Mario Drmać, glumac i redatelj: Pozorište nas osnažuje

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Amna Geljo

Glumac, redatelj i voditelj, Mario Drmać, publici poznat po djelovanju u teatru, filmu i televiziji, miljenik je različitih generacija. Rođen je u Mostaru, a karijeru je gradio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Godinama oduševljava širok spektar uloga kojima se Mario predstavlja publici. Ovaj, danas dramski prvak Pozorišta mladih Sarajevo, još u vrijeme osnovne i srednje škole bio je uključen u rad teatra. Dalje se profesionalno usavršavao na Akademiji scenskih umjetnosti, Odsjek gluma. Njegov rad obilježen je brojnim predstavama, filmovima, televizijskim emisijama i serijama. Nagrađivan je na domaćim i regionalnim festivalima. Vjeruje da nas pozorište osnažuje, podstiče kreativnost i razmišljanje.

Likovi i njihove poruke

Kako se najviše volite predstaviti javnosti?

Uglavnom kao glumac. Neko ko je uvijek htio i stremio ka tome. Neko ko istinski uživa u svakoj ulozi i radu. Neko ko ne bira sredstva za što bolje učešće u zadatku i poslu.

Koji projekti Vam izmame osmijeh na lice – na što ste naročito ponosni?

Kako vrijeme prolazi, sve više sam ponosan na dosad učinjeno. Znalo se desiti da sam sebe pitam: „Da li sam trebao prihvatiti ovu ulogu ili ne?“ Ali, opet kažem, vrijeme donese prave odgovore i zaista sam ponosan prvenstveno na ukazanoj prilici da baš ja budem u nekim izdanjima i projektima. Uvijek sam želio da se moje glumačko bivstvovanje, moj poziv, sastoji od velike palete uloga. Tako su se na mom repertoaru našle uloge od likova povrća, voća, životinja, oblaka – ali i kompleksnih ljudskih karaktera sa jakom životnom stranom priče, velikih glumica poput uloge Ale Ivanove u predstavi „Kokoška“, zatim Hamleta, Edmunda iz „Dugog putovanja u noć“, ubica, doktora, psihopata, itd. Svaka uloga imala je svoju kompleksnost i zadatke, koji su meni kao glumcu izazov da istražujem i budem neko drugi. Uloge koje su potpuno i daleko od mene. Tada shvatim i snagu svoje ličnosti i otvorenosti. Shvatim koliko sam različit od većine likova koje sam igrao ili igram trenutno. I znam da će mi uvijek osmijeh i uzbuđenje izvući ovako snažni likovi, koji su dijametralno suprotni od mene i imaju dobre zadatke za istraživanje – a pri tome, tu je i onaj pedagoški trenutak, kada lik kojeg tumačim ima neku svoju poruku za publiku i tamo nekog u mraku, nekog gledatelja, možda može odvesti na pravo mjesto u životu ili, pak, otvoriti oči ili spriječiti u nekim lošim namjerama.

Gluma i edukacija

Kako ste se profesionalno usavršavali? Od koga ste učili? Da li u Bosni i Hercegovini ima dovoljno mogućnosti za profesionalni rast?

Imao sam sreću da još kao srednjoškolac 1992/93. godine dobijem poziv kao suradnik u Lutkarskom kazalištu Mostar. S obzirom na to da je moja mama radila kao krojačica i kostimografkinja, i kako sam odrastao upravo u ovom pozorištu, nedostatkom glumaca u ovim ratnim godinama, dobio sam poziv za moguću suradnju. Zapravo, tada i počinje moj rad i profesionalni put. Biti i stajati sa glumcima, umjetnicima koji su obilježili moje djetinjstvo; imati priliku raditi i učiti od njih – to je neprocjenjivo iskustvo. Pored glumačkog zanata, to su bile istinske veličine koje su unosile i stvarale disciplinu. Na to sam nekako najviše ponosan. Često se sjetim i riječi jedne, sada pokojne, koleginice iz tog kazališta: “Ako ne možeš i misliš da ćeš raditi sa pola snage, ti se povuci. Ove preko puta nikad nećeš moći isfolirati.“ To mi je nekako i dalo snagu, jer želja za pozivom glumca je nešto što jedino vidim i osjećam. Nisam smio sebi dopustiti takav luksuz da zabušavam.

