1994. godine i čini mi se da smo jedna od najstarijih bosanskohercegovačkih fondacija. U startu smo fokus stavili na mentalno zdravlje, svjesni posljedica ratnih dešavanja. Misija Fondacije „Krila nade“ je poboljšanje socijalne uključenosti i jačanja žena, djece, mladih i drugih ugroženih grupa promoviranjem i zaštitom ljudskih prava, mentalnog zdravlja i podrške u obrazovanju. Fondacija „Krila nade“ je od početka stavljala fokus i na obrazovanje stručnjaka i podršku razvoju psihoterapije u Bosni i Hercegovini, kao i na jačanje lokalnih stručnjaka i vjerovanje da smo ipak mi ti koji znamo šta nam najviše treba. Već godinama kod nas, osim naših mladih stručnjaka, praksu obavljaju i stručnjaci s univerziteta iz inostranstva. Fondacija „Krila nade“ se trudi da ponudi individualni plan podrške svakoj osobi koja nam se obrati, nekom je potrebna samo kratkotrajna podrška, a nekom multisistemski pristup, gdje su u podršku uključeni i psihijatar, psiholog, psihoterapeut, socijalni radnik i pravna služba. To je ono po čemu smo specifični. Mi nudimo različite terapijske pravce, a s djecom i adolescentima rade za to educirani dječiji terapeuti.

Kako Vaša organizacija funkcioniše u ovo vrijeme kada često čujemo ljude kako kažu „svima će nam trebati pomoć psihijatra kada ovo prođe“? Obraćaju li Vam se ljudi za pomoć, je li se broj klijenata povećao?

Ukratko, da. Broj klijenata i osoba koje posežu za podrškom koju mi nudimo stalno se povećava. Situacija u kojoj smo se svi zajedno našli pokrenula je lavinu netretiranih simptoma, podsjetila ljude na već preživljeno i neprerađeno i već sad znamo da će mentalno zdravlje biti tema broj jedan u godinama koje dolaze.

Kada biste trebali intervjuisti nekog psihoterapeuta, ko bi to bio?

Dvije meni beskrajno drage psihoterapeutice Sanela Selimanović Podrug, osoba koja je dovela geštalt psihoterapiju u BiH i osnivačica Psiho-Integruma, škole u okviru koje završavam svoju specijalizaciju, i Mirela Baurina, direktorica BHIDAP-a. Obje su moje učiteljice i žene vrijedne divljenja. Psiho-Integrum organizira 4. međunarodni interdisciplinarni kongres geštalt psihoterapije, koji će se baviti temom „Ljubav i stanje sadašnjeg čovjeka“, a bit će održan od 23. do 26. septembra 2021. u Sarajevu.

Radite li trenutno na nekom novom projektu?

Ja bih prije rekla da radim na tekućem programu mentalnog zdravlja, jer su svi naši projekti vezani za ovu temu. Naš cilj je da mentalno zdravlje uključimo u svaki segment života i da psihoterapija bude prepoznata i korištena kao prevencija, a ne kao slamka za koju se hvatamo kad ne znamo kud i kako dalje.