Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Almira Mehić

Melida Travančić, doktorica humanističkih nauka i književnica, svojim radom na polju poezije, proze, eseja i književne kritike istražuje duboke veze između riječi, svijeta i postojanja. Kroz bogato i nagrađivano stvaralaštvo, Travančić pokazuje kako književnost nije samo odraz stvarnosti, već i alat za njeno razumijevanje i, na neki način, za preoblikovanje svijeta. U ovom razgovoru, Melida nas uvodi u svijet svoje poezije, razotkrivajući kako se književnost može koristiti kao sredstvo za propitivanje unutarnje slobode i društvene kritike. Književnost, kaže Melida, ne može mijenjati svijet, to nije njena ni svrha ni smisao – ali ona mijenja svijet u nama, to je ono najvažnije.

Kako je književnost postala predmetom Vašeg istraživanja i djelovanja?

U svijet književnosti ušla sam slušajući priče svoje majke, koja je bila beskrajno predana i odlučna da me na taj način zaštiti od rata (imala sam šest godina kada je rat počeo). U tome je donekle uspjela. Pričanje priča bio je njen način da me odvede negdje drugdje, barem nakratko, u neke magične, nestvarne svjetove dok su okolo granate usitnjavale ljudska tijela. Rat nije trajao kratki vremenski period, uz njega sam odrastala i bilo mi je jasno šta se događa, ali su mi majčine priče pokazale da postoji i ona druga, sretnija strana života. U književnosti. Otkad sam kročila u taj svijet, iz njega nisam i nemam namjeru izlaziti. Kasnije je došlo čitanje. Kada sam naučila čitati više nikakve granice nisu postojale. Putem knjiga, u ratom razrušenoj zemlji, i poslijeratnom ludilu, spašavala sam sebe tinejdžerku. Književnost mi je pokazala da postoji svijet u kojem je sve moguće, meni moguće. Kako sam odrastala, tako sam je na drugačije načine razumijevala. Danas je meni književnost potraga za autentičnim oblicima postojanja u jednom neautentičnom svijetu. Ona, s jedne strane, ima oslobađajuću ulogu, omogućava uranjanje u dubinu postojanja (i sebe i svijeta oko sebe), otvara mogućnost referentnosti na neposrednu stvarnost, kao i na trenutak ispovjedne egzistencije sadašnjosti, dok je, s druge strane, književnost reakcija na svijet u kojem živimo, onaj koji se ispred naših očiju stalno urušava i deformira. Ne mirim se sa takvim svijetom, ne pristajem na njegovu destrukciju, pisanjem protestujem i kritikujem.

Pišem o društvu

Osim poezije, pišete i kratke priče i eseje. Kako pristupate različitim književnim formama? Postoji li razlika u Vašem kreativnom procesu u ovisnosti o žanru? Kako se Vaš izraz mijenjao tokom godina?

Književnost je tu da mi pomogne da se suočim sa sobom onakvom kakva jesam, ali i kakva bih željela biti. Jer, najvažniji je trenutak kada ostajemo sami, kada vjerujemo da nas niko ne gleda i ne sluša, ne zastrašuje nas, ne zahtijeva ništa od nas. To je najvažniji trenutak u kojem se ja/mi suočavamo sami sa sobom, sa svojom neumoljivom savješću. E, upravo iz te pozicije suočavanja sa sobom i svijetom koji posmatram nastaje književnost kao prihvatanje odgovornosti za stanje u sebi i svijet oko sebe. Izražavanjem u različitim književnim formama propitujem svoje mogućnosti, prelazim granice, vraćam se, eksperimentišem, istražujem moguće, meni dozvoljene oblike postojanja, otuda raznolikost i drugačije forme izražavanja. Ali, uvijek naglasim da sam ja pjesnikinja, prije svega, jer poezija je centar moga bića i najsavršeniji način komunikacije, prvenstveno sa sobom, a onda i sa drugima. S druge strane, mnogo čitam i kada me književni tekst „isprovocira“, natjera da mu se stalno vraćam i mislim na njega, o tom tekstu, knjizi, pojavi, fenomenu u književnosti „moram“ pisati. Pišem o drugima kroz književnu kritiku, eseje, naučne radove… jer čitajući druge mnogo saznajem o sebi, o onome što je meni važno, prihvatljivo ili neprihvatljivo… i to je onda svojevrsno otkriće jedne druge dimenzije bića. Čitati i pisati za mene znači buditi osjećaj kontakta s drugim ljudskim duhom, sa tim duhom u njegovoj sveukupnosti, svim slabostima i veličinama, idejama, fiks-idejama, vjerovanjima, lažima… I iz takvih monologa, dijaloga, kontakata mijenja se i moj pogled na svijet, mijenjam se i ja i moja poetika. Smatram dosadnim i neuvjerljivim autore_ice koji kažu da cijeli život pišu jednu knjigu. Odrastamo, mijenjamo se i stalno otkrivamo sebe. Tako, recimo, moj književni put ide od prvih pjesama koje su erotske objavljene u knjizi Ritual (2008) do angažovane poezije u knjizi Moja majka hrani mrtvog psa (2023).