Ova ekipa sa kojom sam proveo prekrasnih skoro pet godina, sve do odlaska na Akademiju, omogućila mi je da ispečem zanat lutkarstva, scenskog pokreta i glume općenito. To je period kada sam imao priliku učiti i od ostalih glumaca i velikana iz Slovenije, Hrvatske, Poljske, Češke. I na tome sam im jako zahvalan. Mojim dolaskom na Akademiju, druga jaka ličnost koja se isticala i dala mi bezbroj dobrih savjeta, kao i znanja, je moj profesor Admir Glamočak. I evo, nakon 20 godina od Akademije, volim makar sam sebi prije novog posla citirati kako lutkare iz Mostara, tako i svog profesora, ali i ostale kolege i profesore s kojima sam imao priliku raditi.

Koliko je u svijetu glume važna edukacija i prenošenje znanja – možete li podijeliti neka iskustva sa nama?

Mnogo je važno. Svaka uloga, nova osoba ili kolega je ujedno i nova knjiga edukacije. Naravno, govorim o istinskim kolegama koji jednako vole svoj poziv glumca ili neki drugi poziv u svijetu teatra ili filma. Prvi moj susret i uloga na filmu, zahvaljujući kolegama i režiseru, čine da ponesete lekciju koju danima prepričavate. To je lekcija koja govori o prvom kadru, kako se ponašati na filmu, kako stajati u kadru, šta je kadar, koja su sredstva – a uz to dobijete i gratis znanja iz njihovog iskustva. Onda dođe drugi film, i vi, bogati nekim lekcijama, dobijete priliku stajati sa novim imenima kinematografije i novim filmskim trikovima, idejama, kao i još bogatijim iskustvima kolega. I tako u nedogled. Bitno je često njegovati, prisjećati se, bilježiti, pisati o svojoj šansi i radu na projektima, jer to nas dodatno osnažuje. Jako je važno i za glumca da prati trenutnu situaciju u umjetnosti, jer iz generacije u generaciju dolaze nove stvari. U novom obliku, sa novim sredstvima. Veliko je bogatstvo kada glumac ima šansu da pređe granice svoje zemlje i na nekom od projekata zaigra u novom okruženju. To su nove struje koje vas kao ličnost osnažuju.

O pozorištu i filmu

Na kojim projektima trenutno radite?

Moji trenutni angažmani su uglavnom u pozorišnim projektima, pripremama za jesen i novu sezonu. Tu su i dvije serije na kojima trenutno radim, a riječ je o seriji „Tender“, produkcijske kuće FIST i „Princ iz LA“, produkcijske kuće PRO.BA. Totalno različit sadržaj, totalno različite uloge, za što mogu reći da je totalno ludilo od uživanja. Još imam u planu zakomplikovati svoje slobodno vrijeme pripremama nekih projekata za predstave koje bih u narednom periodu trebao i režirati. Tako da ću pored glume opravdati i onu drugu ljubav, koju sam prije skoro dvije godine završio i magistrirao – a to je režija.

Možete li nam reći kako je izgledao proces pripreme magistarskog rada?

“Olovni vojnik” je bajka i predstava koja je obilježila moje djetinjstvo. “Olovni vojnik”, predstava Lutkarskog pozorišta u Mostaru, bila je moja prva predstava koju sam još kao dijete pogledao. I dan danas se sjećam te količine straha, ali i uzbuđenja, kao i odličnih rješenja. Sasvim slučajno, kockice su se posložile i odluka je pala da upravo ovaj naslov odaberem kao moju magistarsku predstavu iz predmeta “Lutkarska režija” Umjetničke akademije u Osijeku, i postavim baš u mojoj matičnoj kući JU Pozoršte mladih Sarajevo. Ogroman je to posao bio za čitavo pozorište, kao i suradnike. Izradu lutaka sam povjerio Darku Kovačovskom i njegovoj supruzi Nadji Vasilevnoj, inače velikim umjetnicima i prijateljima iz Bugarske. Ovo je bio period maštanja, uzbuđenja u procesu, period educiranja kroz proces, rad sa lutkom. Predstava je dobila svoj poseban kraj, a nastala je iz želje za opstankom i razvojem lutkarske scene, kao i afirmacijom i pokretanjem kreativnosti kod najmlađih gledatelja za pričom, igračkama i ljubavi. Ovo je inače bajka koja spada u najtragičnije bajke. Međutim, teatar je iluzija i u bajkama ja mogu sve – tako da sam snagom ljubavi kraj totalno promijenio i maknuo svaku tragediju glavnih junaka, balerine i olovnog vojnika! Evo, dvije godine su prošle i drago mi je da gledatelji još uvijek hrle da pogledaju tu predstavu i da me često počaste putem društvenih mreža svojim oduševljenjem nakon odgledane predstave.

Na kojim predstavama i filmovima najviše volite raditi – šta Vas pokreće i inspiriše u profesionalnom smislu?

Filmove koje jako volim, kao i serije, i u kojima bih se volio naći i zaigrati, nažalost se ne snimaju kod nas. Veliki sam ljubitelj serije „Walking Dead“, kao i onih humorističnih poput „Two and a Half Men“ ili „Allo Allo“, kao i onih dječjih poput „Narnia“ ili „Harry Potter“. OK, to su možda filmska ili serijska izdanja o kojima mogu u našoj zemlji samo maštati. Od predstava jako volim neke klasične komade koji se, nažalost, slabo rade i igraju.

Film ili pozorište? U kojoj formi se možete bolje izraziti?

Pa, pozorište definitivno. To je adrenalin u kojem odmah imate suigrače, publiku i nema ponavljanja. To odgovornost i kvalitet čini još jačim. A film ima itekako svoju draž, pogotovo kada se desi sa dobrom ekipom i još boljom ulogom.

Pozorište i slika svijeta u kojem živimo

Vaš rad cijeni publika različitih generacija. Ipak, predstave za djecu čine važan dio Vašeg stvaralačkog opusa. Kakva su djeca kao publika? Zašto je važno stvarati za djecu?

Djeca su najbolja publika. Jako volim predstave za djecu! Kada igram i završim, na primjer, nedjeljnu predstavu, osjetim toliko pozitivne energije i otkrijem toliko razloga za nove projekte, da još više cijenim i volim svoj poziv. Kada sam ja bio dijete, u osnovnoj školi postojala je obaveza da se svake godine, najmanje četiri puta, odlazi u pozorište. Danas je to malo drugačije. Ne znam šta i kako je ovim generacijama određeno i stavljeno na znanje, ali volio bih da se isti sistem uvede kao i kada sam ja bio osnovac. Pozorište nas uči i podiže kao ljude, osnažuje i, zasigurno, čini pametnijima i boljima, podstičući nas na kreativnost i razmišljanje.

Šta je najveći izazov Vašeg posla u društvu kakvo je bosanskohercegovačko?

Opstanak. Opstati kao glumac, kao i opstati dugo godina sa predstavom u kojoj igram. Time nastaje tradicionalna predstava, uvijek spremna da poduči i nove generacije. Mi smo kao narod poznati po tome da nešto podignemo i vrlo brzo ugasimo. I to je najveća borba. Tako da mi je najveći izazov upravo opstanak.

Kako se glumac odmara od glume? Koji su Vaši hobiji?

Glumac se odmara od glume tako što mozak tjera na razmišljanje i novu kreativnost. Ja često pokušavam pobjeći od svega i prepustiti se poljoprivredi. Ali, i dok čupam travu, ili okopavam, ili nosim teško kamenje, moj mozak i dalje šalje informacije o novim projektima i tjera me na maštu. Tako da glumac teško može pobjeći u neki ravni svijet bez razmišljanja. Ako nisam na sceni, jako volim vrijeme pored pomenute zemlje. Vrijeme volim provoditi i uz muziku, dobru knjigu, šetnju ili vožnju biciklom ili u nekim morskim ambicijama.

Na kojim poljima biste se voljeli razvijati u budućnosti?

Bilo koje polje: gluma ili režija. Volio bih ojačati i unaprijediti industriju predstava, serija i filmova. Smatram kako imamo jako dobre i glumce i režisere, samo da ima još više i više posla.