Možete li nam predstaviti posljednju knjigu koju ste objavili? O čemu govori knjiga “Moja majka hrani mrtvog psa”?

Svakom knjigom poezije započinje traganje za Istinom, za onim što poezija skriva pod svojom proizvoljnošću, potraga za konačnim „otkrivanjem“ i razumijevanjem sebe i svog odnosa prema svijetu, te nastojanje da se prikaže i pokaže taj prilično komplikovani odnos. Otuđenje, ispraznost rutinirane svakodnevice, egzistencijalne (i psihološke) krize, nemogućnost uspostavljanja komunikacije s drugima, praznina – sve su to teme koje se nižu u knjizi Moja majka hrani mrtvog psa. Poezija jeste i iluzorno pribježište, bijeg i gubljenje u vlastitim neizvjesnostima, ali ona je i pokazatelj da se može ispuniti praznina (u sebi), i ona pruža nadu da sve ipak nije propalo. Poezija je reakcija na svijet oko mene. I ovdje je o angažovanoj knjizi poezije, ali o angažovanosti koja postaje autentična onog trenutka kada nastane kao suštinska potreba bića, a ne samo reakcija radi reakcije. Angažovanost je egzistencijalna i povezana je više sa nesvjesnim nego sa svjesnim dijelom bića. Ne možemo narediti sebi (ili možemo, ali onda je to konstrukcija) da pišemo onako kako ne mislimo i ne osjećamo. Kada pišemo o svakodnevnim stvarima u kojima se reflektuje stvarnost i to je angažovana poezija. Ne pišem direktno pjesme o npr. političkoj situaciji u BiH, ali pišem o društvu, državnom uređenju u kojem živim, što je direktna posljedica nekih loših politika, angažman je ono unutar bića, ne mora se o tome nositi transparent da bih bila angažovana pjesnikinja.  S druge strane, problemi kojima se bavim u ovoj knjizi jesu (ne)moć, (ne)sloboda i (ne)ravnopravnost. Nastojim ukazati na rodne uloge u našem društvu. Govorim na veoma jasan i direktan način o moći muškarca za katedrom, na vrhu akademske zajednice, u književnom (i kulturnom) kanonu i njegovoj nemoći u krevetu.

Književnost mijenja svijet u nama

Kako vidite ulogu književne kritike u današnjem društvu? Što mislite o stanju književne kritike u Bosni i Hercegovini?

Velika je uloga književnosti u današnjem društvu, iako se čini da baš nije tako. Književnost ne može mijenjati svijet, to nije njena ni svrha ni smisao, ali ona mijenja svijet u nama, to je ono najvažnije. Književna djela mijenjaju svijet u meni, pokreću me da mislim i osjećam. Knjige koje sam u životu voljela i kojima se, s vremena na vrijeme, vraćam, povezane su naravno na neki način sa mnom, bilo zato što su postavile nove temelje mom pogledu na svijet, bilo zato što su bar malo objašnjavale i potvrđivale ono što sam već shvatila (ili nisam shvatila) do tog trenutka. A mnogo je manja uloga književne kritike, ona znači samo određenim krugovima, čitateljima eruditama, akademskoj zajednici i samom autoru_ici o čijoj knjizi se piše, pa bilo to pozitivno ili negativno. A rijetko danas u BiH nailazimo na negativne kritike, zapravo na konstruktivne kritike koje na valjan način ukazuju na probleme djela. Danas je kritika afirmativna i skoro da je nema, ne pravi se selekcija, ili se piše o „provjereno“ dobrim djelima ili se piše o prijateljima-piscima. Književna kritika danas ne oblikuje književnu scenu, a trebala bi odbacivati viškove i isticati vrijednosti, ukazivati na greške, prokazivati talente, preporučivati šta je dobro, a šta je manje dobro. Nažalost, toga danas nema. Objavljuje se sve i svašta, mnogo se više piše nego što se čita, nema filtera koji će na samom početku zaustaviti sve ono što se ne može ni u kom slučaju ni nazvati književnošću. Tako je i u izdavaštvu, neke izdavačke kuće favoriziraju neke autore_ice, a da oni nemaju istinske književne vrijednosti… Tako je i sa književnim nagradama, koje zbog nepotizma gube svoj kredibilitet.

Radite li trenutno na nekom novom projektu? Pišete li svakodnevno – kako zapravo izgleda Vaš radni proces?

Trenutno sam u fazi završetka naučnog rada za koji sam dobila potporu Ekumenske inicijative žena iz Omiša za 2024. godinu. Riječ je o potpori za feministički naučno-istraživački rad.  Skoro  godinu dana sam radila istraživanje o bosanskohercegovačkim pjesnikinjama i rodno uvjetovanom nasilju u ratu. Istraživanjem sam željela demaskirati iskrivljenu društvenu slika o poziciji žene u ratu (pisanje kao vid borbe) kao inferiornim, marginalnim i ratu kao „muškoj“ temi, a zatim i prikazati kako se rat kao velika i značajna tema ne prestaje pojavljivati trideset godina kasnije i kako se ova tema prenosi na nove generacije i obilježava njihove (naše) živote, na koncu, prikaz posljedica rata i artikulacija tema rodno uvjetovanog nasilja i način na koji o tome govore žene posredstvom poetskog diskursa. Rad će biti objavljen početkom 2025. godine na bosanskom i engleskom jeziku. A mogu samo kazati da sam njime ne završila, nego počela jedan opsežan projekat istraživanja ratnog diskursa kod bosanskohercegovačkih pjesnikinja. Svakako da pored istraživanja, pišem i poeziju kroz koju se vraćam nekim svojim traumama, sada ratu i ratnim temama. Ne mogu da ne govorim o tome šta se desilo u BiH i šta se dešava u Gazi danas. Pišem o tome kako nestaju ljudski životi, kako ostaju ispod ruševina i kako trideset godina kasnije u Bosni, na ulici susrećem ljude izmučene ratom, a odraz rata vidim i u ogledalu. Bila sam dijete, ali pamtim kada su ubijeni moji drugovi iz razreda. Sada duboko ponirem u sebe, dijalogiziram sa sobom, s mrtvima i o njima pišem pjesme.

Poezija – vrijednost ideje i djelovanja

Tešanj-Sarajevo lirski motiv i platforma za djelovanje. Možete li nam reći nešto o tome?

Moj život na neki način zadnjih nekoliko godina odvija se između Tešnja i Sarajeva. U Tešnju radim, tu mi je porodica i vezana sam na jedan čudan privlačni, ali i duboko odbojni način s tim gradom. Neprestano bježim od njega, a neprestano mu se vraćam. On nije prisutan u mojim knjigama, ali je prisutan u mom biću. Dok je druga posebna veza sa Sarajevom, to je grad u kojem provodim vikende i svaki slobodni trenutak, grad koji me mnogo obilježio i koji mi je umnogome značajan, i u životnom i u poetskom smislu. U Sarajevu sam upoznavala sebe drugačiju, jer grad je itekako važan književniku_ici, on na neki način donosi svojevrsnu potvrdu postojanosti čovjeka, donosi dokaz života. Zahvaljujući složenosti i dinamici Sarajeva, on postaje uzrok mojih unutarnjih procesa, ovdje sam sakupila, ili bolje kazati u meni su se nataložila različita iskustva koja mi postaju važna za život i stvaranje. Tu sam napisala i prve pjesme o ratu (trideset godina kasnije) posmatrajući vrata u kojima se zaustavio snajperski metak, posmatrajući lokve krvi ili tzv. sarajevske ruže, posmatrajući užurbanost kupoprodaje na Markalama, ponekad se i sama osjećajući kao na snajperskom nišanu. Sarajevo je meni daljina kojoj neprestano hrlim i grad na koji najčešće mislim kada sam izvan BiH. Ali jednako me oblikuju sva mjesta u kojima živim ili sam živjela, dugo ili kratko, nije važno, ali svaki grad ostavi trag, tako da su i Tešanj i Sarajevo gradovi koje nosim u sebi i koji su duboko upisani u moje biće.

Što biste voljeli da čitatelji preuzmu iz Vaših djela? Postoji li neka poruka ili tema koju želite posebno istaknuti?

Da se treba otvoreno govoriti o nezadovoljstvu društvom u kojem živimo, da treba ukazivati glasno na njegove anomalije i da mu se treba suprotstaviti bez obzira na to što mislimo da ne možemo sami ništa uraditi. Možemo, jer pisati, govoriti znači imati riječ, a riječ ima snagu i težinu, riječi hrabre i njima odgovaramo za učinjeno. I za kraj, preporuka da se malo više čita poezija, jer poezija ne samo da odražava vrijednosti ideje i djelovanja, već i utiče na njih. Pisanje i čitanje (to posebno dodajem i naglašavam) nije samo izlet u književnikovu_icinu subjektivnost, već prije istraživanje kulture koju čitatelj_ica i autor_ica dijele.